Ne znam kad sam se točno prvi put susreo s Isusovom prispodobom o Izgubljenom sinu, odnosno Milosrdnom ocu. Znam da je to bilo negdje u osnovnoj školi kad sam otkrio blago školske knjižnice i obiteljskog tavana na kojem su se nalazile stare Danice, Glasnici Srca Isusova i Marijina i još neka izdanja Društva sv. Jeronima koje je na poticaj zagrebačkog nadbiskupa kardinala Haulika osnovano s ciljem prosvjećivanje širokih slojeva hrvatskog naroda kvalitetnim a jeftinim štivom zabavno-poučnoga sadržaja davne 1868. godine po čemu je to treća najstarija hrvatska kulturna ustanova, koja je tek godinu-dvije mlađa od Akademije, a dvadeset i pet od Matice.Istraživanje tavana stare kuće u kojoj se rodio moj otac, predstavljalo mi je kao djetetu posebno zadovoljstvo. Jednom sam tako otkrio i knjižicu u kojoj je zasebno bila otisnuta Isusova prispodoba o Izgubljenom sinu. Još i sad čuvam tu knjižicu. Tko god se susreo s tom Isusovom prispodobom siguran sam da nije ostao ravnodušan na njezinu poruku, objavu istine o Isusovom Bogu kojeg nam je navjestio i koja se navješta i danas dvije tisuće godina poslije.
Osjećaji koje je čitanje te prispodobe izazvalo u meni nisu se promijenili. I dalje sam zadivljen ljubavlju Oca koji unatoč sinovu odlasku, uvrjedi, pa i poniženju, jednakom ljubavlju, ako ne i većom išćekuje danomice sinovljev povratak. I kada konačno ugleda siluetu sinovljeva lika na horizontu, otac mu potrča ususret, zagrli ga i priređuje mu gozbu.
Sebičnost ne može shvatiti ljubav!
Razloge i logiku Očeve sreće ne može razumjeti netko tko nije otac, odnosno, netko okovan sebičnošću. Uostalom nije ih razumio ni stariji sin, odnosno brat, a kako bi ih mogao razumjeti netko tko nema baš nikakvih dodirnih točaka s mlađim zalutalim sinom. Tu logiku života po kojoj poniženje, bol, križevi svake vrste mogu postati izvor sreće, a po Isusu i jedini put do istinske sreće, ne može razumjeti suvremeni čovjek.
On, opterećen strahovima od smrti, siromaštva i samoće bezglavo gradi kuće na pijesku da bi u konačnici izdahnuo zatrpan istim u trenutku kad pomisli da je izgradio svoju kulu babilonsku, dostigao cilj, postao „uspješan“ u mjerilima svijeta. A taj svijet sasvim sigurno juri u smjeru provalije koju si je sam pripremio svojim bezumnim pokušajima kroz povijest da izgradi raj zemaljski i tako potvrdi, valjda sam sebi ili komu već, da je on moguć bez Boga i Njegovih zapovijedi.
No neću o tome raspredati, jer ste se tih i takvih upozorenja naslušali dovoljno. Ne znam jeste li ih ozbiljno shvatili. Teško je. Priznajem, jer vidim i sam koliko toga u životu primam zdravo za gotovo, odnosno ne shvaćam ozbiljno ili uopće ne obraćam pažnju. A trebao bih. Trebali bismo svi. Dok nije kasno. A kasno može postati u trenu, jer ljudske sigurnosti za kojima toliko grčevito jurimo mogu se rasplinuti u trenu. Nestati i postati samo izvor dodatnog zla iz kojeg ne vidimo izlaz.
Osim Božje intervencije i Njegove ruke u takvim nam trenucima ništa ne može pomoći. Dobro je ako toga ostanemo barem malo svijesni pa nekako smognemo snage kao zalutali sin priznati pogrešku i krenuti na put u Kuću Očevu, ali najčešće se dogodi, vidim to prečesto, da ljudi nemaju te snage, nemaju te svijesti i propadaju. I ne samo oni sami pojedinačno, nego cijele obitelji, cijele zajednice i društva.
Prihvaćanje Božje volje je najbolja sigurnost!
Neko sam vrijeme bio silno obuzet mišlju da se moram društveno angažirati. I pokušao sam. I politički. Onda, jednog dana kada sam sa svojim prijateljima iz stranke (mi smo doista postali prijatelji) posjetio jednu obitelj koja se nalazi u velikim poteškoćama, otkrili smo da uzroci sveg zla, patnje, društvenih nepravdi ne leže u nemogućnosti iznalaženja savršena društvena uređenja, nego su oni iskonski duhovne naravi.
Ne da o tome nisam i prije razmišljao, ali tad susrevši se oči u oči s patnjom, postao sam toga svjestan neizravno. Što smo učinili? Kleknuli smo pred Boga i zavapili poput izgubljena sina – Bože spasi nas! Ove noći, dok ovo pišem opterećen sam velikim brigama i velikim kušnjama spram sebe i moje obitelji, ali nikad nisam bio svjesniji da samo Bog i Njegova volja jesu jedini ispravan put.
Nema drugog puta doli biti vjeran Bogu, truditi se otkrivati i slijediti Njegovu volju. Svako drugo rješenje ne može nas dovesti do sreće, do uspjeha do smisla. Nema Uskrsa bez Križa. Tu istinu koju je tako jasno svojim životom potvrdio Isus Krist ne može ništa zamijeniti. Ako ste si ikad postavili pitanje – zašto patnja, a siguran sam da jeste i niste našli pravi odgovor pa ni u Isusovu životu kojeg je upravo patnja dovela do Uskrsnuća, tad pokušajte razmisliti postavljate li pravo pitanje.
Jer siguran sam – onog trenutka kada ćete poput izgubljenog sina biti sposobni zaplakati i iskreno zavapiti Bogu sve će vam postati jasno. Dovoljno da smognete hrabrosti za budućnost kakvu nam je opisao Isus: „Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.“ (Usp Lk 15,11-31)
Foto: huffingtonpost.com
Napisano za laudato.hr, 19. kolovoza 2015.