Moje preobraženje u Kristu, rekla bih, počelo je mojim odlaskom na duhovnu obnovu kod fra Ive Pavića i vlč. Zlatka Sudca. No, onaj istinski trzaj koji me pokrenuo u život, jednak udahu onoga koji je dugo bio pod vodom, pa se na neki nadnaravan način oslobodio te smrtne stiske i izašavši na površinu udahnuo dah koji život znači, dogodio se kad sam prvi put otvorila sveto Pismo i pročitala Riječ koja život znači…
Nakon dolaska s duhovne obnove u meni su nezaustavljivo odzvanjale svećenikove riječi kako bez svetog Pisma ne možemo upoznati Boga. Tako sam krenula i nasumce otvorila Bibliju. Preda mnom je stajala prispodoba o Sijaču koju sam uspjela shvatiti, jer je bilo napisano pojašnjenje prispodobe, no ono što nisam uspjela shvatiti, a zaokupilo je svu moju pažnju, bijaše rečenica: Drugo pade na dobru zemlju i donosilo je stostruk, šezdesetorostruk, tridesetorostruk rod… Pitala sam se što li to znači? Zašto mi je samo ta rečenica odzvanjala u glavi?
Već nakon nekoliko minuta u trgovinu u kojoj sam radila došla je jedna osoba… Ni sama ne znam kako, ali smo se u razgovoru dotakle duhovnih tema. Kako sam bila novoobraćenik, zanimalo me sve o Bogu što god sam mogla saznati, a osoba s kojom sam započela razgovor već je imala poveliki broj duhovnih obnova iza sebe. No, nakon našeg razgovora ostala sam razočarana… Unatoč velikom broju odlazaka na duhovne obnove ona je znala malo o Bogu i bila tako mlaka. Moja duhovna glad bila je neutažena.
Vratih se pred Sveto Pismo i od svega pročitanog pred oči mi opet iskrsnu rečenica o količini roda koje je donijelo zrno pavši u dobru zemlju…? U trenutku me rasvijetlila Božja milost! Pa ova osoba koju mi je Gospodin stavio na put je od onih koji urodiše tridesetorostruko i upravo pred mene stavlja otvorenu ponudu s pitanjem koliko bi roda željela dati svojemu Ocu? Preplavilo me neopisivo oduševljenje i revnost za Boga i u svojem novoobračenićkom zanosu povikah da želim biti od onih koji urodiše stostruko. I preobraženje je počelo…
Da bi zemlja dala rod trebalo ju je na pravi način obraditi. Ne rađa sjeme na tvrdoj, suhoj zemlji koja je puna korova, kakva je bila zemlja moje duše. Bijah vrt neograđeni preko kojeg je svijet prolazio sijući svoje sjeme iz kojeg su nicali novi korovi – trave otrovne, sve moderno činilo mi se ispravim… Bog je utisnuo svoj pečat na mene obilježivši me kao svoju. Odijelio me od svijeta, postavio ogradu oko svojeg vrta kako bi započeo radove. Konačno sam dopala u vlasništvo Onoga koji se s ljubavlju zauzeo za moje dobro. Od zemlje koja se zvala ničija, postadoh posjed Božji, pripremao me za vrt plodni. Želio je preoblikovati moju dušu u Eden kako bi mogao biti slavljen i kako bi me osposobio da uljepšam njegovu Crkvu, oživim je i sjedinim, a to može činiti svatko u sredini gdje živi i gdje ga Bog odvede. Na zemlji moje duše Bog je upalio plamen, sažižući oganj koji je spalio korov, a zatim obradio zemlju moje duše oslobađajući je od zlih sklonosti koje su se utaborile u mojem biću. O, da! Gorila sam kao u vrućici jer se moja propadljiva narav teško odricala zlih sklonosti koje su se nastanile u meni.
No, Isusove riječi: Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostane za se samo. Ako li umre mnogo roda donosi, tražile su umiranje mojemu starom ja kako bi rod bio potpun! Kušnje su me stizale jedna za drugom kako bi mi ukazivale na moje manjkavosti, a shvaćanje je iznova rađalo žarkim vapajima za oslobođenjem od lošega u meni. S mukom se rađalo moje novo ja. U zemlju moje duše Krist je posadio svoje vlastito nebesko sjeme, uvijek mi iznova šapćući kad klonem da podignem oči i vidim novu Zemlju i novo Nebo koje u meni stvara. Njegova ljubav bdije nada mnom kako me niti jedan nametljivac ne bi otuđio od Njega. Ona ograda kojom me Krist ogradio od svijeta, učinila je da za mene postane nevidljivo sve ono što me nekad odvajalo od njega i ni na koji način nikad više nisam poželjela da se ta ograda ukloni. Postadoh vlasništvom Božjim po svojoj slobodnoj volji.
Prepuštajući se preobražaju po Riječi i Tijelu Kristovom, primamo osobu Duha Svetoga, u nama je Trojstveni Bog i postajemo sve očitije sudionici božanske naravi, što se očituje u plodovima našega života. Isus kaže: Neka ti bude po vjeri tvojoj…, a moja vjera se i dan danas hrani tim obećanjem, uvijek iznova u trenutcima krize vraća se šapatu izravnog Očevog pitanja: Koliko bi roda željela dati? I ne popuštam, ne posustajem, jer znam On, moj Spasitelj to očekuje od mene. On mi dopušta da koračam zajedno s Njim. Plodovi koje uz Njegovu njegu dajem drugima, na koncu mojeg služenja biti će stostruki!
Brate, sestro otvori se plodnosti koja od Boga dolazi. Nemojte biti zadovoljni osrednjim jer to je plod koji nikad ne dozrije, plod koji otpadne, a da dozorio nije. Dopusti da te Krist usavrši kako bi po tebi hranio i druge, budi ukusan Božjem nepcu…’