Dragutin Pasarić: „MOSLAVINA OŽIVLJENA“ ĐURE VIDMAROVIĆA

Ovih dana Ogranak Matice hrvatske iz Kutine objavio je opsežno djelo Đure Vidmarovića (1947.) „Moslavina oživljena“. Riječ je o bilješkama, osvrtima, recenzijama koje je autor kritičkim pristupom dao u četiri desetljeća s područja Moslavine.

Orijentacije radi to je regija u Hrvatskoj vlastitog povijesnog imena, zemljopisnih granica u međuriječju Česme, Ilove i Lonje s usamljenom Moslavačkom gorom. Reklo bi se što se imena tiče jasnije biti ne može. Međutim Moslavina pred vratima je hrvatske  metropole Zagreba i regionalnih središta (županijskih)  Siska i Bjelovara. Knjigom u kojoj ima simbolike s poznatim djelom Pavla Ritera Vitezovića „Croatia rediviva“ nakana  je kulturom oživjeti zavičajno objedinjenu Moslavinu. Nije to jednostavno kroz već saživjele  tri županije Sisačko – moslavačku, Bjelovarsko – bilogorsku i Zagrebačku. Osim toga tu su i tri  biskupije Sisačka, Bjelovarsko – križevačka  pa čak i Požeška. Dio najzapadnije Slavonije (područje Banove Jaruge, istočno od granične rijeke Ilove) godinama pripada Kutini, najvećem središtu Moslavine. Kutina iako nosi  moslavačke atribute (Muzej Moslavine, Radio Moslavina, Moslavački list, časopisi za kulturu Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo…) nije stekla klasični status regionalne metropole. Preistočno je od središnjeg dijela Moslavine, što vrijedi sjeverno za Garešnicu i Čazmu, a zapadno za Ivanić Grad. Nedavno status grada  u središtu regije stekla je Popovača, ali s najmanjim brojem stanovnika i bez važnijih institucija. Njoj je i preteča bio Moslavina grad, a na području je nekadašnje srednjovjekovne župe  Moslavina. Dakle Moslavina s pet gradova i sto tisuća stanovnika nema status županije. Između Zagreba, Siska, Bjelovara i Požege vjerojatno bi to prostorno bilo logično.  

Vidmarović se kao prvi demokratski  izabrani zastupnik Hrvatskoga sabora tog kraja zalagao za određeni oblik samostalnosti (nekadašnje podžupanije kojoj je u 19. stoljeću  središte bio Križ). Ovo opširnije objašnjenje bilo je nužno da se stekne dojam u kojemu to prostoru donedavni  predsjednik  DHK,  prije svega kao književni povjesnik oživljava Moslavinu.

Od ranoga  djetinjstva do ispita zrelosti (Ilova, Kutina) bilo je to područje njegova prebivališta. Na 354 stranice knjige objedinjuje brojne pojedinosti:  od arheologije uz pohvalu istraživanju Ane Bobovec, a u posljednje vrijeme dr. sc. Silvije Pisk (Garić grad), do trijenala suvremenih likovnih umjetnika Moslavine, nositelja projekta kustosa Galerije Muzeja Moslavine Mladena Mitra. Za suradnički doprinos knjizi  u 8 velikih poglavlja autor posebno  spominje  književnicu Božice Brkan koja svoja djela piše moslavačkom kajkavštinom i etnologinju Slavicu Moslavac za  promicanje Moslavine folkloritički  i bojom nošnje „crvene“ (južni)  i „bijele“(sjeverni) dio.

Autorice su sa 50 stranica sadržajem i najzastupljenije. O htjenjima za ostvarenje  projekta moglo se podsjetiti, a što znači da i političari daju privolu u travnju 2017. godine na simpoziju „Kulturna baština u bijeloj Moslavini“ u Hercegovcu. 

Nositelji su bili Stjepan Banas, Željko Stubičan i Gordama Sčrbašić s promocijom zbornika „Ti prolaziš svojim putem starim“ (naklada Ogranak MH u Garešnici). Đuro Vidmarović ne donosi ni jedan svoj književni rad, ali  spominje one koje je 1979. godine u knjigu „Moslavačke razglednice“ uvrstio poznati sveučilišni profesor, knjižničar, književnik Josip Badalić (Deanovec, 1888. – Zagreb, 1985.).

Vidmarović je u odnosu na prethodnika proširio leksikon  imena  književne Moslavine. Od demokratskih promjena obogatila  i  to i veća nakladnička djelatnost, pa i ona tzv. amaterske književnosti. Uz nju autor spominje ova imena: Ljiljana Kerepčić Ratkaj, Vinko Gršeta, Jasminka Gršeta, Senka Slivar, Željko Stubičan, Anica Vukić… Kod recentne  književnosti uz  Josipa Badalića svojim ili prikazima drugih Vidmarović je  uvrstio  primjerice  Dragicu Šutej. Ne zaboravlja ni pjesničke trenutke darovane Moslavini  Zlatka Tomičića.  Iznimno spominje antologiju „Kajkavska lirika Moslavine“ (OMH Kutina, urednik Dražen Kovačević) s imenima Mijo Stuparić, Višnja Sever, Nada Pomper Gulija, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić i Božica Brkan. Inače Božica Brkan prikazana je i izvanpoetski posebno za spoznaju moslavačke kajkavštine knjigom „Kajkavska čitanka Božice Brkan“ (Acumen d. o. o., Zagreb 2012.). 

Književno poglavlje s ivanićkog područja donosi i djela Krunoslava Božića, pa čak i neobjavljene, ali po autoru kritički temeljito ocjenjene stihove Mire Beljan. Vidmarović  gledano kronološki među prvima objavljuje i svoj osvrt (Novljanski vjesnik, veljača 1989.) na roman Dubravke Ugrešić „Forsiranje romana reke“, inače rođene Kutinčanke (1949.) uz dodjelu NIN-ove nagrade za roman godine 1988. godine. Prikaz je posvećen i  stihovanom  romanu „Tri  boje  mladosti“ Ante Juretića. Novijim i pjesničkim promišljanjem vrijedno je ime u „Moslavini oživljenoj“ i Dražena Zetića (Gradačac, 1980.) od Domovinskog rata s prebivalištem u Zbjegovači.  

 Tu su i  povijesno prešućivane teme. Svakako je korisno pročitati  o humanitarnoj  Moslavini koja  zbrinjava  djecu Istre u Prvom i Rame u Drugom svjetskom ratu. Osobitost je  prva objava poslijeratnog  logoraškog dnevnika Anđelke Petričević Čenić u Požegi. Opisani su uznički trenutci sa Zorkom i Višnjom Sever iz Moslavine.

Ne manjkaju ni osvrti na publikacije o Domovinskom ratu.  Autor korisnima  posebno smatra mjesne monografije kao povjesnicama za lokalna područja. Ne zaobilazi, dapače spominje i  osobe koje Moslavina nikako ne može izgubiti Slugu Božjeg brata Ivana Bonifacija Pavletića (Zbjegovača 1864. – Rim 1897.) naslovivši i svoj jedan članak „Budući  hrvatski  svetac  ponovo dolazi   iz Italije“ („Književna Rijeka“ 2004.) Tu je bez dvojbe i svjetski poznata operna primadona  Milka Trnina (Vezišće 1863. – Zagreb 1941.)  gdje priopćuje  i spomene na nju kojima i sam prisustvuje. Moslavinu  će zasigurno obradovati stranice o Ivi Robiću  (Garešnica 1923.  –  2000. ) koji je raspjevao Svijet. 

Vidmarović se u manjem završnom poglavlju vraća svojoj Ilovi. Tamošnji KUD mu je objavio i prvu zbirku poezije „Bujice i bregovi“ (1985.) Uz ostalo za nju pokazuje i aktualne istraživačke kvalitete. Neiscrpni autor  traži podrijetlo, ali i djelovanje  Petra Rutara  koji je  početkom prošloga stoljeća oslikao ilovsku mjesnu kapelicu, danas  župnu crkvu Prečistoga Srca Marijinoga.

Tako to čini umirovljeni hrvatski veleposlanik koji se i danas nastavlja baviti kulturnom baštinom Hrvata u susjednim zemljama.  U ovoj knjizi riječ  je o zavičajnom osjećaju. Zavičaji povezani u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti. Toj potrebi i Moslavina treba odgovoriti, naglašava Vidmarović. zahvaljujući mu može se reći  – Moslavina se postupno okuplja pod svojim krovom.