Gledam svijet, ljude. Ne prepoznajem ih. Strah na licima: Tko će nas prevariti danas… sutra? Ni zjenice se ne mogu zatvoriti, a da tamo netko ne trlja ruke. Ne znam! Prodati će nam ukradenu jaknu, polovnu gitaru bez žica, koji gram manje: sira, kupina.. na Dolcu ili Trešnjevačkom placu. Ljudi… ljudi. Koprcaju se u opsjeni, bez pravih prijatelja. Dok jednoga dana ne prevare i same sebe, kao neizbježni danak svoje dugogodišnje sulude nevjere. Ljudi su postali samo ljudi…
Nitko se ne čudi. Ni svijet, ni ljudi. Više je briga ljudima koliko će biti razvodnjeni pelinkovci na okretištima tramvaja, nego što će možda neki dotrajali tridesetogodišnji školski bus sletjeti u jarak.
Mramorni svijet. Prokockao bi i najiskrenija srca poradi neke kune ili lipe više. Zar su i grami sira, kupina… važniji od zdravlja nečije majke ili djeteta. Bez brige. Jesu… Razrušeni svijet. Poharane nade, završavaju onoga trenutka kada Vam bliža obitelj ili dragi prijatelji, uklešu pokoje zlatno slovo na mramornom spomeniku. Oprostite. Za granitne spomenike ste se trebali potruditi malo više. Što god činili, koliko god laži izrekli, ljudi prevarili, na kraju ćete opet dobiti spomenike od mramora sa zlatnim ukrašenim slovima. Mramori su bitni… ne ljudi. Koga danas briga za ljude… mramori su bitni. Zar ne… na kraju samo se oni vide! To ne brine ni same ljude. Već su odavna odbacili (kako bi to rekao mudri Nietzsche): „… heroje u duši!“
Čitajući stare tekstove grčke filozofije, znao sam ne jedanput naići da su neki antički mudraci, znali uz svoje vrelo mediteransko sunce, zapisivali da je najljudskija vrlina biti upravo čovjek vrline. Danas, bez ikakve trunke sumnje, krajnje nepopularan izraz!
U ovim zgodimično nazvanim refleksijama ljudskih sudbina i tragedija ‘Mramornim fragmentima’ (tek samo nekoliko isječaka trenutaka namrijetoga života), bitno je reći par ili nekoliko bitnih stvari (s obzirom da nisam čovjek proračuna i kalkulacija, algebri i jednadžbi)…