“Poštovani, javljam Vam se sa sljedećim svjedočanstvom o ocu fra Anti Antiću. Bio mi je ispovjednik kao i duhovni vođa od 1959. do 1965. On je bio sveta života. Posjedovao je karizme nadnaravnog sadržaja: pronicavost, dalekovidnost i dar proricanja. Svjedok sam svega gore navedenoga.
Bila sam kandidatica i pripravnica za novicijat u družbi (…) u Zagrebu u Maksimiru. Približavalo se vrijeme za novicijat, pa sam češće odlazila kod oca Antića, a on bi me često korio sljedećim riječima: »Ćerce, ćerce – ohola, ohola«.
Jednom zgodom zamoli me č. s. prefekta G.S., znajući da idem kod oca Antića, da uzmem sa sobom jednu pripravnicu za novicijat – B. T., koja je htjela »izići«, tj. napustiti samostan.
Naravno rekla sam joj: »B., idem kod oca Antića. Ideš i ti sa mnom!« Obadvije smo pošle i došle u Vrbanićevu. Najprije smo naravno ušle u kapelu, kleknule u prvu klupu da se malo saberemo. Nije trebalo dugo čekati da se o. Antić pojavi pred nama. Njegov pronicavi pogled – vidovnjački duh po kojem je on sve unaprijed znao, tako da nismo ni usta otvorile. Ostale smo zapravo bez riječi. Otac Antić počeo je uobičajenim: »Ćerce …«
Javno je ispovjedio moju kolegicu bez obzira na moju nazočnost. Proročanstvo moje budućnosti izrazio je ovako: Riječima je nju korio, a u mene prstom upirao govoreći – „Na jedna će je vrata izgoniti, a ona će se na druga vraćati.«
Tada nisam shvaćala što to znači, ali sam to poslije u životu iskusila. Od onda do danas, nemoguće je sve nabrojiti i pojedinačno opisati. Evo samo par zgoda. Činili su sve moguće pritiske da iziđem sama, ali uz njegovu pomoć jako sam se borila za svoje zvanje.
Osjećala sam njegovu pomoć i blizinu. Stigla su me teška iskušenja, bolest i nerazumijevanje. Bolnica mi je postala drugi dom. Nikada me nitko nije pohodio, pa niti sami poglavari.
Jednostavno su me smatrali umišljenom bolesnicom usprkos brojnim operacijama, i to sve jedna za drugom. S druge strane, po Božjoj providnosti, dolazile su osobe koje nisam poznavala.
Tražile su me po imenu i pitale da li mi što treba. Doživjela sam progone. Što ću sada iznijeti nije za povjerovati. Tjerali su me do te mjere da su mi promijenili identitet i dokumente i učinili me Srpkinjom, rođenoj u Srbiji ili Crnoj Gori.
Sve sam uspjela riješiti i nikoga nisam okrivljivala za sve to. Sve navedeno imam pismeno sačuvano. To mi je prorekao i o. fra Ante Antić. Još jedno čudo. Bila sam posljednja osoba, kojoj je otac Antić podijelio sakrament pomirenja i svoj blagoslov. Žao mi je jer je to nestalo u ratu.
Za ovu izjavu može posvjedočiti pater koji je na vratima čekao liječnika, ako se sjeća prizora kako je na mene vikao: »Dolaziš mučiti čovjeka koji umire, gubi se!«, dok je otac Antić iz sobe zahtijevao: »Pusti je unutra!« Kratko nakon toga otac Antić je umro.“
(K. A.) Pismo i podaci u Vicepostulaturi
(“Dobri otac Ante Antić” – glasilo vicepostulature sluge Božjeg fra Ante Antića / broj 157-158, Zagreb 2015.)