Neostvareno Kristovo uskrsnuće Ede Murtića

Fra Vendelin Karačić (1942) hrvatski je i bosanskohercegovački književnik, likovni kritičar, pjesnik i voditelj umjetničkoga programa Franjevačke galerije u Širokom Brijegu koja ove godine obilježava 30. godišnjicu osnutka. Tom prilikom posjetili smo bogatu zbirku umjetnina. Galerija se može pohvaliti najeminentnijim umjetnicima iz razdoblja moderne (Kraljevićem, Kljakovićem, Gabrijelom Jurkićem…) i suvremene umjetnosti (Kulišem, Murtićem, Vlastom Delimar…). Zavirili smo i u arhivu te pogledali dio pohranjenih umjetnina. Među njima posebno smo se komentarima dotaknuli sakralnog opusa Ede Murtića. Rijetki poznavatelji umjetnosti znaju da se upravo u arhivi Franjevačke galerije nalaze dvije grafičke mape Ede Murtića, mapa s ilustracijama zbirke pjesama Jure Kaštelana Zavjet za Epetion i grafička mapa za nikad postavljen mozaik u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Snimila Silvana Dragun

Budući da ove godine obilježavamo i 15. godišnjicu smrti velikoga hrvatskog slikara i grafičara Ede Murtića (1921–2005), jednog od najplodnijih autora suvremenoga hrvatskog slikarstva 20. stoljeća i najistaknutijeg predstavnika apstraktnog ekspresionizma, naš razgovor fokusirao se na sakralni opus umjetnika i ulogu fra Vendelina Karačića u dijalogu teologije i suvremene umjetnosti. Kao likovni kritičar i autor kataloga fra Vendelin Karačić sudjelovao je u brojnim izložbama u organizaciji nekoliko ogranaka Matice hrvatske – u Metkoviću, Čitluku, Mostaru i Širokom Brijegu, a pod okriljem ogranaka objavio je i svoju poeziju.

Poštovani fra Vendeline, slovite kao vrstan poznavatelj umjetnosti, dugo godina bili ste predavač filozofije umjetnosti na Likovnoj akademiji u Širokom Brijegu i od početka uključeni u projekt stvaranja Franjevačke galerije. Poznavali ste brojne umjetnike, između ostalih i Edu Murtića, a dio njegova grafičkog opusa nalazi se i u vašoj arhivi. Do danas je javnost ostala uskraćena za sudbinu Murtićeva monumentalnog mozaika koji je naručen za crkvu sv. Petra i Pavla u Mostaru daleke 1988. Budući da do danas nije široj javnosti poznato što se zapravo dogodilo u Mostaru, gdje je pukla veza s umjetnikom, možete li nam pojasniti kako su tekli pregovori između vas hercegovačkih franjevaca i umjetnika?

Razlozi izbora Ede Murtića da oslika apsidu glavnoga oltara u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru bili su snaga i svježina njegova izraza, kao i umjetnikovo prijateljstvo s fra Radovanom Petrovićem, koji je svojedobno bio tajnik naše provincije. U toj ulozi fra Radovan se susretao s Gabrijelom Jurkićem, koji je nedugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata ostao bez atelijera te je pri prodaji slika bio upućen na posredovanje fratara. Tako je Provincijalat kupio nekolicinu njegovih slika, a fra Radovan je dobio na dar tri male. Od god. 1972. do 1980. fra Radovan je bio gvardijan u Slanom, gdje se upoznao, i nastavio prijateljevati, s Edom Murtićem, koji mu je darovao nekoliko apstraktnih slika koje su završile u Mostaru, a neke manje ostale su u Slanom i nestale u Domovinskom ratu. Na fra Radovanov nagovor Edo je došao u Mostar pogledati franjevačku crkvu u Mostaru, koju smo temeljito obnavljali. Kalota apside bila je oslobođena i fratri su mu predložili da napravi ili fresku ili mozaik s motivom uskrsnuća Kristova i likovima sv. Petra i sv. Pavla. Razgovor je bio prijateljski, dogovor usmen. Murtić se oduševio predloženim motivom i, čim se vratio u Zagreb, napravio je maketu apside, radio je skice i pripremao se za izvedbu. Obilježio sam mu svetopisamske tekstove koji se odnose na uskrsnuće Kristovo, na ulogu apostolskoga prvaka sv. Petra i na obraćenje sv. Pavla. Još sam mu predočio tekst iz Poslanice Rimljanima: „Sva stvorenja uzdišu i slave Boga, dok čekaju uskrsnuće“ (8,22), Pjesmu stvorova sv. Franje Asiškoga i tekst na počeku knjige Postanka: „I vidje Bog da je sve dobro“ (1, 31). Domalo je Murtić otišao u Pariz uživo vidjeti kako su radili Chagall i drugi umjetnici. Doista je ozbiljno pristupio povjerenu mu zadatku. Tražio je kozmološku simboliku i rekao mi, sjećam se, da on nije kruti bezvjerac te da svaki čovjek u nešto vjeruje. Govorio je: „Ima neka viša sila, vjerujem u kozmos.“ Edo je bio pun energije, čovjek trenutka. On je inače vrlo brzo i silovito radio svoje skice i slike. Dobio je samo općenite upute o tome što središnja apsida može primiti i koja je praksa već od prvih kršćanskih stoljeća. Njega su naročito zanimali kozmos i tema stvaranja. Kompoziciju je postavio tako da na donjem planu dominira razoreni svijet, sove, kosti, ribe. To je kontrapunkt životu i slavi nebeskoj, Kristu koji se u gornjem planu uzdiže iznad tog razorenog svijeta, a u sredini je bujan, dinamičan, raskošan živi svijet s patronima crkve sv. Petrom i Pavlom. U to vrijeme živio sam u Zagrebu, gdje je boravio i don Branko Sbutega, te sam se češće s njime susretao. Gledajući skice za Mostar, don Branko je zamolio Edu da nešto slično napravi za crkvu sv. Eustahija u Dobroti.

Zbog čega je na kraju to djelo, koje je skupo plaćeno, otkazano? Ako znamo da je Murtić slovio kao omiljeni jugoslavenski režimski slikar, nužno se postavlja pitanje je li do prijepora došlo zbog ideološke naravi ili su neki drugi motivi doveli do dramatičnog razilaženja?

Usput rečeno, Murtić kao slikar jest bio prihvaćen pa i protežiran, ali je ipak bio buntovan i nepoćudan komunističkim vlastima. Između ostaloga, pune četiri godine bila mu je uskraćena putovnica. A glavni uzrok razlaza glede postavljanja mozaika u Mostaru bila je podijeljenost pa i sukob između nas fratara, a tek onda sukob između tradicionalnog i modernog, i samo donekle neupućenost. Moćni pojedinci iz uprave Provincije htjeli su obezvrijediti i onemogućiti uspjeh svojih prethodnika koji su naručili mozaik. Ni neznanje ni spontana odbojnost nisu mogli biti glavni razlozi. Naime, za mojih đačkih godina u visočkoj gimnaziji povijest umjetnosti znalački je predavao dr. fra Ignacije Gavran, a na teologiji u Sarajevu učila se ars sacra, tako da su budući fratri-svećenici bili dobro podučeni o umjetnosti. Osim toga, nešto mlađi naraštaji imali su, kao zaseban predmet, i kršćansku arheologiju. K tomu, podosta hercegovačkih fratara pastoralno je djelovalo u Europi i Americi te su mogli vidjeti suvremeno oslikane crkve i kapele.

Kako rekosmo, Murtić je krenuo marno skicirati i domalo je otputovao u Trst i Veneciju izvidjeti mogućnosti nabave tvoriva za mozaik, a obilazio je i zagrebačke kamenoklesare… U prvoj skici napravio je dugu, Sunce, kozliće, križeve, kao prve simbole. Smrt i život su njegove teme. Smatram da mu je to bilo uspješno djelo. Čak ni zeleni odsjaji na uskrsnulom Kristu nisu bili neprihvatljivi. Zelena je boja simbol života, nade i najčešća je u katoličkom bogoslužju. Murtić je želio prikazati razigranost, Neretvu, kamenjar, kozliće, zelenilo. Slavoluk je trebao imati simbole četvorice evanđelista. Mozaik je nosio kozmičku simboliku i bio je čitljiv. Mislim da su više inat i neka vrsta zavisti presudili, zbog čega je to djelo nekima postalo neprihvatljivo. Išlo se dotle da je jedan od takvih u radioemisiji rekao kako se ne smije dopustiti da Murtić u crkvi naslika Bitku na Neretvi, a da prethodno nije vidio ni jednu skicu ni studiju za mozaik! Stoga je naglo prekinuta suradnja i narudžba je otkazana. Slično se dogodilo s vitrajima u Dubravama (u Bosni), ali iz drugih razloga. Odbili su ga uz objašnjenje da je djelo premalo sakralno. Sjećam se kako se Edo tome čudio. Provincijal fra Jozo Pejić, gvardijan fra Kornelije Kordić i Samostanski kapitul odobrili su mostarski mozaik i znatnim ga dijelom platili, no tada je došlo do smjene uprave. Fra Drago Tolj, novi provincijal, otkazao je narudžbu. Provincijal bi možda i prihvatio postavljanje – što je Murtiću bio obećao u četiri oka, i radi čega je došao u Zagreb na susret s njim, ali je imao pobočnike koji su se tome žestoko protivili. Nisu pomogla ni uporna nastojanja ni onodobno aktualna gvardijana fra Ivana Ševe kao ni župnika fra Miće Pinjuha. Prevladao je otpor, nikad do kraja obrazložen.

Nerealizirani Murtićev monumentalni mozaik naručen za crkvu sv. Petra i Pavla u Mostaru 1988.

Slaganje mozaika u Zagrebu ipak je nastavljeno, što sam pratio iz dana u dan. Kad je dovršen, pohranjen je u nedovršenoj crkvi Gospe Lurdske. O njegovoj daljoj sudbini ništa ne znam jer su mi pretpostavljeni zapovjedili da se od svega toga posve distanciram. Čini se da je uglavnom propao. Golubovi, koji su se iznad njega sklanjali, učinili su svoje. Pokušaji da se mozaik – oko dva tegljača materijala – doveze i uskladišti u Hercegovini propao je. Domalo je crkva u Mostaru razrušena. Valja naglasiti da je djelo isplaćeno nešto malo više od prvotno usmeno dogovorene cijene koju je Murtić tražio – oko 180.000 dolara, i da je on, nakon što je izostalo postavljanje mozaika, zatražio dodatnu sumu novca, na što je dobio pravo pravomoćnom sudskom presudom, kao i zaštitu umjetničkoga djela, što znači da se mozaik prema toj sudskoj presudi morao postaviti.

Vi ste i dalje ostali u dobroj komunikaciji nakon prekida suradnje mostarskih fratara s Murtićem?

Da, osobno sam pratio slaganje mozaika i posredovao u isplatama. Edo je stoga Franjevačkoj galeriji – još u nadi da će se mozaik ipak postaviti – dao skice i studije mostarskoga i studije budvanskoga mozaika. Napravili smo izložbu 1996. ovdje u Širokom Brijegu, a onda i u Mostaru, za koju je on rekao da mu je to najdraža njegova izložba. U prigodnom katalogu reproducirali smo gotovo sve skice i studije. Nakon Edine smrti povremeno sam kontaktirao s njegovom suprugom Gorankom Vrus.

Sad s vremenskim odmakom mogu reći da je Bosna bila otvorenija za umjetničku inovativnost nego ovaj naš hercegovački kraj. Ovdje i danas ima podilaženja, dosadnoga mimezisa, kiča. Govorio sam subraći da uzmu za primjer djecu. Neka njih pitaju što djeca misle o nekom likovnom djelu. Ovdje vlada neka čudna zatvorenost koja dolazi iz nepoznavanja suvremene likovne umjetnosti. Sada se, primjerice, preferira bizantski stil, Rupnik, Zvjagin… O izboru opreme i u intervencijama u liturgijskom prostoru još pojedinci zaobilaze mjerodavna stručna tijela i sude pomodarski površno, a ponekad imaju i mesijanski sindrom u smislu „od mene sve počinje“. Tako dolazi do nezgrapnih rješenja koja su, srećom, sve rjeđa.

U arhivi Franjevačke galerije čuvaju se dvije grafičke mape Ede Murtića, mapa s ilustracijama zbirke pjesama Jure Kaštelana Zavjet za Epetion i grafička mapa za nikad postavljen mozaik u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru

Spomenuli ste don Branka Sbutegu. On je bio s druge strane vrlo otvoren, zagovarao je potpuno slobodan pristup u dijalogu između umjetnosti i vjere. Je li bolji taj otvoreni pristup ili umjetniku ipak treba teološka uputa i kršćansko nadahnuće da bismo neko djelo ocijenili sakralnim i prihvatljivim u liturgijskom prostoru kako bi se izbjegli tragični nesporazumi?

Meni je osobno žao što, recimo, Murtićevo Prikazanje u hramu, urađeno za bočni oltar, nije dospjelo u mostarsku crkvu, jer upravo ta slika pokazuje njegovo osobno duhovno nadahnuće. K tomu, dobro je portretirao likove svetaca, sv. Nikolu Tavelića i onodobno blaženoga B. Leopolda Mandića. Za Tavelića je preuzeo obrise od Jurkića. Na središnjem mozaiku, posebno u segmentu Savlova pad s konja, autor je postigao živost i energiju – predočujući figure u pokretu i dramatičnost događaja. Murtić je bio mudar. Tražio je kritičare, pitao za mišljenje Zidića, Malekovića… Radio je brzo, po nekoliko sati u jednome mahu. Istodobno je radio po više slika, uvijek pun energije i odlučan. Neke slike ipak su imale praznine, davale dojam nedovršenosti. Približno četvrtinu njih trebalo bi odbaciti. Kritičarima je povjeravao da o tome prosude.

Franjevačka galerija u Širokom Brijegu može se pohvaliti djelima najeminentnijih umjetnika

Edo se družio s Jurom Kaštelanom, koji je, između ostaloga, imao potrebu pripovijedati kako je na euharistijskom kongresu u Omišu prije Drugoga svjetskoga rata gledao kako žandar odsijeca ruku čovjeku koji je nosio hrvatsku zastavu. Premda i jedan i drugi ljevičari, bili su otvoreni, nisu razmišljali partijski. Zbog toga ih je Udba pomno pratila. Nisu gajili odbojnost prema vjeri, ali su bili u jasnu odmaku od nje.

U don Branku Sbutegi Edo je našao bliskoga prijatelja, koji je primijetio kako je Edo, dok radi mozaike za Dobrotu i Mostar, bio ushićen. Na kraju i sam mogu reći da je mostarski mozaik Murtića doista ne samo umjetnički nego i duhovno ponio te je o njemu govorio kao o svom životnom djelu. Vjerojatno je, i radi toga, za slagare uzeo šestero akademskih slikara.

Kad govorimo o sakralnoj umjetnosti, preferirate li apstraktno slikarstvo ili figurativno? Može li uopće apstraktnoj umjetnosti biti mjesto u crkvama, ako da, kada? Što mislite?

Nisam za strogu podjelu, niti razumijem odbojnost prema apstraktnoj umjetnosti. Uostalom, već iz doba pećinskoga slikarstva čovječanstvo baštini i figurativnost i apstrakciju. Važan je element podsjećanje. To je kotač zamašnjak. Ne mora se svaki detalj pročitati. Bitno je da gledatelja kip ili slika asocijativno podsjećaju na ono sakralno i otajstveno, na sadržaj vjere. Istočnjaci su to davno, i prije ikonoklazma osjetili. Oni nemaju takvih nesporazuma. Mi smo na Zapadu tražili izgled, portret, slijedili renesansu, a oni ideju. Pozadina kao zlato nije samo dekoracija nego i poruka. Ta uronjenost kroz ikonu kod istočnih crkava smjera živoga Krista. Mi smo, za razliku od pravoslavaca, prezasićeni motivima muke, usredotočeni na križeve, stradanja, premalo na slavu, uskrsnuće. I ta inercija traje i danas. Prostor istočne baštine u nas je bio kulturološki zanemaren. Došlo je novo vrijeme. Preduvjet da bi se neko djelo uvrstilo u sakralni objekt, osim jasnoće i komunikativne komponente, jest mogućnost sabranosti dok se stoji ili kleči pred njim. Važno je da čovjek može pred tim djelom meditirati, kleknuti, doživjeti nadnaravno, uroniti u tajnu vjere. Upravo su to preduvjeti da se neko djelo može nazvati sakralnim, a ne samo religioznim. To djelo ne hrani dušu svojom površinom, ne zbunjuje već vodi u slobodu, ne zarobljava nego otvara. A puki mimetički izraz zarobljava. Kad se uređuju predvorja crkava, vjeronaučni prostori, trebalo bi prvo pitati djecu što žele. Djeca ne slijede zatečena stanja, nego vlastite vizije. Slobodniji likovni izraz ne poništava ni realnost ni osobnost, nego otvara poglede u natprostor i nadvrijeme. Moglo bi se reći da u svakom pravom umjetničkom djelu treperi vječnost.