“Normalnost” zla

Pitanje zla, njegove naravi i nastanka, jedno je od temeljnih pitanja koje ljudsku civilizaciju prati od njezina postanka. U različitim teorijskim i praktičnim odgovorima, koji su na njega davani i bitno oblikovali čovjekovu povijest, mogla bi se prepoznati dva temeljna pristupa: teološki (religija i mitologija) i antropološki (filozofija i psihologija). Općenito, dok su se teološki pristupi više bavili pitanjem uzroka zla naglašavajući pritom metafizičku dimenziju, antropološki pristupi su više naglašavali njegovu ljudsku dimenziju, tj. pokušavali su prije istražiti uzroke zla u ljudskom ponašanju, njegove pojavne oblike i učinke u životu. Ovi se pristupi u načelu ne isključuju i njihovo međusobno prožimanje definitivno obogaćuje pokušaje da se pitanje zla što bolje kritički ispita.

„Banalnost” zla

Iz perspektive suvremenih događanja čini se aktualnim i važnim u antropološkom pristupu pitanju zla svakako istaknuti doprinos H. Arendt i njezin pojam „banalnost zla”. Iako iz njega nikad nije razvila cjelovitu teoriju zla, pojam se koristi u većini moderne filozofske literature o zlu i, premda nije jedini oblik zla, sama Arendt smatra ga onim oblikom zla koji se u moderno doba javlja kao središnji. Teza o banalnosti zla izrečena je u djelu Eichmann u Jeruzalemu (1963) pod dojmom suđenja u Jeruzalemu A. Eichmannu, nacističkom ratnom zločincu odgovornom za sprovođenje holokausta.

Ono što je Arendt zapravo iznenadilo i zastrašilo, imajući u vidu težinu njegovih djela, bila je Eichmannova „normalnost” koja je za nju „bila strašnija od svih zvjerstava jer je govorila… da taj novi tip zločinca… zločine čini pod okolnostima koje mu skoro potpuno onemogućavaju da zna ili osjeća da čini nešto pogrešno”. Drugim riječima, izgledao je normalno, bez nekih „demonskih” osobina, nisu bile vidljive nikakve patološke sklonosti niti je djelovao kao neki zadrti fanatik: nije izgledao kao oličenje zla, već potpuno obično pozivajući se na to da je samo zakonski radio svoj posao.

Međutim, ističe Arendt, imao je jednu značajnu osobinu koja „nije bila glupost, nego plitkoumnost”. I upravo je ta Eichmannova „izvanredna plitkost” navela Arendt da imenuje zlo koje ne zahtijeva nekakvu posebnu zloću ili pokvarenost, već samo banalnu površnost, tj. dubok nedostatak razmišljanja i prosudbe. Primjer naizgled normalnoga, dosadnoga, bezličnoga, ali i ambicioznoga birokrata omogućio joj je da shvati mehanizme destrukcije morala u totalitarnom sustavu i način na koji je zlo zavladalo društvom: riječ je o pojedincu koji dobrovoljno sudjeluje u aktivnostima kriminalnoga režima, a sebe smatra oslobođenim bilo kakve odgovornosti za svoje postupke, zbog hijerarhijskoga ustrojstva i zbog važećih zakona. Drugim riječima, zločinačkom režimu nije potreban demonski karakter, potrebni su mu nepromišljena poslušnost i pokoravanje zakonu: riječ je o banalnom počinitelju čija djela pokazuju ekstremno zlo. Arendt zato zaključuje da se političko zlo 20. stoljeća nije moglo ostvariti bez regrutiranja milijuna „normalnih” osoba i institucionalne suradnje koja je proširila sudioništvo na čitavo društvo.

O ovoj plitkoumnosti kao odsutnosti razmišljanja govorio je dvadesetak godina ranije još jedan svjedok i žrtva totalitarnoga režima u formi nacizma: njemački protestantski pastor D. Bonhoeffer. U svojim zapisima iz zatvora, u odjeljku O gluposti, Bonhoeffer opisuje ono o čemu će H. Arendt govoriti kasnije pod pojmom „banalnost zla”. „Glupost” kod Bonhoeffera zapravo znači isto što i „plitkoumnost” kod Arendta: nije riječ o nedostatku inteligencije nego o nedostatku razuma, tj. odsutnosti razmišljanja. Budući da je riječ o antologijskom zapisu, a i zbog nedostatka prostora za detaljnu obradu, citirat ću njegov veći dio i staviti u kurziv one misli koje mi se, nažalost, čine itekako aktualnim i danas, kao i prije 77 godina:

„Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati. U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikada više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki a više sociološki problem. Ona je poseban oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću veliki broj ljudi. Čini se dapače da je sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle, možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim životnim situacijama. To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i s parolama koje su njime ovladale. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljen u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.”

Potraga za istinom

I Bonhoeffer i Arendt ukazuju tako na povezanost zla i totalitarizma te nam u biti poručuju da cilj totalitarne indoktrinacije nije toliko stvaranje određenih uvjerenja koliko je tu zapravo riječ o uništavanju sposobnosti stvaranja uvjerenja i razmišljanja uopće. Glavni protivnik totalitarizma u svim njegovim oblicima jest drukčije razmišljanje, tj. kritičko razmišljanje. U tom smislu, pitanje zla se uvijek veže uz pitanje istine i put prema zlu, u svim njegovim oblicima, uvijek vodi preko negiranja, izbjegavanja ili izvrtanja istine: odustati od istine odnosno odreći se potrage za istinom, odreći se razmišljanja znači otvoriti vrata zlu u svijetu, osobnom i društvenom.

Temeljna oznaka čovjeka kao bitno duhovnoga bića jest upravo potraga za istinom koja pretpostavlja njegovu sposobnost kritičkoga razmišljanja. Stoga zlo i totalitarizam, kao jedan od njegovih povijesnih oblika, ciljaju zapravo prema čovjekovoj dehumanizaciji, tj. uništenju čovjeka kao osobe, kao odgovornoga misaonog pojedinca. Izvorni, prvotni totalitarizam sastoji se u ideji da je čovjekovo mišljenje o realnosti jedina, potpuna, totalna „istina” o svoj zbilji na kojoj se onda gradi program čovjeka kao Gospodara realnosti koji u konačnici završava u samorazarujućoj ideologiji čovjeka kao Novoga Stvoritelja realnosti… i samoga sebe.