Nekada je ime bilo znakom svoga nositelja, nadijevalo se u vjeri dobrih običaja koji su u imenu vidjeli način očuvanja identiteta, pripadanja svome rodu i njime se nerijetko častilo svetca zaštitnika. U patrijarhalnom okruženju, ime se obiteljski nasljedovalo i njime se na neki način „brendirala“ loza, kuća iz koje se potječe. Sva moguća odstupanja, smatrana su nekom vrstom izroda. Kako danas živimo pod utjecajem rodne ideologije, tako se i imena priklanjaju spolnoj neodređenosti i gube svoju razlikovnu funkciju. Žena više ne rađa djevojčicu ili dječaka, nego dijete koje će jednom samostalno odlučiti što će postati – žensko ili muško.
Emancipirani odgoj sve više poprima obilježja eksperimentalne neizvjesnosti, roditeljstvo se priklanja duhu vremena i iz njega crpi virtualnu laboratorijsku shemu u kojoj dijete više nije pod nadzorom svojih roditelja, nego je prepušteno epruvetalnoj tajni globalnog doziranja kriterija za samoodređenje – moći biti sve što poželiš, iako to možda i nisi, jer jesi ako tvrdiš da jesi. Tako je odgoj postao čarobirajući tremens, a dijete čudotvorac koji će jednom kada postane određeno ili neodređeno, o tome obavijestiti svoje roditelje i uvjeriti ih da su čuda moguća – Mate će biti žena, a Mara muškarac, dok će netko biti vječni „srednjoškolac“ – ono nešto treće – srednjerodac, a ime više neće imati nikakvo značenje.
Stvoren je novi misterij, otajstvo, samo kako o njemu kontemplirati? Odakle početi? Uvijek je najbolje početi ispočetka, a u „početku“ ne bijaše tako. Isus u Matejevom evanđelju farizejima kaže: „Zar niste čitali: ‘Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih…?’ (Mt19,4). Naime, Isus ovdje ponavlja riječi iz Knjige Postanka pozivajući se na prvi izvještaj o stvaranju čovjeka, Adama, čije se ime u drugom izvještaju o stvaranju tumači ne više kao opća imenica čovječanstvo (‘ha-adam), nego kao „muškarac“(‘iš – hebr.’snaga’) u odnosu na „ženu“ (‘iššah’ – uzetu od te ‘snage’), a upravo se u ovim terminima ‘iš i ‘iššah tumači spolna razlika stvorenih ljudi.
Ovdje je važno napomenuti da je drugi izvještaj o stvaranju stariji od prvoga, što znači da je Stvoritelj od početka čovjeka zamislio kao muško i žensko i kao takve ih je dozvao u postojanje, sasvim određene, u njihovoj muškosti i ženskosti, ne ostavljajući ih u zabludi o tome tko su. Ivan Pavao II. u svojim Katehezama o ljudskoj ljubavi piše: „Tjelesna istovrsnost, unatoč različitosti građe vezane uz spolnu razliku, tako je očita da je čovjek (muškarac), čim se oda sna probudio, odmah izražava riječima: ‘Gle, evo mesa od mesa mojega i kosti od mojih kostiju!’ Na taj način čovjek (muškarac) prvi put iskazuje svoju radost, čak ushićenost za koje prije nije imao razloga zbog nedostatka bića njemu slična. Radost zbog drugoga ljudskog bića, zbog drugoga ‘ja’ prevladava u riječima čovjeka (muškarca) izgovorenima kada je ugledao ženu (žensko).“[1]
Eva, ‘majka svih živih’, mora da je bila neizmjerno počašćena ovakvim pogledom oduševljenja i gotovo je nemoguće zamisliti da na tu radost nije uzvratila jednakim ushićenjem. Dapače, sigurno je uzvratila, jer je u ovom susretu rođen „communio personarum“ prva zajednica osoba što ga čine muškarac i žena. Upravo u toj radosti postojanja čovjeka kao muškarca i žene koja se očituje u ovom susretu prvih ljudi, u vidljivosti njihovih tijela, očito je da tijelo ima svoju uzvišenu ulogu i da njime započinje „(raz)govor osoba“ jer tijelo otkriva čovjeka, baš kao što spolnost otkriva muško i žensko biće od Boga stvoreno i blagoslovljeno na osobit način u odnosu na sva druga bića – oni imaju zadaću da upravo kroz tijelo sudjeluju u otkupljenju svijeta, jer je Tijelom Krist pobijedio Sotonu, a mi smo udovi Isusa Krista.
Zastrijeti ovu istinu „gender“ politikom po kojoj je čovjek nestvorenje i neosoba, bespolac, značilo bi poništiti čovještvo, zajedništvo osoba i Božji naum s njima, oduzimajući mu „svijest o smislu vlastitoga tijela: smisao za koji se može reći da se sastoji u uzajamnu obogaćivanju. Muškost-ženskost – tj.spolnost – iskonski je znak stvarateljskoga darivanja, svijesti čovjeka, muškarca-žene, o darivanju življenu na izvoran način.“[2]
Izgubiti ovu svijest, osrednjeroditi čovjeka i oduzeti mu ime, spol i rod, prepustiti ga proizvoljnosti postajanja izaziva konfuziju i bezdušnost, jer čovjeku je život udahnut kroz nosnice i zbog toga „tijelo“ otkriva „živu dušu“ čovjeka, otkriva njegovu ženskost „za“ muškost i, obrnuto, muškost „za“ ženskost (Usp.: I. Pavao II.: str.133.)
U svijetu lutki na koncu, u indiferentnosti cirkusa tijela bez duše umire prvi čovjek i zapada u „komu“ novoga doba, u bezlični sustav nekromanijskih poriva, čovjek od Boga stvoren – za život, radost i ljubav u imenu Isusa Krista – odlazi u nepostojanje.
A da bi poslovica nomen est omen uskoro mogla biti pisana pluskvamperfektom, dokazuje i predstavnik Crne Gore na Eurosongu, Slavko Kalezić. Upitati nam se je hoće li uskoro u Ustav ući odredba po kojoj muškarci moraju nositi štikle pa Slavku poručujem: “Imenjače, ne znam đe si krenuo, ali pazi da ne bi skrenuo – nije lako bez analgetika hodati u visokim potpeticama duže od pola sata“.
Ovaj savjet mogu primijeniti i žene u postajanju, pouzdano znam jer se rodih kao žena, baš kao i svi drugi koji još ne znaju što će postati, a sviđaju im se štikle.
____________________________________
[1] I. Pavao II., Muško i žensko stvori ih, sv.I., Split, Verbum, 2015., str. 102.
[2] Isto, str. 108.
Foto: picjumbo.com