O jednoj mladosti
Kada god te ujutro nađem na sofi, prestrašim se što u ranim satima kući dolaziš, gdje li si samo bila? Tko zna, gdje si zavirivala… toliko rupčaga i probisvijeta u ovome gradu ima. Neke bi trebalo i zatvoriti. Vjerojatno si bila u jednoj od njih. Reci mi, kako si mogla spavati u čizmama… pogledaj si košulju, izgužvana je. Ajde, ustani. Izuj čizme, pusti hladniju vodu, umij se. Zaboravila si negdje broš… Koliko sam ti puta rekao, da ne stavljaš majčin broš na beretku… A, koliko… poslušaj me barem jednom. Nije jednom da si nešto izgubila. Što si sve do sada pogubila, stalo bi u jednu oveću kartonsku kutiju. A kud si baš taj broš izgubila, što ću reći majci… što, reci mi. Da ga odem tražiti po lokalnim birtijama. Gdje da ga sada nađem, poslije svih tih silnih jurnjava, skakanja i mamurluka. Uzalud, spavaj. Ima i vrjednijih stvari od broševa… Tvoja majka bi se složila. Ajde, sljedeći put pazi… negdje bi tako jednom mogla izgubiti i pola svoje mladosti… rekoh, pazi. Čuješ me, nije da sam jednom u komunama čuo kako se mladi kaju zbog svoje izgubljene mladosti…
… pazi se!
Dražen Zetić, Pomirenja (iz pera pisca bezemljaša), Naklada sv. Antuna, Zagreb, 2009.