O Kotoru, pomorstvu, mornarici i ribarstvu na jugoistoku Jadrana

KOTOR, 42°25 ‘N i 18°46 ‘E, grad i luka u krajnjem južnom uglu Kotorskog zaljeva. Prostire se na aluvijalnoj ravni, na podnožju brda Sv. Ivan (260 m), ogranka Lovćena (1749 m), s kojim se brežuljak drži jedino jugozapadnim padinama, dok je s istoka od njega odijeljen dubokim rasjedom. Prostor, na kojem je smješten Kotor, sličan je trokutu, čije su strane, počinjući s istoka preko sjevera do juga, podnožje brežuljka Sv. Ivana, ponornica Škurda i obala, koja se završava s izvorom Gurdićem. Ovakav prirodni položaj i zidine, kojima je opasan ne samo grad, nego i brežuljak, činile su Kotor pravom tvrđavom. Od Gurdića do ušća Škurde prostire se obala, najvećim dijelom umjetno nasuta. Ona je zidana i osposobljena za pristajanje brodova, i to u južnom dijelu kao i na ušću Škurde za male brodove lokalnih pruga, a u ostalim dijelovima za brodove srednje veličine. Veliki brodovi mogu sidriti nekoliko stotina metara ispred lučkog svijetla (dubina 17 m), koje se nalazi na sjeverozapadnom kraju zidane obale. Oni mogu sidriti i ispred Dobrote, najbolje ispred rta Sv. Ilija ili sjeverno od crkve sv. Matije. Obala od rta Sv. Ilije do Kotora jedino je mjestimice zidana i podesna samo za pristajanje čamaca. Na obali postoji hidrant s kapacitetom 5 m ³ na sat, ali samo u određeno vrijeme u toku dana. Voda u Gurdiću i Škurdi je bočata. (Klima v. Boka Kotorska i Dobrota.) U gradu postoje Sreski narodni odbor, Uprava pomorske oblasti Južnog Jadrana, Lučka kapetanija, Pomorski muzej, Pomorski tehnikum, gimnazija, osmoljetka i osnovna škola, sud, državni i biskupski arhiv, kazalište, pošta, telegraf, telefon, bolnica, antituberkulozna i zdravstvena stanica, nekoliko tvornica i mehaničkih radionica, hoteli i t. d. Svakodnevnim životnim namirnicama snabdijevaju K. okolna sela, naročito župa Grbalj. Međutim, privreda Kotora uglavnom je lokalnog značaja i ne može se uspoređivati s nekadanjim privrednim prilikama. Pomorski saobraćaj se vrši sa svima našim primorskim gradovima, a svaki dan sa mjestima u Boki Kotorskoj. S dalmatinskom obalom vezan je K. i autobusnim putem, koji se nastavlja duž obale do Ulcinja, a preko Lovćena do Cetinja, Titograda i dalje u unutrašnjost. Ipak, ni ovakav saobraćaj ni ovakve privredne prilike ne mogu da privredno podignu K. i Boku. Bez željezničke veze sa zaleđem ne mogu se ni K. ni Boka oteti postepenom privrednom izumiranju.

Kao naselje, K. predstavlja izričito mediteranski tip grada. Opasan je zidinama, koje su dosta očuvane i kad bi se učinile pristupačnijim, predstavljale bi veliku turističku atrakciju. Pored dubrovačkih, budvanskih i ulcinjskih, kotorske zidine predstavljaju prvoklasni arhitektonski spomenik. I gradska vrata (na obali, na jugu i sjeveru) — južna sa srednjovjekovnim pokretnim mostom — predstavljaju umjetničke spomenike. Ispred sjevernih vrata prostire se ravnica, koja se naziva Crnogorski pazar. Sa njega vodi uz Lovćen serpentinski pješački i konjski put, preko kojeg se obavljao saobraćaj iz Kotora s unutrašnjošću Balkanskog poluotoka sve do 1884 kad je završena današnja cesta uz Lovćen (građena od 1879 do 1884). Ulice uzane, kratke i krivudave i nekoliko manjih trgova, starih crkava i kuća, velike arhitektonske vrijednosti, čine K. zajedno sa zidinama pravim muzejom. Ta pozitivna strana nije dovoljno iskorišćena za turizam. Najveći je arhitektonski spomenik katedrala sv. Tripuna, trobrodna bazilika; ona nije samo prvoklasno arhitektonsko djelo, nego je po svom ciborijumu i relikvijaru i riznica raznih umjetničkih spomenika. Od drugih crkava osobito se ističu crkva sv. Luke (1195) i sv. Marije (Koleđata) u romansko-bizantskom stilu. Od profane arhitekture treba istaći ostatke najstarijih kotorskih kuća iz XIII. st., građenih u romaničkom stilu; one su u toku vremena preinačivane, pa su im romanički ostaci jedva vidljivi; ima ih jedino u gornjem dijelu grada, uz samo brdo. Iz vremena gotičke i renesansne arhitekture (XV.—XVI. st.) osobito se ističu vrata Bizantieve palače (sada sud), koja se mogu ubrojiti među najljepša vrata palača tog stila na našem primorju. Kad je poslije velikog potresa 1667 K. bio dosta porušen, javlja se pored renesanse i barok (palača Pima, Grgurina).

Od južnih vrata (Gurdić) obala mijenja smjer i iz pravca sjever—jug prelazi u pravac jug—zapad. Ovaj dio obale, dug oko i km, mjestimice je ozidan i pristupačan samo za čamce. Obala predstavlja kraj ravnice, na kojoj se uz samo more nalazi kotorsko predgrađe Puč (od srednjovjek. lat. puteus), a u južnom dijelu ravnice selo Škàljari. Na stranama poluotoka Vrmca prostire se predgrađe Kotora Pelùzica, a dalje prema sjeveru selo Mùo (gen. Mùla). I ovaj dio obale ozidan je mjestimice, ima nekoliko lučica (mandraća) i pristupačan je samo za čamce i brodice. Kao K. i ova su naselja stara; postojala su u Srednjem vijeku.I. S.

Povijest. Na mjestu današnjeg Kotora postojao je u Starom vijeku grad Acruvium. Po jednom lingvističkom tumačenju Acruvium se nalazio negdje u susjednom Grblju, a znači »grad u ravnici«. Ovo mišljenje nije od svih lingvista prihvaćeno. Geografski položaj, arheološki ostaci i tradicija govore više za to, da se Acruvium nalazio na mjestu današnjeg Kotora, koji se prostire u aluvijalnoj ravni. U Starom vijeku Acruvium nije igrao ulogu današnjeg Kotora, jer je Risan imao prvenstvo. U prvoj polovini VII. st. Slaveni su naselili Boku i porušili rimski Acruvium. Mjesto njega javlja se u bizantskim pisanim spomenicima Dekàtera, od kojeg je izvedeno današnje ime Kotor. Možda se u Starom vijeku tako zvala tvrđava, koja je vjerojatno postojala na mjestu današnjeg Sv. Ivana. Daljnja politička povijest grada Kotora je dobrim dijelom identična sa historijom Boke Kotorske (v. PE I., str. 518).

U rimsko doba bio je K. oppidum civium Romanorum, a u Srednjem vijeku autonomna općina s komunalnim uređenjem, koje su više manje imali svi drugi dalmatinski gradovi (tri vijeća, knez, autonomni sud, općinsko činovništvo, kovanje svoga novca). Vrhunac autonomije postignut je u državi Nemanjića, kad je K. uživao prava, kakva nije imao nijedan drugi dalmatinski grad i nijedan grad u srednjovjekovnoj Srbiji. Tada je postao i Statut grada Kotora, čije odredbe počinju od god. 1301 i svjedoče, da srpski vladalac nije imao nikakva prava pri donošenju pojedinih zakonskih propisa; nije ih ni potvrđivao. Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik i bosanski kralj Tvrtko nisu dirali u autonomiju Kotora, ali su je, naprotiv, Mlečani postepeno oduzimali, tako da je od nje ostalo samo ime.

Najstariji teritorij srednjovjekovne Kotorske općine predstavljao je sam grad s neposrednom okolicom, odnosno distriktom, s kojim je činio cjelinu. Distrikt je očito ostatak rimske administracije; u Srednjem vijeku obuhvatao je poluotok Vrmac i Dobrotu do Ljute. Kotoru su još pripadali Perast i Prevlaka s poluotokom Lušticom. God. 1306 ili početkom 1307 darovao je Kotoru srpski kralj Milutin župu Grbalj, a kralj Dušan 1334 Bijelu, Kruševice i Ledenice na Krivošijama. Teritorijalnih promjena nije bilo do kraja XV. st. (v. PE, I., str. 518).

Stanovništvo grada razlikovalo se u ranom Srednjem vijeku u etničkom pogledu od stanovništva u ostaloj Boki: gradsko je bilo uglavnom romansko, a seosko slavensko. Međutim, od XV. st. ono je i u gradu i na selu gotovo identično današnjem (v. PE, I., str. 518). Stanovništvo sjeverozapadnog dijela Boke, od Hercegnovog do Risna, porijeklom je najvećim dijelom iz Hercegovine, dok je stanovništvo ostale Boke postepeno doseljavano od najstarijih vremena do danas iz Crne Gore. U mnogim mjestima ima doseljenika, čiji su preci došli kao činovnici u doba austrijske okupacije i kasnije i nisu više napuštali Boku.

K. je uvijek predstavljao ne samo administrativno, nego i kulturno središte Boke. Sam grad kao cjelina sa svojim arhitektonskim i drugim umjetničkim spomenicima svjedoči о velikom smislu za umjetnost kotorskog stanovništva, a time i za visoki stupanj njegove kulture uopće. Među vlastelom, a kasnije i među pučanima bilo je slikara, arhitekata, književnika, govornika i istaknutih radnika u raznim naučnim oblastima; nažalost, katkad su više došli do izražaja u inozemstvu, nego u samom Kotoru i ostaloj Boki.

Pomorstvo. Nema sumnje, da osnovu svih kulturnih tekovina Kotora i Boke predstavlja pomorstvo. Iako su podaci za Stari i Srednji vijek dosta oskudni, ali i u takvom obimu su dovoljni da posvjedoče ulogu pomorstva u privrednom životu Boke. Prve obilatije vijesti potječu tek iz XIII. st. U to doba u Kotoru, kao glavnoj luci Nemanjićke države, pominju se trgovci iz Venecije, koja u Kotoru drži svoga konzula, zatim iz Ancone, Barija, Drača, Messine i drugih mediteranskih gradova. S druge strane i kotorski trgovci nalaze se sa svojim brodovima u spomenutim i drugim gradovima; oni čak zalaze u Mramorno i Crno more. Kao u drugim primorskim gradovima i u Kotoru pomorstvo i pomorska trgovina osnivali su se na posredničkoj ulozi između Balkanskog, s jedne i Apeninskog poluotoka i cijelog Mediterana, s druge strane. Iz samog Kotora i Boke, osim soli i vina, manje se izvozilo, jer velikih viškova domaće proizvodnje nije bilo. Ali se nije ni uvozilo zbog domaće potrošnje, nego radi trgovačkog posredništva. Iz Srbije (manje iz Bugarske) izvozile su se: rude, slanina, loj, vosak, vuna, kože, a iz Italije i drugih sredozemnih oblasti uvozile su se: tkanine, nakiti, oružje, zlatno i srebrno posuđe, sapun, mirisi, staklarija, mirodije, južno voće, lijekovi i t. d. Kovački i zlatarski zanat bio je u Kotoru vrlo razvijen, naročito u XIV. i XV. st.; izrađevine su se izvozile u zaleđe. Neki izrazi, koji su iz pomorske trgovine upotrebljavani i u kopnenoj, svjedoče da je pomorska trgovina starija od kopnene.

Preokret u povijesti bokeljske trgovine nastupa 1420 kad je Kotor došao u sklop Venecije i kad je prodiranjem Turaka došlo na Balkanskom poluotoku do poznatih političkih promjena. Mlečani se trude da ograniče trgovačku djelatnost bokeljskih pomoraca i trgovaca na zemlje svoje interesne sfere (neposredno zaleđe Boke i mletačke zemlje na Apeninskom poluotoku) i druge mediteranske oblasti s kojima su oni trgovali. Trgovina nije više ograničena na južnu Italiju i otoke Jonskog mora; Venecija postaje centar, kamo se u većim količinama uvoze sirovine iz kotorskog zaleđa, koje se prerađene izvoze Sredozemnim morem i zapadnim dijelom Atlantskog oceana, na istoku do Carigrada, obalom Male Azije do Aleksandrije; na zapadu u Francusku, Pirenejski poluotok i Englesku. U Veneciji je nastanjeno više Kotorana, kod kojih se dovezena roba iz Kotora deponira, a koji je, neprerađenu, otpremaju dalje. U takvoj situaciji Kotor i Boka gube dijelom svoju posredničku ulogu između Balkana i Mediterana, a bokeljski trgovci vrše posredničku trgovinu između jadranskih i mediteranskih gradova, i u tome uspijevaju. U XVII.—XIX. st. plove po svim svjetskim morima. Pritom Kotor gubi postepeno vodeću ulogu iz doba Nemanjića i ostaje samo mletačko administrativno središte. Mjesto njega javljaju se dotad manje poznata mjesta Perast, Dobrota i Prčanj, a poslije oslobođenja od Turaka (1687) i grad Hercegnovi. Stanovnike ovih mjesta kao izvrsne pomorce, kojih Veneciji nikad nije bilo dosta, Mlečani su nagrađivali raznim povlasticama i dodjeljivanjem plemićkih titula (»conte«), Peraštani, Prčanjani i Dobroćani nisu samo preuzeli od Kotorana pomorske poslove, nego su od njih pokupovali i zemljišna imanja, i tako postali ne samo trgovci i brodovlasnici nego i zemljoposjednici po cijeloj Boki.

Trgovačka bokeljska flota neprestano je rasla, tako da je prema službenoj statistici iz 1805 bilo u Boki 396 brodova (28 nava, 127 brikova, 77 pulaka, 26 tartana, 129 pjeliga i 8 goleta). Ovdje nisu uzete u obzir bracere. Broj pomoraca zaposlen na ovim brodovima iznosio je 3628. Pod mletačkom vlašću sužena je sfera interesa bokeljske trgovine od gotovo cijeloga Balkanskog poluotoka na neposrednu okolinu, uglavnom na Crnu Goru i Hercegovinu. Bokelji su obavljali posredničku ulogu između tih zemalja i Dalmacije, Hrvatskog Primorja, Istre, Mletaka i ostale Italije, kao i između Albanije, Grčke, Turske, Malte i drugih prekomorskih zemalja. Bokelji su tada izvozili suho ovčje (kastradina) i posoljeno svinjsko i goveđe meso, suhu ribu iz Skadarskog jezera, slani sir, kože, ulje i lojane svijeće. Neki od ovih predmeta prerađivani su u samoj Boki (sir se solio, prerađivale su se kože u 10 tvornica i pravile lojane svijeće u 4 radionice). Na početku XIX. st. vrijednost trgovačkog prometa u Boki iznosila je oko 200.000 mletačkih zlatnih dukata. Zbog tako uspjele trgovačke djelatnosti Bokelji su imali svoje trgovačke agencije gotovo u svim većim lukama Levanta i Crnog Mora (Odessa, Brăila, Carigrad, Smirna, Korint, Aleksandrija, Venecija i t. d.). Svjedoci ovolikog bogatstva su Perast, Prčanj i Dobrota sa svojim monumentalnim crkvama i palačama od kojih su danas mnoge opustjele.

Poslovna poduzetnost bokeljskih trgovaca i pomoraca bila je na vrlo visoku stupnju. Tako su, na pr., trgovci i brodovlasnici davali svojim zemljacima, mornarima, koji su bili bez financijskih sredstava, zajam na trećinu (terziaria). Trgovac bi pozajmljen kapital uložio ili u trgovinu ili u gradnju ili kupovinu broda; pri tom bi zajmodavac poslije ugovorena vremena dobivao 1/3, ali bi rizik podjednako snosile obje strane. Ovako se broj financijsko jakih Bokelja stalno povećavao.

Inače о pravnim pomorskim običajima bokeljskim nema mnogo statutarnih propisa. Statutskim odredbama Kotora (XIV. st.) bilo je regulirano pitanje avarije. Ovdje je avarija bila generalna (v. PE, I., Avarija), jer ako su trgovci, koji su se sa svojom robom nalazili na brodu, uz pristanak većine dali nešto za otkup (očito ako su bili napadnuti od pirata), onda se otkupnina naplaćivala iz vrijednosti broda i robe po odbitku 1/3. Iz pomorskog prava poznata je u XVI. st. dioba na karate. Ova dioba bila je najprije poznata u gradovima našeg južnog primorja, napose u Kotoru i Perastu. Ta se pojava dioništva može usporediti s načelima suvlasništva Napoleonske kodifikacije i može joj se dati mjesto u općem razvoju našeg pomorskog prava. U ostalim odnosima bili su mjerodavni običaj i opće pomorske prakse, zajednički svim gradovima Jadrana, što proizlazi iz bogate zbirke dokumenata i notarskih isprava, koje se čuvaju u Drž. arhivu u Kotoru. Bokeljski trgovci su privatne međusobne ugovore (XVIII. st.) sklapali i na našem jeziku, pa su ih tek onda prevodili na talijanski i davali mletačkim vlastima na registriranje.

Kao u drugim našim primorskim krajevima pomorska se sprema stjecala praksom, t. j. službom od najnižih poslova na brodu do kapetanskog zvanja. Bilo je i privatnih škola u Perastu, Dobroti, Prčanju i Hercegnovom. Iako su о njima podaci oskudni, ipak velik broj pomorskih kapetana, osposobljenih u tim školama, rječito svjedoči da su one bile na suvremenoj visini. Poznat je tečaj, koji je M. Martinović Peraštanin održao sedamdesetorici ruskih mladića u Perastu u drugoj polovini XVII. st. (v. Perast). Sredinom XIX. st. osnovala je Austrija Nautičku školu u Kotoru, koja je 1922 pretvorena u Pomorsku akademiju, a 1946 u Pomorski tehnikum. U ovoj školi bili su odgajani mnogi časnici za trgovačku mornaricu ne samo iz Boke nego i iz drugih naših krajeva. Međutim diplomirani učenici tih škola obavljali su svoju službu pod mnogo težim uvjetima nego njihovi preci. U vrijeme Napoleonovih ratova bokeljska je trgovačka mornarica propala.

Za nepuna dva desetljeća ostala je gotovo bez flote, tako da su Boki 1814 od 396 brodova, koliko ih je imala 1805, preostala samo 53 broda duge plovidbe i 221 mali brod. Tada su i brodovlasnici i trgovci izgubili najveći dio svoga kapitala. Napori učinjeni između 1850—1870 da se u Boki Kotorskoj oživi pomorska trgovina i pomorstvo, nisu uspjeli.

Jedan od uzroka propasti bokeljske trgovačke mornarice svakako je konzervativnost bokeljskih pomoraca, koji nisu napuštali jedrenjake, iako su parobrodi svugdje preuzeli ulogu jedrenjaka. Zbog toga su pomorske veze Boke sa jadranskim lukama održavali Tršćanski Lloyd i Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo. Kasnije se uz ova parobrodarska društva pojavila i Dubrovačka plovidba. Bokelji su preuzeli samo lokalni saobraćaj kroz Boku i osnovali potkraj XIX. st. Bokeljsku plovidbu, ali ona nije predstavljala ni sjenku nekadašnje bokeljske pomorske snage. Od pokušaja, učinjenih u istu svrhu, u Jugoslaviji između dva svjetska rata jedino je Zetska plovidba imala 12 parobroda; drugi pokušaji nisu uspjeli. Poslije Oslobođenja linijske veze u Boki, te između Boke i drugih naših luka održava Jadranska plovidba. Parobrodi drugih naših brodarskih poduzeća pristaju u Boki po potrebi. Manji lokalni saobraćaj u Boki i na Skadarskom jezeru održava od 1948 god. dijelom i brodarsko poduzeće Lovćen. God. 1954 osnovano je u Kotoru brodarsko poduzeće Jugoslavenska oceanska plovidba. U Kotoru je sjedište Uprave pomorske oblasti južnog Jadrana i sigurnosti plovidbe na području cijelog crnogorskog primorja. Bokeljski pomorci, ne nalazeći u toku XIX. st. u Boki uvjete za obavljanje svoga zvanja, razišli su se, takoreći, po cijelom svijetu. Poznati kao odlični pomorci, oni su dobro primljeni u raznim zemljama, gdje su se u pomorstvu uvijek isticali i došli do visokih položaja. Tako pomorstvo nije u Boki nikada zamrlo. Ali i prije katastrofe na početku XIX. st. istakao se dosta velik broj bokeljskih pomoraca u stranim zemljama. Pored ostalih, osobito su poznati Bokelji u ratnoj ruskoj floti (Zmajević, Stratimirović, Vojnović). Sami ruski pisci priznaju, da je Rusija oslobodila svoje crnomorske krajeve od turske vlasti zahvaljujući junačkim djelima bokeljskih pomoraca. Tridesetih godina XIX. st. plovilo je pod zapovjedništvom bokeljskih kapetana dvije trećine austrijskih trgovačkih brodova. Poslije osnivanja Austrijskog Lloyda (1836) najveći dio bokeljskih pomoraca našao je zaposlenje na brodovima toga društva, koje je u toku XIX. st. postalo najjače brodarsko poduzeće na Jadranu. Lloyd je otvorio prve parobrodarske pruge sa Levantom i Dalekim Istokom sa zapovjednicima Bokeljima.

BOKELJSKA MORNARICA

Bokeljska mornarica danas je reprezentativno tijelo. Ona je nekada bila bratovština mornara i igrala značajnu ulogu u prošlosti Boke. Postoji mišljenje, na osnovi tradicije, da ova ustanova potječe iz početka IX. st., ali o tome nema pomena u historijskim izvorima. Pouzdano je, da je bratovština postojala u Srednjem vijeku, jer se 1453 spominje bratovština mornara (fraternitas nautarum) sa sjedištem u crkvi sv. Nikole, koju je podigao Tripun Buća (1353). Statut bratovštine potječe iz 1463. Na čelu bratovštine stajao je gastald, a uza nj su bili birani: 3 prokuratora (upravnici imovine) i dva sindika (pregledači računa). Član bratovštine morao je biti svaki Bokelj, koji se bavio pomorstvom. Peraštanima je uspjelo 1637 da se dozvolom Mlečana oslobode ove obaveze. Prčanjani su to isto pokušali, ali bez uspjeha, čini se, da je od XVI. st. opći naziv bratovštine zamijenjen nazivom Mornarica (tal. Marinarezza). Bokeljska mornarica je bila ustanovljena u svrhu međusobnog pomaganja. Poslije je postala u izvjesnom smislu bojna formacija. Za izvršenje tog zadatka postojala je posebna uprava: admiral, major i nekoliko drugih časnika i podčasnika. Admiral je predstavljao Mornaricu prema vanjskom svijetu, a stvarno zapovjedništvo obavljao je major. God. 1440 spominje se prvi put armiralio, koji je vršio funkciju današnjeg lučkog kapetana. Mornarica je bila dužna da u svako doba stavi Veneciji na raspolaganje jednu oružanu galiju. Kotorani su vrlo često učestvovali u mletačkim pomorskim akcijama. Kotorska galija se osobito istakla u pomorskoj bitki kod Lepanta 1571 Mlečani su od Bokelja tražili i drugih usluga. Od kraja XVI. st. prčanjske fuste prenosile su službene spise između Venecije, Zadra i Mletačke Albanije (Boka sa Krivošijama, Grbljom, Budvom i Paštrovićima), a ponekad i do Krfa.

Od god. 1778 kotorski brodovi prenosili su iz Venecije u Zadar i privatnu poštu. To je prva dokumentirana vijest о privatnom poštanskom saobraćaju na Jadranskom moru.

U samoj Boki dolazilo je često do sukoba s Turcima, koji su s jedne strane držali sjeverozapadnu obalu Boke, a s druge strane Grbalj. Stoga je plovidba kroz samu Boku bila otežana i nesigurna. Gusarski sukobi u Boki i izvan nje imali su i negativnih posljedica za pomorsku trgovinu.

Bokeljska mornarica je postala glavni faktor pomorstva. Stoga je rukovodila i gradnjom brodova i njihovim popravcima. Brodove su gradile i popravljale stručne zanatlije (kalafati); njih je postavljala uprava Mornarice i određivala im plaću. U Boki su postojala dva brodogradilišta: jedno u Kotoru za sve vrste brodova, a drugo u Perastu za manje brodove. Pored domaćeg drveta uvozilo se drvo iz Albanije. Brodove su gradili pojedinci, bez obzira na klasnu pripadnost ili udruženi pod unaprijed utvrđenim uvjetima. Među suvlasnicima bilo je i stranaca (Mlečana, Grka i Arbanasa). Brodom je zapovijedao patron; on je mogao biti vlasnik ili suvlasnik. Broj posade zavisio je od veličine broda. Bokeljska mornarica imala je nepokretnih imanja i prihoda od raznih predmeta, koje nije smio nitko drugi prodavati, osim nje.

Vjerojatno od početka XVI. st. Mornarica je vršila vlast za vrijeme godišnjih svečanosti patrona grada sv. Tripuna (3. veljača). Šest dana je obavljala policijsku službu u gradu i imala je pravo azila. Mornarica je tada priređivala gozbe, igre, kola, svečano kitila i osvjetljavala grad i t. d. U doba francuske okupacije na početku XIX. st. Mornarica je bila ukinuta, a njena imovina konfiscirana. God. 1814 Austrija ju je uspostavila, ali već 1817 ukinula, zatim je 1833 po drugi put uspostavljena i 1848 po drugi put ukinuta, dok nije 1859 po treći put uspostavljena, ali kao ustanova bez ikakva stvarnog značenja za pomorstvo; prestala je biti staleška organizacija i ostala jedino historijsko-kulturno društvo. Mornarica je pored nekih dobrotvornih običaja sačuvala živopisnu nošnju, koja podsjeća na španjolsku nošnju, kao i poznato kolo sv. Tripuna, koje se igralo uoči i na dan svečanosti. Pomorski muzej u Kotoru čuva u svojim zbirkama oružje, nošnju, dokumente, trofeje i druge predmete stare Bokeljske mornarice.

LIT.: v. Boka Kotorska, РЕ, I, str. 514, osim toga: G. Gelcich, Storia documentais della Marinarezza Bocchese, Ragusa 1889; P. D. Šerović, Sv. Tripun u Kotoru i Bokeljska Mornarica, Brastvo sv. Save, XVIII, Beograd 1924; N. Luković, Postanak i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj, Beograd 1930; A. Dabinović, Kotor pod Mletačkom Republikom (1420—1797), Zagreb 1934; I. Sindik, Komunalno uređenje Kotora od druge polovine XII do početka XV st. Pos. izd. SAN, knj. 165, Beograd 1950; Godišnjak Pomorskog Muzeja u Kotoru, I—IV, Kotor 1952—1956; Spomenik SAN knj. 103, 105, Beograd 1953, 1956.I. St.

Ribarstvo. U Kotorskom zaljevu love se cijele godine srdele, srdelice, papaline i brgljuni; tunje i polande dolaze u manjim jatima. Mala plava riba lovi se potezačama. Na sjeveroistočnoj obali zaljeva nalazi se šest lovišta za potezače, na istočnoj obali tri, a na jugozapadnoj šest. Tunje i polande love se šabakunima, a razne pridnene ribe zimskim potezačama i migavicama.

Neke odredbe statuta grada Kotora iz XIV. st. propisivale su za ribare podjelu lovine od mreža potezača, a bile su donesene i stroge odredbe о kontroli prodaje svježe ribe. U XVII. i XVIII. st. ribari iz Mula i ostalih mjesta Kotorskog zaljeva morali su davati dio ulova za katedralu sv. Tripuna u Kotoru. U XVIII. st. mletačke su vlasti prisilile ribare iz Prčnja i Dobrote da i dalje pridonose crkvene daće. Na početku XVIII. st. bio je zabranjen lov srdela vojgama u čitavom zaljevu Boke Kotorske. Na zahtjev ribara iz Mula mletačke su vlasti 1750 zabranile Kotoranima i Peraštanima upotrebu mreža migavica u Kotorskom zaljevu, jer uništavaju sve ribe. Potkraj prošlog stoljeća, u južnom dijelu Kotorskog zaljeva (kod Dobrote), pokušalo se uzgajati kamenice, ali bez uspjeha.

Na cijelom području Boke Kotorske bilo je 1911 god. 22 potezače i 6 vojga, a 1954 god. 8 plivarica, 28 potezača i 2 vojge. Mreže potezače malih su dimenzija (70—90 m duge), prilagođene plićim lovištima i manjim lovinama. Na kotorskoj ribarnici proda se godišnje oko 30 t ribe, koju donose ribari iz Mula i ostalih mjesta Kotorskog zaljeva.

LIT.: Statuta civitatis Cathari, Venetiis 1626; G. D. Brodmann, Memorie politico-economiche, Venezia 1821; С. Marchesetti, La pesca lungo le coste orientali dell’Adria, Trieste 1882; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912; A. Mayer, Kotorski spomenici, Prva knjiga kotorskih notara, JA, 1951.J. Bi.

Izvor: pomorska.lzmk.hr