O našim neznanim svecima

Svaka obitelj se sastoji od živih i mrtvih. Oni koji su bili s nama nikad to zapravo ne prestaju biti. I kad ne govorimo o njima, i kad ne mislimo na njih, čak i ništa ne znamo o njima, oni su prisutni

0

Zagrebačko groblje Mirogoj, jedno od najljepših groblja u Europi, ali ujedno predivan park i umjetnička galerija na otvorenom/infozagreb.hr
Svaka obitelj se sastoji od živih i mrtvih. Oni koji su bili s nama nikad to zapravo ne prestaju biti. I kad ne govorimo o njima, i kad ne mislimo na njih, čak i ništa ne znamo o njima, oni su prisutni.

Pojasnit ću ovo zadnje. Engleski filozof i matematičar Bertrand Russell ostao je siroče u najranijem djetinjstvu, a odgojen je u djedovoj kući. Kad je kao odrastao čovjek našao i pročitao očev dnevnik, s događajima iz očeve mladosti, zapanjio se. Naime, neke životne okolnosti i odluke sin je ponovio, uopće ne znajući da se sve to već dogodilo njegovu ocu.

Russell je bio vrlo racionalan čovjek i nije u tome vidio ništa mistično ili nadnaravno. Objašnjenje je vrlo jednostavno i prirodno: u svakoj obitelji stvari se rade na određen način, drukčije se misli, govori, ponaša nego u ostalim obiteljima. Kretnje, izraze, svjetonazor, sve to upijamo od najranijega djetinjstva, od baka i djedova, od stričeva, ujaka i tetki, od roditelja. I nije nikakvo čudo da djeca ponavljaju, barem u nekim djelićima, živote svojih roditelja, djedova i pradjedova – čak i ako ih nisu zapamtili iz djetinjstva ili ih čak nisu niti upoznali.

Svaka je obitelj kao neki mali svemir sa svojim vlastitim fizikalnim i kemijskim zakonima, s vlastitim zemljopisom i poviješću, s vlastitim rječnikom. Veze članova jednostavno su neraskidive. I kad se bliski rođaci udalje, ohlade ili zavade, i dalje pripadaju istom svijetu, i dalje govore, misle i ponašaju se slično.

Smrt tu ne predstavlja veliku razliku.

Nisam imao više od pet godina kada sam s ocem prvi put otišao na novi grob na Mirogoju. Taj je dio groblja izgledao poput nekoga tadašnjeg novozagrebačkog naselja – široke staze od svježega betona, a posvuda nizovi tek izlivenih betonskih komora, bez ijednoga imena, bliješte u suncu.

Danas je slika sasvim drukčija. Staza je već davno postala grbava i puna rupa, grobovi su puni i prepuni. Vlasnici su im mijenjali ploče, dodavali i uklanjali križeve i vaze, jeftin prljavosivi kulir zamjenjivali skupim uglačanim crnim mramorom – tako da od nekadašnje urednosti, čistoće i uniformnosti nije ostalo ništa. U pola stoljeća drveće se znatno razraslo tako da natkriva i zakriva grobove, a njegovo korijenje podriva staze.

Prema tom grobu u međuvremenu su se zaputili, redom, djed, baka, otac i majka. I uvijek bi preostali članovi obitelji stajali oko groba pa potom nosili cvijeće i svijeće, meli ga i brisali, pa bi se opet okupljali na sprovodu i onda opet poslije održavajući sjećanje na umrle. Iako nema nikakva razloga ići na groblje, jer mrtvi nisu tamo, i nisu uopće mrtvi, grob tako kroz godine i desetljeća postaje dio životnoga prostora obitelji. I, kao što dobro znaju svi koji na groblje dolaze s malom djecom, grob uopće ne mora biti mjesto tuge, nego može biti i oaza cike i veselja na inače turobnom mjestu.

Mrtvi ne samo da su s nama nego su i u nama. Moj glas na trenutke može postati toliko sličan glasu moga oca da se djeca smetu, pomisle da čuju djeda. Ili, u zadnje vrijeme nekoliko sam puta u šetnji prekrižio ruke na leđima, baš kako je i moj otac činio – a činio je i moj djed, čega se ja ne sjećam, ali zapamtila je moja sestra. Budući da u pravilu poznajemo samo djedove i bake i da nam oni mogu pričati najdalje o svojim djedovima i bakama, naše obiteljsko pamćenje ne proteže se daleko u prošlost. To, međutim, ne znači da nismo nasljedovatelji mnogo dalje obiteljske povijesti.

Francuzi su istraživali povezanost obiteljskih modela i političkih svjetonazora i došli do neočekivanih zaključaka. Na sjeverozapadu Francuske, gdje su ljudi keltskoga podrijetla, a obitelji patrijarhalne, glasači su tradicionalno konzervativni; na jugozapadu, gdje ima mnogo Baska, a obitelji su manje hijerarhizirane, glasa se za socijaldemokrate; a na istoku, gdje prevladavaju građani germanskoga podrijetla i gdje su obiteljski odnosi sasvim rahli, na izborima pobjeđuju liberali. Je li moguće da su naše političke preferencije uvjetovane obiteljskom okolinom, a ona pak dalekim, pradavnim i zaboravljenim podrijetlom?

Pa ako smo tako sudbinski povezani s precima, kako ne bismo bili povezani sa svetima.

Sveta djevojčica

Velika je tajna svetost. To su žene i muškarci koji su savršeno ispunili Božju volju, koji su toliko voljeli Boga da su na neki način nestali. I taman kad su savršeno nestali, Bog nam ih je vratio da učimo od njih, da ih nasljedujemo, da nam pokažu kako da i mi postanemo sveti.

Nije lako postati svet pred Bogom. Ali nije lako ni prikupiti svjedočanstvo o nečijem svetom životu. Postupak da netko bude proglašen blaženim, pa potom svetim, često je dugotrajan. Nobelovac Gabriel Garcia Marquez ima jednu beskrajno tužnu priču o tome kako je teško postati svetac.

U malom južnoameričkom mjestu zbog nekih su radova selili groblje. I kad su ekshumirali pokojnike, otkrili su da je tijelo jedne djevojčice neraspadnuto – ležala je pod zemljom kao da je živa. Narod se skupio zbog čuda i počelo se govoriti da je sveta. Otac joj je bio živ, a majka je, kao i djevojčica, umrla u nekoj epidemiji, kolere čini mi se – jer, primijetili ste, kad želite naći doma knjigu da biste nešto provjerili, ona se sakrije.

Otac je uzeo njezino tijelo, stavio ga u malen kovčeg i počeo obilaziti najprije svećenike, a potom biskupe. Svi su se složili da je riječ o čudu i da djevojčica zaslužuje biti proglašena svetom, ali nitko nije bio nadležan za to – nego su oca uputili u Vatikan. I tako je on pošao sa svojim kovčežićem, koji nije bio veći od kofera za violinu, i stigao u Rim.

Tamo je, međutim, saznao da ondje postoje tisuće postupaka za proglašenje svetim i da će se on vrlo teško probiti negdje do neznane komisije. I tako priča završava, napuštajući oca izgubljenoga u Vječnom Gradu, kako pokušava ispuniti svoju misiju – sa svojom kćeri koja zrači neobičnim čudom.

Zanemareni blaženik

Nešto je manje tužna priča talijanskoga pisca Dina Buzzatija o blaženiku Ganciliju koji je postao svetac. Obično se misli da ljudi imaju biografiju samo za života i da ona završava smrću. To je možda istina za nas obične ljude, ali sveci imaju i važnu posmrtnu biografiju.

Dakle, taj blaženik provodio je mirno svoju vječnost kod Boga, a za to vrijeme netko je na zemlji pokrenuo postupak da se proglasi svetim. On je bio jednostavan i skroman čovjek o kojemu nitko za života nije mislio kao o svecu. Ali kada je umro, ljudi su nekako osjetili da je bio poseban. Sastavili su o njemu spis sa svjedočanstvima i poslali ga nadležnim crkvenim ustanovama. I u svim uredima u kojima se ocjenjuje njegova svetost primijetili su isto – iz njegova je spisa izlazila neka blaga svjetlost i širila se aureola dobrote. I tako je malo pomalo proglašen svetim.

No trebalo je dva stoljeća da se to obavi.

U njegovu su selu bili veoma ponosni, uredili su mu mali oltar, ali nakon toliko stoljeća više ga se nije nitko sjećao – i nitko mu se nije molio. U tom su selu već imali svojega sveca, svetoga Markolina, kojem su se molili.

I dok su drugi sveci na nebu imali pune ruke posla sa svim molbama koje su dolazile sa zemlje, sveti Gancilije je dane provodio u besposlici. I naš svetac je to gledao i bilo mu je krivo. Nije on bio ljubomoran ili, još gore, zavidan – uostalom, bio je svet. Ali nekako se osjećao beskorisnim i bilo mu je žao da ne može više učiniti… I sam Markolino mu je došao reći da mu je žao da se svi mole njemu, Markolinu, a nitko Ganciliju, iako je možda Gancilije bio puno pobožniji od njega za života…

Kad bolje razmislim, sveti Gancilije mogao bi biti svetac zaštitnik zanemarenih ljudi.

Sveci kraj nas

U ovom trenutku postaje jasno da to nije priča o svecima, nego o našem životu i o tome kako se prave vrijednosti često ne prepoznaju. Na koliko smo divnih mjesta bili koja ljudi uopće ne znaju i nitko ne ide tamo? Koliko smo divnih knjiga pročitali za koje nitko nije čuo, koliko neobične i nepoznate glazbe čuli, koliko smo divnih ljudi upoznali – divnih i zanemarenih, baš poput svetoga Gancilija?

Koliko znamo vrijednih, pametnih, vještih, obrazovanih ljudi koji se nalaze na mjestu na kojemu ne mogu iskoristiti svoju marljivost, pamet, vještinu i obrazovanje? I još gore, njihovo mjesto zauzima neki Markolino koji sve to nema ili ima u manjoj mjeri – ali, eto, svi ga znaju i idu njemu – u modi, rekli bismo.

I na koncu, nismo li taj Gancilije baš mi – često ostavljeni po strani i nekako izvan mode? Željeli bismo nešto napraviti, mogli bismo nešto promijeniti, znali bismo nekome pomoći – ali neki bezvezni Markolino stoji na našem mjestu…

Namjerno neću ispričati kako je završila Buzzatijeva priča o svetom Ganciliju – baš zato što je to priča o svakom od nas. Možda ne možemo baš uvijek zauzeti mjesto koje zaslužujemo, ali možda možemo pomoći drugima. Pogledajmo oko nas zaboravljene, poput svetoga Gancilija i izvucimo ih iz sjene.

 

Autor: Boris Beck
Izvor: Svjetlo riječi

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.