Viktor Žmegač: Osijek, gimnazija, Moler i davni dani

Izvrsna monografija Helene Sablić Tomić U osječkom Nutarnjem gradu (2017) prizvala mi je sjećanje na životne trenutke koje sam doživio prije sedamdesetak godina. Čitateljima koji ne poznaju Osijek potrebna je pomoć. Nutarnji grad, poslije pod nazivom Tvrđa, stara je tvorevina, isprva osmanlijska, a zatim austrijska, odvajkad na južnoj obali Drave. (O svim pojedinostima autorica obavještava vrlo precizno.) Za naših gimnazijskih dana Osijek se još sastojao uglavnom od triju dijelova: Gornjega grada, Tvrđe i Donjega grada. Na čelu Tvrđe bila je zgrada Realne muške gimnazije. Ženska gimnazija, osnovana kasnije, nije se od tramvajske postaje mogla vidjeti; nije bila „znak“, ali je imala estetski povlašten položaj u obližnjem parku. U žargonu: dečki su se s curama susretali na pola puta. Poslije su se, koliko se sjećam, pojedini susreti pretvorili u brakove.

Kada danas sviram pojedine stranice iz Debussyjeva Preludija, nad zvukovima lebdi sjećanje
na Osijek i dane sa Zlatkom Bourekom – Molerom

Pušite ako baš morate

Pred našom gimnazijom nalazila se spomenuta postaja, što u cijeloj priči nije nevažno. Do gimnazijske zgrade bilo je stotinjak koraka. Penjali smo se svake godine do razreda na drugom katu. Među učenicima bila je nerazdvojiva unutarrazredna klika u kojoj je važna uloga pripala upravo Moleru (Zlatku Boureku). Od početka likovno nadarenog razrednog druga nazvali smo Moler (prema njemačkoj riječi Maler, slikar). I inače smo se voljeli igrati riječima. Neko je vrijeme blizu zgrade bio štand (otvorena butiga) sa žemljama za odmor između nastavnih sati. Vlasnik „bude“ bio je za nas budist, a njegova žena na blagajni Kasandra.

Vraćam se natuknutoj tramvajskoj temi. U gradskoj javnosti bilo je naime prigovora na ponašanje skupine učenika koji su za vrijeme velike pauze, s preporukom „udišite čist zrak“ (kojega je tada još bilo), radije pušili. „Sramota“, čulo se s postaje, momci se truju i to svatko može vidjeti. Molera među njima nije bilo, on je u gimnazijskom dvorištu proučavao zidove jesu li za freske. Ja sam za stanke običavao ostati u razredu i sa Štajnom, koji je 1949. s roditeljima otišao u Izrael, igrati pucomet. U žaru igre omiljen mu je bio izraz „jesenti“. Pucomet je bila igra pucanja sitnišem ili gumbima na improvizirani desetcentimetarski gol.

O pušenju treba nešto više reći. Imali smo razumnog i dosjetljivog direktora. Da skonča negodovanje zbog cigareta, sazvao je pušače i rekao im da je zabrana uzaludna jer bi se dimilo u klozetima. Njegova preporuka: pušite, ako baš morate, u zatvorenom gimnazijskom dvorištu, s drvećem, pa ste bar na svježem zraku. Nije predavao struku blisku psihologiji, ali je bio psiholog-praktičar. Postigao je naime da se broj pušača naglo smanjio. Što nije izazovno, nije zanimljivo.

Naš razred bio je kao većina razreda po Europi. Bilo je štrebera i opuštenih momaka, napadačkih tipova i povučenih, zafrkanata i učenika koje uglavnom ništa nije zanimalo. U osmoj, prema tadanjem ustroju gimnazija, predmaturalnoj godini, tu se u našem razredu našao i Tonči Vrdoljak, poslije drag prijatelj. Došao je iz neke druge gimnazije. U razredu su, prema projekciji, bila već tada zastupljena tri područja: likovna umjetnost, film i književnost. Danas mogu reći da je nastava, usprkos Staljinovim portretima s brčinama (koji su 1948. dospjeli u ropotarnicu), bila ozbiljna, stručna, a ne mitingaška. Čak je i „predvojnička“ bila podnošljiva, već zbog nastavnika, simpatičnog Dalmatinca, koji je volio isticati da je mnoge stvari u životu postigao sam – „san, solo“.

Nisu svi nastavnici bili jednako vješti predavači, ali smo većinu štovali. Dvojica profesora pružila su nam priliku da upoznamo što znači karizmatična ličnost. Dovoljno je bilo da u razred stupi profesor Matanović (povijest) pa da zamre svako brbljanje. Sve je zamrlo, premda taj nastavnik nije širio strah; naprotiv, bio je blag i miran, ali apsolutan autoritet. Isto se moglo ustvrditi za profesora Polaka, koji nas je u osmom razredu uvodio u probleme filozofije. Umio je probleme tako sugestivno prikazati da je nas nekolicina već na tramvajskoj stanici primjenjivala neke kategorije na svakodnevne situacije. Na primjer, da li ekstreman solipsizam ili antipozitivizam čovjeka izdiže nad opasnost da se sudari s tramvajem. Još nam je bilo u ušima što je Polak tumačio u vezi s engleskim filozofom Berkeleyjem. Naša klika, kojoj je inače više bilo stalo do zafrkavanja, najednom je počela funkcionirati filozofski. Pomogao je malo i latinski jezik, koji je bio obligatan za sve, iako smo bili realka.

Otkrivanje umjetnosti s Molerom

S Molerom sam se počeo družiti od prvog dana. Sjedio je, uostalom, u klupi ispred mene. Uskoro sam ga upoznao i s posve privatne strane. Bio sam tužan zbog okolnosti koje su tvorile njegovu svakodnevicu. U svemu se očitovalo siromaštvo. Rodio se u Požegi, gdje mu je otac rano umro od plućne bolesti. Majka, koja je bila židovskog podrijetla, preselila se uskoro sa sinom, jedincem, u Osijek, gdje je imala znance. Poslije rata družila se sa suprugom glasovitog opernog i filharmonijskog dirigenta Lava Mirskog, koji se nakon Drugoga svjetskog rata vratio u Osijek i stao na čelo Opere i Filharmonije. Bio je treća karizmatična ličnost gimnazijskih godina. Moler i ja smjeli smo prisustvovati pokusima Filharmonije. Ja sam mu kao učenik klavira u Muzičkoj školi bio posebno zahvalan, a Moler je pokazao kako je bio i glazbeno senzibilan. Maestru Mirskom nije bilo ispod časti da nam u stankama pokusa pristupi i razgovara s nama. Još mi je pred očima njegov prodoran ali blag pogled, debele naočale i bujna kosa.

Dvije su grane umjetnosti Molera fascinirale. Njegova međunarodna karijera je poznata, ali govorim o nezaboravnim osječkim godinama. Bili smo nezasitni u razgledavanju likovnih monografija koje sam iz Đurđenovca, gdje mi je otac bio liječnik, donosio u Osijek. Čini se neobično, ali u đurđenovačkoj činovničkoj knjižnici bilo je mnoštvo njemačkih knjiga, vrhunske beletristike (Rilke, Kafka, Thomas Mann, u prijevodu Proust), ali i djela o modernoj likovnoj umjetnosti. (Otkud njemačke knjige? Velika tvornica drvenih proizvoda i tanina bila je mahom švicarsko i austrijsko vlasništvo pa su direktori i inženjeri dolazili s njemačkoga jezičnog područja. Kao korisnici knjižnice bili su očito zahtjevni.) Bitni Molerovi doživljaji likovnosti dolaze upravo otuda. U jednoj bogato ilustriranoj knjizi zajedno smo upoznali djela ekspresionista, kubista i kipara koji su bili skloni svojevrsnoj apstrakciji, poput Arhipenka. Jedan se slikar Molera najdublje doimao: ruski majstor Marc Chagall, čiji su utjecaji u Molerovu opusu očiti. Čarobna je koloristička osebujnost i upravo magijska mašta kojom Chagall likove i predmete rješava sile teže. Od njemačkih slikara iz kruga münchenskog Plavog jahača osobito je cijenio Kleea. Knjige na njemačkom jeziku pobudile se u Molera doživotno prisan odnos prema tom jeziku.

Nije mario za gramatička pravila, ali ga je za svoje potrebe, na primjer scenografskih radova u Njemačkoj, vješto usvojio. Bio sam svjedok zanimljivog fenomena. Moler je u svom likovnom izrazu od početka naginjao čvrsto modeliranim oblicima. No ljubitelja glazbe privlačio je muzički impresionizam, koji se opirao klasičnim formama. U Debussyjevoj velikoj zbirci Preludija fasciniralo ga je djelo Potopljena katedrala, koje sam mu često morao odsvirati. Kada danas sviram pojedine stranice iz Preludija, nad zvukovima lebdi sjećanje na Osijek i dane s Molerom.

Moler je preminuo 2018. Njemu je posvećen ovaj zapis.