P. MARIJAN GAJŠAK Isusovac, umjetnik, zaljubljenik u kršćanski Istok te idejni kreator jednog od najpoznatijih simbola Maksimira

Ogranak Matice hrvatske iz Klanjca, na inicijativu svog predsjednika Nikole Filka, na Klanječkom vidikovcu je 29. rujna postavio info-panel o rođenom Klanjčanu, umjetniku, isusovcu p. Marijanu Gajšaku (1944. – 1993.). Info-panel je smješten uz veliko brončano raspelo M. Gajšaka postavljeno 2014. na odmorištu uz glavnu cestu iz Zagreba u Klanjec. Na panelu su otisnute osnovne informacije o umjetniku i njegovu djelu na hrvatskom i engleskom jeziku. U sredini između dva teksta nalazi se fotografija nastala u ateljeu M. Gajšaka dok je u glini oblikovao to raspelo.

Ljubav prema umjetnosti i kršćanskom Istoku.

Pater Marijan Gajšak – hrvatski isusovac, svećenik i svestrani likovni umjetnik – kipar, slikar, vitrajist, ikonopisac, rođen je 18. kolovoza 1944. u Dolu Klanječkome, u župi Klanjec. Od 1961. do 1963. bio je u novicijatu Družbe Isusove u Zagrebu, gdje je 30. srpnja položio prve redovničke zavjete. Od 1966. do 1968. godine pohađao je studij filozofije, a od 1970. do 1973. godine studij teologije na Filozofsko-teološkom studiju Družbe Isusove u Zagrebu. Dana 24. lipnja 1973. zaređen je za svećenika u Zagrebu, a 22. srpnja iste godine služio mladu misu u rodnoj župnoj crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Klanjcu.

Zanimanje i ljubav za kršćanski Istok pobudio je u Marijana Gajšaku pater Mihael Lacko, D.I. 31. kolovoza 1961. na izletu isusovačkih novaka na Sljeme, gdje je služio Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga u Kapelici Majke Božje Sljemenske. Od toga je vremena Marijan Gajšak trajno zavolio bizantsko-slavenski obred i istočno kršćanstvo. Godine 1974. dobio je dozvolu za služenje Liturgije sv. Ivana Zlatoustoga i drugih bogoslužja po bizantsko-slavenskome obredu i u jesen iste godine upisao završni studij teologije na Orijentalnom institutu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu, koji je završio 1975. godine. Godinama je sudjelovao u liturgijskomu životu Križevačke eparhije. Od 1988. do 1991. bio je član Muškoga zbora grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, s kojim je 1989. snimio Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga

Od 1975. do 1978. studirao je kiparstvo na Akademiji lijepih umjetnosti u Rimu klasi prof. Pericla Fazzinia (1913.-1987.). Nastavio je specijalnim studijem kiparstva na Eccole nationale superieure des Beaux-arts u Parizu, koji je 1979. godine završio u klasi profesora Michela Carpentiera. Od 1980. godine predavao je predmet “Umjetnost u funkciji sakralnog” na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za slušače – studente pripremio je udžbenik “De arte sacra” (1992.). Od 1987. godine bio je član Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, a od 1992. član Časnoga suda Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Zagreb.

Idejno osmislio i u glini izradio skulpturu sokola na maksimirskoj Mogili.

Imao je pet samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Predavao je kolegij Estetika i umjetnost u službi sakralnog na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Ostvario se kao izuzetno svestrana osoba. Uz svoj pedagoški rad ostavio je iza sebe mnogo kiparskih i slikarskih radova: reljefa, bisti, vitraja, slika i crteža. I njegovo slikarstvo religijske je tematike, u tehnici ulja, tempere, tuša i akvarela. Radovi mu se nalaze u Zagrebu, Mostaru, Rijeci, Krku, Zadvarju itd. Umro je  u Zagrebu u naponu umjetničkoga zamaha pogođen teškom bolešću 6. veljače 1993. u 49. godini života. Pokopan je u isusovačkoj grobnici na Mirogoju.

Jedan od simbola parka Maksimir danas Mogila, svojevrsan spomen-humak nastao 1925. godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva, objavljuje Zagrebački Memento. Mogilu je projektirao Aleksandar Freundenreich, a podignuo je Hrvatski sokolski savez u spomen na III. hrvatski svesokolski slet održan povodom tog povijesnog jubileja u Zagrebu od 14. do 16. kolovoza 1925. U temeljima humka pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine, časopisi te spomenice svih sokolskih društava koje su sudjelovale u gradnji Mogile. U spomenicama je dat opis mjesta i povijesnog događaja koji se zbio na mjestu s kojeg je uzeta zemlja za Mogilu. Oko napola dovršenog humka Mogile 15. kolovoza 1925. bili su postrojeni predstavnici sokolskih društava s vrećicama zemlje u rukama koju su istresali na humak uz fanfare i pjesme budnice. Posljednju je vrećicu istresao gvardijan iz Knina uz riječi: “POLAŽEM GRUDU SVETE ZEMLJE KOJE SU NOSILE PRVOG I POSLJEDNJEG HRVATSKOG KRALJA”.

Oko humka je posađeno deset lipa u znak deset stoljeća hrvatskog narodnog života, odnosno hrvatske državnosti te je Mogila dovršena 1926. Prema njezinom vrhu vode uske stepenice, a sam vrh ukrašen je jednostavnim kamenom na koji je trebao biti postavljen brončani kip sokola skupljenih krila kojeg je izradio kipar Ivo Kerdić. Nakon dvije godine sokol je u ateljeu kipara razbijen. Taj barbarski čin bio je nagovještaj ukidanja hrvatskog sokolstva što se nažalost i dogodilo 1929. Na poticaj Družbe “Braća hrvatskog zmaja” Mogila je obnovljena 1994., a na naglavni kamen Ministarstvo obrane Republike Hrvatske na dan oružanih snaga 28. svibnja 1995. postavlja skulpturu sokola kojeg je idejno osmislio i prvotno u glini izradio upravo pater Marijan Gajšak. Prerana smrt spriječila ga je da svoj rad dovrši te je, vođen početnom idejom potpuno iznova skulpturu sokola modelirao i dovršio akademski kipar Mladen Mikulin.

Izvor: hkm.hr