Paganini [~ni:’ni], Niccolò, talijanski violinist i skladatelj (Genova, 27. X. 1782 – Nica, 27. V. 1840). Učio je violinu i mandolinu u rodnome gradu, najprije kod oca, zatim kod profesionalnih violinista, a osnove skladateljske tehnike kod Francesca Gnecca. Već u dobi od 12 godina koncertirao je u mjesnoj crkvi i u privatnim krugovima, a okušao se i u skladanju (varijacije za violinu i gitaru). Zarana je očitovao sklonost neobičnim izvođačkim efektima. Nakon godinâ orkestralnoga muziciranja, Paganini je 1810. započeo uspješnim koncertantnim turnejama osvajati publiku, osobito virtuoznim izvedbama svojih skladbi. Nakon Austrije (1828), slijedile su turneje po Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Susreti s istaknutim skladateljima i njihovim djelima rezultirali su Paganinijevim varijacijama ili parafrazama na njihove kompozicije. Skladao je sonate i varijacije za violinu i orkestar, pet violinskih koncerata, 70-ak sonata za violinu i gitaru i druga komorna djela (dua, trija, kvarteti za gudače ili uz gitaru, sonate itd.), a poznate su i njegove skladbe za violinu solo (24 capriccia, varijacije na popularne teme i sl.). Paganini nije utemeljio violinističku školu, niti je itko od njegovih učenika slijedio njegov interpretativni stil. Od njegovih učenika istaknuo se virtuoz i skladatelj H. Wieniawski. Mnoge su Paganinijeve skladbe za života ostale neobjavljene, jer je smatrao da ih samo on može izvesti. Omiljeni instrument bio mu je Guarneri del Gesù iz 1742., nazvan »Top« (»Il cannone«), na kojem je dao načiniti neke preinake. Paganini je u orkestraciji unio neke posebnosti u grupi instrumenata koji su sudjelovali samo kao pojačanje u tutti-dijelovima. No ponajviše je pridonio razvoju violinističke tehnike (dvostruki flageoletti, pizzicato lijevom rukom i dr.), zahvaljujući iznimnoj vještini, specifičnu držanju violine i osobnosti tipičnoj za virtuoze XIX. st. (npr. F. Liszt, F. Chopin i dr.).