Pavo Filipović: Leopardovo mladunče

Veoma sam se obradovao kada sam prije nekoliko godina mogao konačno u antikvarijatu nabaviti četiri sveska izbora iz djela dominikanca Bartolemea de Las Casasa († 1566.) u izdanju Ferdinand Schöningh. Annegret Langenhorst govori o ponovnom otkriću Las Casasa u suvremenoj književnosti i teologiji nakon nekoliko stoljeća zaborava i potiskivanja. Las Casas danas fungira kao figura sa sasvim jasnim obrisima: on je prototip borca protiv izrabljivanja i za temeljna ljudska prava, simbol humanosti i zalaganja za dokidanje robovlasničkoga sustava.

Filmska industrija nas je u posljednja dva desetljeća obradovala i s nekoliko filmova koji se baziraju na stvarnima događajima iz vremena orobljavanja crnaca u kolonijalnoj Americi. Jedan od tih filmova je i The Birth of a Nation, povijesna drama, koja govori o pobuni afroameričkoga stanovništva predvođenoga Nateom Turnerom (1800. – 1831.). Već na filmskome prikazu stravično djeluju scene maltretiranja, ugnjetavanja i izrabljivanja afroameričkoga stanovništva. Koliko je to u stvarnosti onda bilo strašnije možemo samo zamišljati. Hvalevrijedne su i inicijative koje žele osvijetliti povijest robovlasništva, zaboravu oteti patnje i stradanja tolikih ljudi u vrijeme kolonijalizma i istaknuti svijetle primjere protivljenja nepravdama kao što je to bio dominikanac Las Casas. Smatram to pozitivnim sučeljavanjem s vlastitom prošlošću.

Uzdasi bijeloga čovjeka

Postoji međutim i način sučeljavanja s prošlošću koji smatram krajnje izvitoperenim. O tom je davno još progovorio francuski filozof Pascal Bruckner u svojoj knjizi Les anglot de l’homme blanc (Uzdisaji bijeloga čovjeka) iz 1983. godine. Knjiga predstavlja polemiku odnosa Europe i Trećega svijeta. Brucknerova nakana je kritika lažnoga i opasnoga oblika solidarnosti s Trećim svijetom u lijevo-liberalnim krugovima europskih intelektualaca. On to naziva „ideologijom trećosvijetaštva” (franc. le tiers-mondisme). Pobornici te ideologije – „tiers mondistes” – su lijevo-liberalni europski intelektualci predvođeni Jean-Paulom Sartreom. Taj osjećaj nikad okajane i neoprostive krivnje zapada – Europe i Amerike – nitko nije snažnije opisao od Sartrea u njegovu predgovoru knjizi Ibrahima Frantza Fanona The Wretched of the Earth (Prezreni na svijetu). Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća ti su intelektualci krenuli istraživati imperijalističko-kolonijalističku povijest zapada pod premisom grižnje savjesti.

Daleki odjek toga stava nalazimo i u naše vrijeme i prepoznajemo ga u potpuno nekritičkom prihvaćaju milijuna Sirijaca u Njemačkoj te pokušaju primoravanja drugih zemalja članica Europske unije da postupe isto tako

Rezultat njihovih istraživanja je bio sljedeći: cijeli svijet optužuje zapad za zločine imperijalizma i kolonijalizma. U našoj povijesti postoji „pra-grijeh”, zlodjelo bez premca, iskonska krivnja za ono što smo napravili jadnome Trećem svijetu. Podizanje siromašnih naroda na razinu proletarijata na zapadu davalo je revolucionarno-komunističkom principu očito dodatnu snagu. Bijeda i jad su postale vrijednosti po sebi, a zgaženi, ugnjetavani čovjek bio je sada simbol iskupljenja. Daleki odjek toga stava nalazimo i u naše vrijeme i prepoznajemo ga u potpuno nekritičkom prihvaćaju milijuna Sirijaca u Njemačkoj te pokušaju primoravanja drugih zemalja članica Europske unije da postupe isto tako. I u suvremenoj pop-kulturi ima mnoštvo odraza upravo te daleke Sartreove ideologije iz 60-ih prošloga stoljeća.

Posebno dobar primjer za to je pjesma Hello britanske glazbenice Adele iz 2015. godine. U tekstu i spotu punu simboličkih aluzija pjevačica bjelkinja preko telefona na tisuće puta doziva svojega bivšeg ljubavnika crnca između kojih stoje „tolike razlike i milijuni milja” da joj oprosti sve što mu je zla učinila. U spomenutom uvodu u Fanonovo djelo Sartre ide čak tako daleko da se ne usteže izjaviti ni sljedeće: „…ubiti Europljanina znači pogoditi dvije muhe jednim udarcem, naime u isto vrijeme iz svijeta izbaciti tlačitelja i potlačenoga. Ono što ostaje je jedan mrtav čovjek i jedan slobodan čovjek”.

Psihološki transfer

U djelima sartreovskih lijevo-liberalnih intelektualaca dogodio se dvostruki psihološki prijenos. Pojasnit ću to jednom pričom o Leopardu i njegovu mladunčetu. Priča kaže da se jednom u džungli zagubilo Leopardovo mladunče. Naletio je slon, koji ga nije vidio, i zgazio leopardića. Šumske životinje to odmah dojave njegovu ocu: „Tvoj je mali uginuo. Našli smo ga zgažena na travi.” Leopard zaurla strahovito od boli i bijesa te upita: „Tko ga je ubio? Recite odmah, da ga mogu osvetiti.” Šumske životinjice koje su dojavile tužnu vijest leopardu odgovore da je to bio veliki slon. Stari leopard na to zašuti. Znao je naime da ne može slonu učiniti ništa te nakon nekoga vremena reče: „Ne, nije to bio slon. Bile su to koze. One su to učinile. Vidjet ćete što će sada biti od njih.” I bijesni leopard, gonjen silnom željom za osvetom, izjuri iz svoga skloništa, zajuri se među mirne koze i sve ih pokla.

Slično principu psihološkoga transfera iz ove simbolične priče postupili su i lijevo-liberalni autori po pitanju Trećega svijeta. Ponajprije, su načinili „prijenos s duhovne na političku sferu” (P. Bruckner). Sekularizirali su Augustinovu samooptužbu koja je čisto duhovne naravi „Kada i gdje sam ja bio nevin?” i prenijeli je na društveno i političko područje. Od Sartrea se u odnosu na Treći svijet kao mantra ponavlja rečenica koju nalazimo kod Dostojevskoga: „Svaki od nas je kriv pred svima, za sve i svugdje, a ja sam više kriv negoli drugi.” Tiersmondisti tako u zapadno društvo uvode jedan novi oblik indulgencije, zapravo njegovu sekularnu perverziju: ekskulpatorski i ekspijatorski politički aktivizam u ime ugnjetavanih, obespravljenih i siromašnih Trećega svijeta. Mržnja na samoga sebe, na svoju prošlost, tradiciju, povijest, tekovine postaje dominantna dogma Europljanina. Od tada započinje ono što je Michel Onfray okarakterizirao kao „strast samouništavanja, nihilistička estetika, metafizika ruševina”.

U nemogućnosti da izdrži sama sav teret krivnje koju je navalila na sebe i okaje sve svoje predmnijevane grijehe prošlosti, Europa je svu krivnju odlučila prenijeti na svoju kćerku Ameriku. Sjedinjene Američke Države postale su idealni krivac za sve

Iz toga je razdoblja zlatno pravilo mazohizma postalo postulatom političkoga djelovanja europskih elita: Što od nas dolazi je loše, zlo, nemoralno; što od drugih dolazi je dobro, kreposno ili: Grijesi jednih (zapadnjaka) najbolji su dokaz vrlina drugih (ljudi Trećega svijeta). U glavama sartreovskih autora Treći je svijet avansirao u apstrakciju, u ideju, utopiju. Bio je to socijalistički prijenos nada, ili bolje rečeno tlapnji, s proletarijata na zapadu na obespravljene u južnoj hemisferi, ističe Bruckner.

Drugi psihološki transfer dogodio se kada je u određenom povijesnom trenutku Europa postala politički beznačajna, otrcana poput stare prostitutke ili neplodna – kako idejama tako i političkim vizijama – poput stare babe, kako ju je u jednom svom govoru prije par godina nazvao papa Franjo. U nemogućnosti da izdrži sama sav teret krivnje koju je navalila na sebe i okaje sve svoje predmnijevane grijehe prošlosti, Europa je krivnju odlučila prenijeti na svoju kćerku Ameriku. Sjedinjene Američke Države postale su idealni krivac za sve. Potonuvši u svekoliku beznačajnost nakon odreknuća od kršćanskoga nasljeđa, Europa je zapala u neku vrstu kompleksa manje vrijednosti pred Amerikom koja je nadmašila Europu snagom, moću i kreativnošću. Amerika je bogata zemlja, imperijalistički usmjerena, s određenim osjećajem mesijanizma, bestidna, orijentirana na profit, probojna, nezaustavljiva, mlada. Istina, mnoge europske zemlje ne bi bez pomoći Saveznika uopće postojale u vrijeme suzbijanja nacionalsocijalizma, ali „pomoć, koja razotkriva vlastitu nemoć, lako se shvati kao uvredu i teško se oprašta” (P. Bruckner). I zato Sartre, koji je Europi nabio grižnju savjesti, pokušava istu sada prebaciti na Ameriku kada 1953. godine piše: „Oprez! Amerika je bijesna!” Kako bismo se mogli osjećati dobro s grižnjom savjesti, kaže psihijatar Raphael Bonelli, nužno je potrebno pronaći žrtvene jarce. Tako Sartre koji je europsku savjest optužio za navedene zločine u Trećem svijetu na kraju preko oceana traži žrtvenoga jarca i sam sebe odrješiva krivnje: „Ego me absolvo!”

Otkako je Europa od Francuske revolucije zanijekala svoje vlastite kršćanske korijene, nikako ne uspijeva izaći iz slijepe ulice. Čak i ateisti poput filozofa Michela Onfreya to vide i apeliraju na ponovno oživljavanje kršćanske kulture i kršćanskih vrednota, budući da lijevo-liberalni zapad nema odgovora ni na jedno od gorućih pitanja današnjice. A ako se trebamo suočiti s vlastitom kolonijalnom i imperijalističkom poviješću, onda radije s Las Casasom nego sa Sartreom.