Moje drago serce
Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga
moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja
sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše
naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan
od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem
ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni
valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval
aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi.
Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan
niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega
koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše
mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i
prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi
naukupa pred njegovem svetom thronušem
u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar
ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do
končanja našega siromaštva. Ja sam vse
na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti
ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu
pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29
dan aprila meseca o sedme ore podvečer,
leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju
Auroru Veroniku blagoslovi.
Grof Zrini Petar
Ovo dirljivo pismo koje je grof Petar Zrinski, dan uoči pogubljenja, napisao svojoj ženi Katarini, jedinstveni je iskaz ljubavi i svjedočanstvo potpunoga predanja u Božju volju. Kao što je poznato Petar Zrinski i njegov šurjak (brat njegove žene) Fran Krsto Frankopan pozvani su kod cara Leopolda I. u Beč te na prijevaru uhićeni i osuđeni na smrt.
Taj strašni čin u kojemu je odrubljena glava hrvatskome banu grofu Petru Zrinskom i njegovu šurjaku Frani Krsti Frankopanu zbio se 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. On će ostati kao trajan spomen izdaje i podmuklosti austrijskog cara Leopolda I., ali i veličanstvene žrtve hrvatskoga bana Petra Zrinskoga i njegova šurjaka, a potom i Petrove supruge Katarine, kao i čitavoga roda časnih plemenitih obitelji Zrinskih i Frankopana.
Petar Zrinski dan oči pogubljenja, potpuno se predajući u Božju volju i tješi svoju ljubljenu Katarinu: „Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati… Budi Bog hvaljem, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim… Ja sam vse na Božju volju ostavil“.
Teško je ponekad, a osobito u ovakvim trenutcima prihvatiti Božju volju. U tome nam je i sam naš Spasitelj najbolji primjer, kada je molio Oca da ga mimoiđe ova čaša, ali se ipak predao u Božju volji.
Prihvaćanje Božje volje i pouzdanje u njegovo milosrđe u pismu Petra Zrinskog dosegnulo je svetačke vrhunce: „Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti…“
Poput Stjepana Prvomučenika, Petar Zrinski već „vidi“ otvoreno nebo i s punim pouzdanjem očekuje susret s Njegovim nebeskim tronom. „Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetom thronušem u dike vekovečne sastanemo.“
Mržnja austrijskog cara bila je neizmjerna. Prije smaknuća dvojice velikaša, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država.
Petrova žena Katarina također je dospjela u nemilost bečkoga cara. Prilikom istrage svu krivnju preuzela je na sebe. Zajedno s kćerkom Aurorom (Zorom) internirana je u dominikanski samostan u Grazu, gdje je i umrla 1673. godine.
Kao i suprug Petar, Katarina se bavila književnim radom. Napisala je molitvenik “Putni tovaruš“, na čijem početku čitamo prekrasnu pjesmu u kojemu se zrcali njezina duboka vjera:
Nij za drugo na – vom svitu
Človik stvoren od ruk Boga,
Kad mu dušu plemenitu
da srid raja zemaljskoga:
Neg za ovde tako hodi,
Tako žive i putuje,
Da se v smrti prav nahodi,
I da v neb gospoduje.
Ljudski gledajući Petar Zrinski i njegova Katarina, kao i njihova, odnosno naša hrvatska plemenita obitelj, doživjeli su potpuni slom. Ali nije li i naš Spasitelj, gledano zemaljskim očima, doživio potpuni poraz. Gledajući pak očima vjere, i Petar i Katarina, kao i svi oni koji su živjeli pošteno – trajno žive u srcima ljudi, a poslije smrti baštine život vječni. Baš kao što je napisao i Katarinin brat, hrvatski mučenik Fran Krsto Frankopan:
Navik on živi ki zgine pošteno!
Marijan Križić