Petar JELEČ: Između fašizma i komunizma

Godine 2015. navršilo se sedamdeset godina od završetka najkrvavijeg sukoba u povijesti ljudske civilizacije – Drugoga svjetskoga rata koji je iza sebe ostavio pustoš i preko 50 milijuna pobijenih ljudi. Velike suprotnosti među europskim i svjetskim državama koje su se nagomilale u dva desetljeća nakon završetka Prvoga svjetskog rata izazvale su velike napetosti u međunarodnim odnosima. Na rađanje tih napetosti velik je utjecaj imao katastrofalni mir uspostavljen Versajskim ugovorom, koji je zapravo stvorio preduvjete za Drugi svjetski rat. Taj je mir značio potpuno poniženje za Njemačku i Austriju koje su postale objekt, a ne više jednakopravni subjekt u međunarodnim pregovorima i međunarodnom pravu. Štetnome svjetskome miru najveću su prijetnju predstavljale dvije europske države kojima se pridružio Japan. Bile su to fašistička Italija i nacistička Njemačka. Ishod Prvoga svjetskoga rata zbog različitih je razloga izazvao nezadovoljstvo tih triju sila: Njemačke, kao glavne poražene države, zbog teritorijalnih gubitaka i drugih teških uvjeta određenih Versajskim ugovorom, a Italije i Japana zato što su smatrali nedovoljnim ono što im je dodijeljeno nakon ostvarene pobjede. Nasuprot njima bile su Francuska, Velika Britanija i SAD koji su htjeli zadržati prevlast u kolonijama, na moru i u svjetskoj trgovini. Njima se nakon njemačkog napada pridružio i SSSR.

Ove napetosti i suprotnosti na međunarodnom planu imali su odjeka i na jugoslavenskom području. Velikosrpska politika koju su provodile gotovo sve vlade u Prvoj Jugoslaviji jačala je međunacionalne antagonizme, posebno između Hrvata i Srba. Dana 25. ožujka 1941. godine predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković je u Beču potpisao pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, zbog čega je u Beogradu 27. ožujka 1941. organiziran državni udar. Čim je Hitler čuo za vojni udar u Jugoslaviji, odlučio je kazniti Beograd pripremajući napad na Jugoslaviju. Ujutro 6. travnja 1941. njemačka i talijanska vojska napale su munjevito i iznenada Jugoslaviju iz Austrije, Istre, Bugarske i Albanije. Nacističke zračne snage u nekoliko su sati bombardirale najveće zračne luke i glavni grad Beograd. Akcija je bila poput bljeska pa je zemlja, u kojoj ništa nije učinjeno da se organizira čvrsta obrana, brzo zapala u stanje kaosa.

Kralj Petar Karađorđević je zajedno s članovima svoje vlade pobjegao iz Jugoslavije ponijevši sa sobom cjelokupne novčane rezerve. Vlada se na kraju sklonila u London i otuda je, uz pomoć Britanaca i drugih savezničkih vlada, pokušavala utjecati na razvoj situacije u zemlji. Već 17. travnja 1941. u generalnom štabu njemačke vojske u Beogradu potpisana je bezuvjetna kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, a jugoslavenski je teritorij okupiran i podijeljen između Nijemaca, Talijana, Mađara i Bugara. Italija je okupirala Dalmaciju, dio Slovenije i Crnu Goru, a Njemačka je dobila ostatak Slovenije, Banat i Srbiju, u kojoj je postavljena marionetska vlada. Mađarska je okupirala Međimurje te jugoslavenske dijelove Baranje i Bačke, a Bugarska je dobila dio jugoistočne Srbije i najveći dio jugoslavenske Makedonije. Najveći dio Jugoslavije pripao je satelitskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kojoj je pripao i cijeli teritorij Bosne i Hercegovine.

Na teritoriju NDH i Jugoslavije od 1941. do 1945. vodilo se više paralelnih ratova koji se ne mogu svoditi samo na dva bloka – fašistički i antifašistički, oslobodilački i osvajački kako je to redovno činila komunistička historiografija, premda i ta vrsta podjele postoji. Slika je znatno složenija. Prvi je naravno bio rat Njemačke i Italije protiv Jugoslavije kada su 1941. anektirani neki dijelovi jugoslavenske države. Partizanski rat pod vodstvom komunista bio je rat za “oslobođenje od okupatora” i “domaćih izdajnika”, no bila je to za njih ujedno i socijalistička revolucija kojom je trebalo uništiti kapitalistički poredak i uspostaviti diktaturu proletarijata. Po svom obliku rat između 1941-1945 bio je “narodno-oslobodilačka borba”, a po suštini zapravo komunistička revolucija. Za ustaše i Hrvate odane NDH ovaj rat je bio borba za obranu nacionalne države od “komunističke i jugoslavenske najezde”, a za četnike je to bio rat za restauraciju Velike Srbije. Bilo je tu dakle mnoštvo unutarnjih etničkih sukoba između ustaša (Hrvata i muslimana) i četnika (Srba) u kojima su zločini ustaša nad srpskim stanovništvom i zločini četnika nad hrvatskih i muslimanskim stanovništvom poticali uzajamnu mržnju i pogoršavali situaciju.

Bilo je i sasvim neprirodnih savezništava, tako da su se na primjer ustaše i četnici skupa s Nijemcima zajedno borili protiv partizana tijekom ratnih sukoba, a znali su sklapati i sporazume o uzajamnom nenapadanju i vojnoj suradnji. Ni sami partizani nisu bili imuni na strateške pregovore s okupatorima, tako da su 13. ožujka 1943. u Gornjem Vakufu, a kasnije u Zagrebu, održavani razgovori između partizana i Nijemaca. Stoga bi se ovaj ratni sukob koji je harao jugoslavenskim teritorijem moglo definirati i kao oslobodilački i kao građanski rat, ali i kao revoluciju, a iza sebe je ostavio preko milijun mrtvih.

Kako se bližio kraj rata, sve je izgledniji bio poraz nacističke Njemačke i njezinih saveznika, pa tako i same Nezavisne Države Hrvatske. Ante Pavelić je 6. svibnja 1945. zajedno s vladom NDH pobjegao iz Zagreba prema austrijskoj granici. Svim jedinicama vojske NDH Pavelić je naredio da napuste Hrvatsku i Zagreb i da se povuku prema austrijskoj granici kako bi se mogle predati saveznicima, a ne Titovim partizanima. Zajedno s vojskom povlačili su se i mnogi hrvatski civili, djeca, žene i starci. Sve je to bilo loše organizirano, bez vojne i političke pripreme. Mnogi od njih bojali su se Titovih komunista i zato su se željeli predati saveznicima. Ponašanje partizana tijekom rata nije ulijevalo povjerenje da bi predaja mogla proći mirno jer obje su strane počinile previše zločina. Titovi partizani su osim toga pred kraj rata gubili onu popularnost koju su imali do tada kada su u svoje redove primali pripadnike svih jugoslavenskih naroda i vjeroispovijesti. Već od 1943, a svakako od 1944. gubili su sve više onu privlačnost koju su imali na temelju proklamiranih oslobodilačkih i demokratskih parola.

Kako su partizani sve više jačali, pokazivalo se da sve manje drže do demokratskih obećanja, a sve više teže uspostavljanju diktature po sovjetskom modelu. Među antikomunističkim stranama i narodom sve više je rastao strah od pobjede Titovih komunista koji su i sami itekako davali mnogo razloga za taj strah zbog mnogobrojnih zločina koje su i sami činili. Kako su više jačali, sve su očitije postale represivne metode kojima su se služili, te su od načela dobrovoljnosti prešli na prisilnu regrutaciju i mobilizaciju u vlastite redove. Partizani su zatim počeli na silu uzimati hranu od seljaka koji bi ostajali bez minimuma sredstava za život.

Osnivanjem OZNE i KNOJ-a krenulo se u “obračun s narodnim neprijateljem” što je bio vrlo širok pojam za komunističke vlastodršce pa su u tom “obračunu” počinjeni mnogi zločini nad nevinim ljudima. “Narodnim neprijateljima” se osim okupatorskih jedinica i “domaćih izdajnika”, smatralo i “buržoaziju, reakcionariste, i klerikalne ostatke i utjecaje” (sve klasni neprijatelji), odnosno sve potencijalne pristalice starog građanskog uređenja. Mnoge se sasvim neistinito etiketiralo kao ustaše iako nisu nikad pripadali ustaškom pokretu. Sve neprijatelje i potencijalne protivnike se moglo ubijati i progoniti bez sudova, oduzimana im je imovina.

U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini uz velike zločine ustaša i četnika, počeli su se sve više množiti i zločini komunističkih partizana koji su ubijali ne samo svoje vojne neprijatelje, nego i političke i ideološke protivnike. I Katolička crk­va i njezini svećenici smatrani su ideološkim neprijateljima, a mnogi su od njih, ne samo zbog pogrešnih postupaka nekih svećenika i biskupa tokom rata, platili vrlo visoku cijenu kada su ih komunisti uhićivali, zatvarali i ubijali pod optužbom da surađuju s narodnim neprijateljima.

Komunistička historiografija veličala je borbu Titovih partizana kao veličanstvenu epopeju oslobađanja jugoslavenskih naroda od okupatora i domaćih izdajnika, no zaboravlja se da im je uz to primarni cilj bio doći na vlast kako bi proveli komunističku revoluciju prema sovjetskom modelu uklanjajući sve one koji bi bili smetnja ostvarenju tog cilja.

Zločini koje su počinili komunisti tijekom i poslije rata (o njima se nije smjelo govoriti za vrijeme Jugoslavije) otkrili su pravo lice komunizma. U teoriji se komunizam mnogima činio manjim zlom od fašizma i nacizma, štoviše bio je vrlo privlačan zbog svojih univerzalnih ideja i utopijskih obećanja, no u političkoj praksi komunizam se u mnogim zemljama pokazao jednako okrutnim kao i razne vrste fašizma. Radi se zapravo o dva zločinačka totalitarna sustava u kojima nisu poštivana ni ljudska prava niti je puno vrijedio život pojedinca.

U takvom okružju straha i opće konfuzije mnogo je ljudi početkom svibnja 1945. odlučilo napustiti svoje domove bilo zbog straha od komunista bilo zato što su bili žrtve ustaške propagande kojoj je bilo u interesu pokrenuti što veći broj ljudi kako bi ustaškim vlastodršcima i onima koji su počinili zločine tijekom rata bio olakšan bijeg. I tu je početak jednog bolnog poglavlja u hrvatskoj modernoj povijesti – blajburškoj tragediji koju je obilježilo masovno stradanje poraženih jedinica vojske NDH, slovenskih, srpskih i crnogorskih kolaboracionista i neutvrđenog broja civila.

Blajburška tragedija bila je veliki zločin koji je obilježio rađanje i početak Druge Jugoslavije. Baš kao što je Nezavisna Država Hrvatska započela svoje postojanje represijom i zločinima nad srpskim, židovskim i romskim stanovništvom, tako je i Druga Jugoslavija počela egzistirati obilježena ovim velikim zločinom Titove Jugoslavenske armije nad poraženim snagama NDH što će snažno obilježiti čitav period njezina postojanja. O toj se tragediji za vrijeme Druge Jugoslavije nije smjelo javno govoriti, a bila su zabranjena objektivna povijesna istraživanja ovog stradanja, što je onda omogućilo daljnje manipulacije blajburškom tragedijom. Tako su i danas Bleiburg i “Križni put” jedna od najzamršenijih i najsloženijih tema hrvatske historiografije, nabijena velikim emocijama koje priječe objektivno povijesno istraživanje. Još nema konačnog broja ubijenih, a kako vrijeme prolazi sve će ga biti teže i utvrditi.

Komemoracije žrtvama Bleiburga koje se svakog svibnja događaju na blajburškom polju i dalje izazivaju snažne podjele u hrvatskom društvu, kojima svoj pečat redovno daju i visoki predstavnici Katoličke crk­ve koji nerijetko izbjegavaju spomenuti i odgovornost Ante Pavelića i ustaškog režima za sve ono što se dogodilo tog svibnja 1945. godine.

Europa po prvi put u svojoj povijesti živi 70 godina mira, no Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Kosovo nisu bili te sreće jer su ih od 1992. do 1995. zadesile nove ratne strahote kada je velikosrpski režim Slobodana Miloševića, potpomognut Srbima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine krenuo u brutalnu agresiju na Hrvate, Bošnjake i Albance, ostavivši iza sebe pustoš i masovne zločine.

(Godišnjak Kalendar sv. Ante 2015)