Ljubljenom sinu Branimiru.
Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.
I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit cu one koji mene slave.“
I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.
Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo.
Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru
Izvor: https://hr.wikisource.org/wiki/
Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru
Pisana svjedočanstva o hrvatskom knezu Branimiru (879–892) relativno su brojna i vjerodostojna s obzirom na to da je riječ o IX. st., nakon dva stoljeća šutnje. Na prvom su mjestu diplomatička vrela, odnosno pisma papa Ivana VIII. (872–882) i Stjepana VI. (885–891), zatim epigrafički spomenici, pa poneki trag zabilježen sekundarno u diplomatičkim spisima te nekoliko navoda u srednjovjekovnim narativnim tekstovima.
Pisma pape Ivana VIII. su posebno vrijedna skupina dokumenata. Ona su pouzdano svjedočanstvo o međusobnoj korespondenciji kneza Branimira i rimskog biskupa i pape Ivana VIII. Sačuvana su u kodeksu Epistolae Ioannis VIII., koji se danas nalazi u Bibliotheca Apostolica Vaticana (Archivum Secretum Vaticanum) pod signaturom Reg. Vat. 1. Taj kodeks je prijepis iz XI. st. uglastom beneventanom, nastao pod tutorstvom skriptorija montekasinskoga benediktinskog samostana u njegovu prioratu Santa Maria in Palladio (in Pallara) u Rimu, u vrijeme opata Deziderija, koji postaje papom (Viktor III., 1086–1087). Taj papa-benediktinac daje izraditi kopiju registra svoga prethodnika iz IX. st. da njegovu vrijednu korespondenciju sačuva od propasti jer je izvorno pisan na papirusu. U tom je registru pet papinih pisama odaslanih u razdoblju od 879. do 882. g. koji odražavaju međusobne odnose hrvatskog vladara Branimira i Ivana VIII., poglavara Rimske Crkve.
Kodeks Epistolae Ioannis VIII. sadrži 314 dokumenata nastalih u papinskoj kancelariji od rujna 876. do kolovoza 882. godine. Knez Branimir nalazi se u društvu suvremenih mu najuglednijh i najutjecajnijih svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika ondašnje Europe. To su patrijarsi jeruzalemski Teodozije i carigradski Focije, nadbiskupi Ravene, Milana, Kölna, Arlesa, nadbiskup moravski Metodije i mnogobrojni biskupi. Od svjetovnih visokodostojnika na prvom mjestu svakako treba spomenuti careve Istočnorimskog Carstva pa zatim caricu Angilbergu, cara Karla III. Debelog, kraljeve Karlmana, Ludovika III., moravskoga kneza Svatopluka i bugarskog kralja Mihajla kao i vojvode mnogih italskih gradova.
Pisma na hrvatske strane papa šalje po svećeniku Ivanu. On je zajednički odabrani izaslanik i kneza Branimira. Nosi papine poslanice i bugarskom kralju Mihajlu, ali i prije Branimira, kada papa šalje pismo hrvatskom knezu Zdeslavu. Papa Zdeslavu piše da bude na pomoć njegovu legatu kojega je uputio bugarskome kralju Mihajlu. Istu poruku ima i papino pismo knezu Branimiru poslano 7. lipnja iste godine. Naslovljeno je »Dragom sinu Branimiru« (Dilecto filio Branimir). To je pismo jedno od najdragocjenijih pisanih vrela za povijest ranosrednjovjekovne hrvatske države jer vrlo rječito svjedoči o stvarnom međunarodnom priznanju hrvatskoga kneza Branimira i njegove države od najvećeg autoriteta toga vremena. Papa Ivan VIII. svojim apostolskim pismom javlja hrvatskome knezu Branimiru da je njega, njegov narod, njegovu zemlju i njegovo vladanje blagoslovio na oltaru sv. Petra na misnom slavlju za blagdan Uzašašća Gospodinova. Taj je blagdan godine 879. bio 21. svibnja. Upravo činjenica da papa hrvatskog vladara izvješćuje o svom činu gotovo dvadesetak dana kasnije potvrđuje da nije riječ tek o usputnom blagoslovu, nego o događaju koji ima veliko simboličko značenje u ozračju srednjovjekovlja i političko-povijesnih procesa IX. st. Bez obzira na to smatrali mi taj događaj formalnim priznanjem Hrvatske, on je zabilježen, dogodio se i svrstao je Hrvatsku IX. st. među relevantne čimbenike stvaranja srednjovjekovne kršćanske Europe.
Drugo pismo poslano je 7. lipnja 879. godine izabranom ninskom biskupu Teodoziju (Theodosio, uenerabili diacono et dilecto /!/) sancte ecclesie Nonensis). Umjesto pridjeva»dilectus« treba stajati »electus«, što je pojam kojim se označuje izabrani, a još neposvećeni biskup. Iz sadržaja pisma očito je da je riječ upravo o izabranom (biskupu) te da je do pogreške došlo u procesu prepisivanja registra izvorno pisanog starijom kurijalom i to zbog sličnosti riječi. I to je pismo papin odgovor na Teodozijevo pismo (dilectionis tue litteris receptis) koje mu je također donio svećenik Ivan. Papa hvali vjernost đakona Teodozija i poziva ga da samo od njega primi biskupsko posvećenje.
Treće pismo papa naslovljuje »Svim časnim svećenicima i svemu narodu« (Omnibus uenerauilibus /!/sacerdotibus et uniuerso populo). Poruka je to hrvatskom narodu, koji je pismom svoga vladara Branimira (litteras principis uestris /!/Branimir … legeremus), u ime svoga naroda, iskazao odanost i vjernost Svetoj Stolici. To je drugo pismo u kojem se hrvatski knez Branimir – ovdje s titulom princeps – poimence spominje.
Tri dana kasnije, tj. 10. lipnja, papa se obraća obnašateljima najviših crkvenih dužnosti u dalmatinskim gradovima: »Prepoštovanim i presvetim biskupima Vitalu zadarskom, Dominiku osorskom i ostalim dalmatinskim biskupima, kao i Ivanu nadpopu svete salonitanske stolice, svim svećenicima i starješinama naroda, stanovnicima Splita i Zadra i ostalih gradova«. Poziva ih da se vrate Rimskoj Crkvi te da izaberu nadbiskupa da ga on može posvetiti.
Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru pisano je u Rimu 7. lipnja 879. godine na pergamentu veličine 24 × 34 cm
(Archivio Segreto Vaticano, Reg. Vat. l, epist. 191)
U skupini registriranih pisama odaslanih iz kurije potkraj papina pontifikata 880–882. još je jedno upućeno knezu Branimiru, svim svećenicima, časnim sucima i svemu narodu. Iz pisma se razaznaje da je papa primio biskupa Teodozija, koji mu je usmeno (audita per Theodosium) potvrdio vjernost hrvatskoga kneza Rimskoj Crkvi. Uz biblijske citate kojima papa osnažuje i tumači svoje tvrdnje u svim poslanicama pa i u ovoj naslućuje se da papa želi čvrsto vezati hrvatsku Crkvu uz Svetu Stolicu. Problemi koji se mogu naslutiti vezani su uz samo osnivanje Ninske biskupije koje je bilo očito inicirano iz Akvileje, a Rimska Crkva se nije odricala svojih prava koja su proizlazila iz ranokršćanske crkvene organizacije provincije Dalmacije u kojoj je Salona bila metropola, pa time i crkveno središte odnosno metropolija.
Nasljednik Ivana VIII. papa Stjepan VI. naslijedio je i situaciju i odnose unutar hrvatske Crkve. O njegovim pokušajima rješavanja svjedoči Stjepanova korespondencija s biskupom Teodozijem sačuvana fragmentarno na više mjesta (Decretum Ivonis, Decretum Gratiani Collectio Britannica). U prvom pismu iz 887/887. godine proizlazi da je Teodozije u međuvremenu na splitskoj stolici naslijedio (nad)biskupa Marina. Papa ga u pismu kori jer je preuzeo Splitsku crkvu, a zadržao je i Ninsku. Iz fragmentarnih rečenica naslućuje se da će podnijeti i sankcije ako zadrži obje Crkve. Iz drugog se pisma iz 887/888. godine može shvatiti da je papa Stjepan VI. prihvatio Teodozija na splitskoj (nad)biskupskoj stolici te traži od njega da obnovi stare i uspostavi nove Crkve (biskupije) i da će mu palij predati kada dođe osobno u Rim. Taj dokument dodatno potvrđuje da je Teodozije postao splitskim prvosvećenikom odnosno da je pod knezom Branimirom započelo rješavanje metropolitanske jurisdikcije na hrvatskom prostoru na tradiciji salonitanskih crkvenih prava. U prilog takvom zaključivanju svjedoči pismo koje je papa Stjepan VI. uputio akvilejskom patrijarhu Walpertu 886. godine, a u kojem ga on kori jer je potvrdio biskupa »in ecclesia Salonensi«.
Spomenuta dokumentacija nudi niz činjenica i indicija koji promišljenim čitanjem jasno svjedoče o vezama Rimske Crkve i hrvatskog naroda u osobama svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika. Započeti proces inkorporiranja gradova u jedinstvenu crkvenu organizaciju na prostoru hrvatske države pod metropolitanskom vlašću splitskog prvosvećenika kao sljednika salonitanskog metropolita bit će okončan 925–928. godine na splitskim crkvenim saborima.
Iako nije poznata ni jedna isprava izdana od kneza Branimira, ipak nam posredno o djelovanju njegove kancelarije svjedoče, osim papinih pisama, i tragovi diplomatičkih zapisa nastalih u vrijeme kneza Branimira. Ti tragovi vode do Arhiva Splitske nadbiskupije. Naime, u rukopisu XVIII. st. Mensa episcopalis – Donationales nalazi se prijepis jedne isprave ugarsko-hrvatskoga kralja Gejze iz 1158. godine, kojom on daruje Splitskoj nadbiskupiji selo Srinjine u Mosoru potvrđujući darovnicu hrvatskoga kneza Branimira (Branimir dux Chroatorum). Ta se vijest povezuje sa spomenom kneza Branimira u Salonitanskoj povijesti (Historia Salonitana) splitskog povjesničara XIII. st. Tome Arhiđakona, koji u »Katalogu nadbiskupa o kojima postoji sjećanje« (XIII. Cathalogus archepiscoporum de quibus extat memoria) nadbiskupa Marina datira vremenom kralja Karla i kneza Slavonije Branimira. Ta Tomina vijest nastala je najvjerojatnije na temelju nekoga diplomatičkog zapisa, jer je to bio uobičajeni Arhiđakonov način građenja teksta služeći se ispravama iz Arhiva Splitske nadbiskupije. Iako se Gejzinu ispravu drži falsifikatom iz XIII. ili XIV. st., ipak se može pretpostaviti da je nastala na temelju neke izvorne Branimirove isprave izdane Splitskoj crkvi u doba nadbiskupa Marina između 879. i 886. godine.
Mletački kroničar XI. st. Ivan Đakon, tajnik dužda Petra II. Orseola, u djelu Mletačka kronika (Chronicum Venetum) zabilježio je: His diebus quidam Sclavus nomine Brenamir interfecto Sedesc(l)avo ipsius ducatum usurpavit. (U ovo vrijeme /tj. 879. godine/ neki Slaven po imenu Branimir, pošto je ubijen Zdeslav, zauzeo je njegovu kneževinu.)
U kodeksu Evangeliarium Cividalense (Codex Foroiuliensis, Evangeliario di San Marco), nepoznatog mjesta nastanka, pisanom uncijalom VI. ili VII. st., koji se čuva u Cividaleu, kamo je prenesen u XV. st. iz Akvileje, na marginama nastalim od VIII. do X. st. zapisano je oko 1500 imena hodočasnika germanskog i slavenskog podrijetla koji su dolazili u Akvileju. Za hrvatsku povijest je važan jer potvrđuje da su hrvatski kneževi IX. st. Trpimir i Branimir s članovima svojih obitelji hodočastili u taj grad. Uz careve Ludovika (Lodohicus imperator) i Karla Velikoga (domnus Karolus imperator), te cjelokupnu bugarsku kraljevsku pratnju, nalaze se i njihova imena. Ime kneza Branimira zapisano je na fol. 102v Branimero comitikao i njegove žene Maruše (Mariosa cometissa). Smatra se da su vladarska imena unosili ljudi iz njihove pratnje, a Branimirovo se hodočašće datira 880. godinom.
Vrijeme Branimirova vladanja obilježeno je snažnom kristijanizacijom i izgradnjom crkava ili adaptiranjem ranijih objekata u crkve koje su opremane specifičnim crkvenim namještajem odnosno oltarnim pregradama. Taj građevinski segment postao je važno mjesto za komunikaciju s kojega se šalju poruke o naručitelju gradnje, naslovnicima crkava i vrlo često s formulama datacije. Na šest njih na različitim lokalitetima spominje se ime kneza Branimira, dok je u posljednje vrijeme spominjani sedmi natpis s Bribira još znanstveno neobrađen i neprovjerljiva je njegova vjerodostojnost. Natpis iz Muća Gornjega prvi je otkriven još 1871. godine i danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. U revizijskim istraživanjima lokaliteta godine 1975–1987. pronađeno je još pet njegovih ulomaka koji su u MHAS-u u Splitu. Taj je natpis datiran po kršćanskoj eri 888. godinom i VI. indikcijom, a dodatno je datacija osnažena vladarskom erom odnosno spomenom kneza Branimira. Upravo takvo datiranje po kršćanskoj eri vrlo rano primijenjeno na hrvatskom prostoru potvrđuje povezanost hrvatskih krajeva s karolinškim krugom i svekolika kulturna i osobito jezična prožimanja odnosno upotrebu latinskog jezika.
Epigraf na ulomcima oltarne pregrade odnosno na gredi i zabatu s imenom kneza Branimira iz Šopota kod Benkovca (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split)
Potkraj XIX. st. također je u Branimirovu gradu Ninu otkriveno više ulomaka dviju greda crkvene pregrade ugrađenih u zid crkve sv. Mihovila (sv. Ambroza). Danas se čuvaju u Arheološkom muzeju u Zadru. Na tim ulomcima mogao se pročitati natpis koji također u formuli datacije navodi kneza Branimira s titulom DUX SLCAVORUM i atributom DOMINUS (DOMNO). Donator koji podiže »ovo djelo za spas svoje duše« je opat Teudebert. Germansko podrijetlo imena opata kao i njegova funkcija potvrđuju da su u Ninu djelovali benediktinci s franačkog prostora, ti prosvjetitelji ranoga srednjega vijeka i nositelji latinske kulture i pismenosti, kojima se može pripisati ono duhovno ozračje koje je utjecalo na pojavu velikog broja epigrafičkih spomenika iznimne i znakovite kvalitete u sklopu snažne sakralne graditeljske djelatnosti. Ninski natpis djelomično je teško čitljiv jer je kamen nagrižen solju. Upotreba imena Slaven u Branimirovoj tituli implicira da je sastavljač teksta stranac, vjerojatno sam opat Teudebert, koji svoj čin datira po vladanju gospodara kneza Slavena (Hrvata) Branimira. S njime se može povezati također fragmentarno sačuvan natpis iz Lepura. Upravo ninski natpis omogućuje da se analogijom iz ono malo indikativnih slova i dijelova riječi prepozna taj nalaz kao šesti otkriveni natpis s imenom kneza Branimira.
U Šopotu kod Benkovca otkriven je dvadesetih godina XX. st. na lokalitetu Crkvina na ulomcima oltarne pregrade, odnosno na gredi i zabatu epigraf s imenom kneza Branimira. U povijesnom smislu uz onaj iz Muća datiran po kršćanskoj eri kao rana iznimka po važnosti stoji taj šopotski natpis. Na njemu se u vladarskom naslovu nalazi odrednica da je Branimir knez i vojvoda Hrvata te glasi: BRANIMIRO COMMES DUX CRUATORUM. Na tom natpisu ime kneza Branimira pojavljuje se kao subjekt, a ne u formuli datacije. Dakako, posebno je važno što je na tom epigrafu, izvoru prvoga reda, zabilježeno i ime Hrvata.
U selu Ždrapnju kod Skradina, na lokalitetu predromaničke crkve sv. Bartula, otkriveno je više ulomaka oltarne pregrade s natpisom na kojem se u formuli datacije spominje knez Branimir. Donator crkve je župan Priština, a vjerojatno i njegova žena. Natpis je zanimljiv jer se poimence pojavljuje u ulozi donatora jedan hrvatski župan, osoba koja je s obzirom na titulu pripadala samom vrhu hrvatske državne hijerarhije.
Spomenik knezu Branimiru, djelo akademskog kipara Josipa Poljana, nalazi se u Ninu preko puta Donjih gradskih vrata
U Otresu, selu smještenom između Bribira i Ostrovice, pronađeni su ulomci oltarne pregrade s imenom kneza Branimira, također u formuli datacije. Epigraf je posvetno-
-donatorski, ali ime donatora nije poznato iako su neka slova očito iz njegova imena ili naslova sačuvana. Pozornost privlači čak sedam titulara crkve. Crkva je posvećena osim vrlo raširenim kultovima kao što su sv. Petar, sv. Marija, sv. Stjepan, sv. Juraj i sv. Križ, i onima koji su bili česti titulari na franačkim područjima kao sv. Martin, pa i sv. Krševan. Veći broj naslovnika crkve upućuje da je riječ o zadužbini velikog roda. Čini se da se takva crkva nije nalazila u Otresu, nego na nekom drugom lokalitetu na teritoriju velikaškog roda Bribiraca. Naime, epigraf je na gredama oltarne pregrade koje su u sekundarnoj upotrebi dospjele kao obložnice grobne arhitekture.
Među povijesna svjedočanstva o vremenu kneza Branimira treba navesti geografiju engleskog kralja Alfreda Velikog (871–899), Branimirova suvremenika. U svom djelu na novostvorenom (staro)engleskom tj. u osuvremenjenoj Orozijevoj Općoj povijesti pod imenom Dalmacije navodi teritorij Hrvatske. Po Alfredu Velikom Hrvatska se protezala između Ahaje, Jadranskog mora, Bugara, Dunava i »pustih zemalja«.
Zaključno se može konstatirati da je ipak razdoblje Branimirova vladanja dobro dokumentirano i da daje dovoljno podataka kojima se može spoznati i ocrtati Branimirovo vrijeme, njegova politika, duhovnost i pripadnost zapadnim kršćanskim korijenima.n
Literatura
Branimirova godina. Od Nina do Rima (fotomonografija), ur. Marijan Oblak, Zadar, 1980.
Delonga, Vedrana, Latinski epigrafički spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split, 1996.
Jakšić, Nikola, »Novi natpis s imenom kneza Branimira«, u: Munuscula in honorem Željko Rapanić, ur. Miljenko Jurković i Ante Milošević, Zagreb – Motovun – Split, 2012., str. 213–221.
Lučić Josip, »Crkvene prilike u Hrvatskoj za kneza Branimira (879–92)«, Croatica Christiana periodica X (1986) 17, str. 1–16.
Margetić, Lujo, »Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu XL (1990) 1, str. 17–37.
Matijević Sokol, Mirjana, »Latinski natpisi«, u: Hrvatska i Europa – kultura, znanost i umjetnost. Svezak I. Srednji vijek (VII – XII. stoljeće) – rano doba hrvatske kulture, ur. Ivan Supičić, Zagreb, 1997., str. 239–256.
Matijević Sokol, Mirjana – Sokol, Vladimir, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira (2. dopunjeno izdanje), Zagreb, 2005.
Rački, Franjo, »Pisani spomenik iz dobe hrvatskoga vojvode Branimira«, Rad JAZU, knj. 26, Zagreb, 1874., str. 103–108.
Sokol, Vladimir, »Kameni natpisi ranoga srednjega vijeka«, u: Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, ur. Igor Karaman, Zagreb, 1980., str. 263–265.
Zekan, Mate, »Pet natpisa kneza Branimira s posebnim osvrtom na nalaz iz Otresa«, Kačić XXV (1993), str. 405–420.