Plenkovićev otac seksualno uznemirivao studentice

Vijest da je Mario Plenković, otac aktualnog hrvatskog premijera, Andreja Plenkovića, predložen za dodjeljivanje statusa “profesora emeritusa”, poput atomske bombe je detonirala u krugovima ljudi koji su, kao i njegovi bivši studenti, bili prisiljeni trpjeti, ili u najboljem slučaju svjedočiti grozotama koje im je ovaj profesor komunikologije priređivao.

Iako je Mario Plenković s Fakulteta političkih znanosti otišao još prije nekoliko godina, da bi do danas s predavanjima nastavio u Mariboru, rektor Sveučilišta u Zagrebu, Damir Boras, smatrao je shodnim upravo njemu dodijeliti titulu „profesora emeritusa”. Mada su pojedini mediji Borasovu odluku da titulizira premijerovog oca ocijenili kao njegovu promoćurnu kalkulaciju kojom bi Andreja Plenkovića „držao u šaci” – ispostavilo se da je to najmanji problem.

O puno većem problemu i prilično jasnijem motivu da se „profesoru iz pakla” ne dodijeli ovaj počasni status, nego da ga se i primjereno kazni, progovorile su tadašnje studentice Fakulteta političkih znanosti, a sada ugledne profesorice, koje su tih ’80-ih godina bile svjedocima teškog nemorala premijerovog oca Marija. U posjedu smo njihove e-mail prijepiske u kojoj donose odluku da se Borasova inicijativa ignorira, u kojoj istodobno izražavaju zgroženost zbog ideje da se čovjek kojeg godinama potiskuju iz sjećanja, sada promiče i nagrađuje:

Prvo, molim sve članove uprave da se ne izjašnjavaju o tom prijedlogu, a pogotovo da mu daju potporu, bez mišljenja Vijeća Fakulteta, ni formalnu, ni neformalno, kao što se dogodilo u ‘slučaju Bandić’. Drugo, imala sam nesreću da kao studentica nekadašnjega usporednog dvogodišnjeg Studija novinarstva, zajedno sa sadašnjom prodekanicom, Gordanom Vilović, slušam predavanja Marija Plenkovića, čitam njegove knjige i polažem ispite kod njega. Mogu reći da goreg predavača nisam slušala i da nesuvislije knjige nisam čitala.

O njegovu odnosu prema studentima, odnosno studenticama, dostatno govori način na koji je otišao s Fakulteta političkih znanosti na Grafički fakultet. Neposredni svjedok tih nemilih događaja, tadašnji dekan, prof. dr. sc. Vlatko Mileta, nažalost je mrtav, pa ne može svjedočiti o okolnostima u kojima je dr. Plenković napustio naš fakultet. Koliko mi je poznato, u prilično nesretnim okolnostima napustio je i Grafički fakultet. Vrlo je opravdano pitanje jedne članice Senata – zašto ga nije u to zvanje predložila ni jedna sastavnica Sveučilišta na kojoj je radio?

Dr. Mario Plenković slovio je kao primjer privatizacije Studija novinarstva. Bila sam članica povjerenstva za prijamne ispite kada je, kao predsjednik Povjerenstva za upis na Studij novinarstva, predočio rang-listu studenata na kojoj je na prvom mjestu bio njegov sin, sadašnji hrvatski premijer, Andrej Plenković. Kada smo ga prof. dr. sc. Tena Perišin i ja, kao članice Povjerenstva za prijamne ispite na Studiju politologije, upitale, zašto se nije izuzeo iz članstva u Povjerenstvu kako bi otklonio moguće sumnje u pošten postupak, odgovorio nam je da mu to nije padalo na pamet, te nam spočitnuo što se usuđujemo sumnjati u njegovu nepristranost.

Naposljetku nam je rekao da njegov sin ionako želi studirati pravo, a da je polagao prijamni ispit na našem fakultetu ‘za svaki slučaj’, te da bismo trebali biti sretni što je pokazao ikakvu volju da studira kod nas.

Ukratko, moje je studentsko, nastavničko i znanstveno iskustvo s prof. dr. Marijom Plenkovićem toliko loše da gore jedva može biti. Ne mora, dakako, svatko dijeliti moje mišljenje. No da bi se oni koji nemaju neposredna iskustva informirali o znanstvenom profilu dr. Marija Plenkovića, predlažem da pročitaju neku njegovu knjigu ili članak, prije no što formiraju svoj sud. To napose vrijedi za kolege i kolegice sa Studija novinarstva.

Nastavno na ovaj dopis, uslijedio je e-mail odgovor još jedne bivše studentice sa lošim iskustvom:

„Dragi svi,

apsolutno se slažem s prof. – zaista je Mario Plenković primjer najnekompetentnijeg i, iskreno, najgnusnijeg predavača kojeg sam imala prilike upoznati i, nažalost, morala ‘slušati’ i polagati njegove predmete na našem Fakultetu. Vjerujem da će se teško naći netko tko će o njemu moći reći koju dobru riječ, a bez da to mora. O njegovim ‘kompetencijama’ i akademskom nepoštenju najbolje svjedoče njegove knjige nastale kao patchwork naših studentskih ispita – tzv. supstituta – svakome od nas bi donio istrgnuto poglavlje iz knjige na engleskom koje smo morali prevesti, a onda su ti naši prijevodi (često bez ikakvog uređivanja) postali poglavlja u knjigama čiji je autor bio Mario Plenković. A da ne spominjem njegove seksističke ispade i seksualna uznemiravanja studentica o kojima je pisala i jedna kolegica.”

Ovo uznemirujuće dopisivanje bivših studentica Marija Plenkovića, jasno potvrđuje kako je sjećanje na gadosti koje je na njihovom fakultetu činio nemoralni profesor, još uvijek vrlo živo. Iako članovi ovog intelektualnog kruga u vrijeme kada je Mario Plenković „vedrio i oblačio” njihovim fakultetom nisu smogli snage prijaviti njegovo seksualno uznemiravanje, pogodovanje sinu Andreju na rang listi studenata i knjige koje su se, zapravo, sastojale od radova njegovih studenata, a koje je potpisivao on, sada čine jedino što mogu – ne žele dati potporu inicijativi rektora Borasa.

Zanimljivo je da se u još jednom mediju pojavilo gnjusno iskustvo jedne studentice, iz kojeg se, obzirom na niz podudarnosti, može iščitati da je riječ o Mariju Plenkoviću:

„Ana je te 1985. imala 23 godine i bila pri kraju studija novinarstva u Zagrebu. Odslušala je sva predavanja i ostali su joj ispiti koje je morala položiti. Jedan od njih je bio kod tadašnjeg voditelja studija koji je bio u kasnim tridesetim godinama. Znala je da joj se taj profesor ‘upucava’, kako kaže, što joj nije bilo nimalo ugodno. Kada bi mu donijela seminarski rad, uhvatio bi je za ruku, zagrlio oko struka i tome slično.

Naručio ju je za ispit i kada je došla, shvatila je da je sama s njim u kabinetu. Nije je ispitivao gradivo, već joj je govorio da je lijepa, pitao ju – ‘…je li ikada sudjelovala u grupnom seksu…’ i na koncu joj je vratio indeks bez upisane ocjene, ali uz opasku da razmisli o grupnom seksu i da mu kaže što je odlučila kada drugi put dođe na ispit.”

Navodi se kako „Ana” nije smogla snage prijaviti profesora, iako je na to pomislila kada je desetak godina kasnije u Večernjim novostima pročitala da je tog istog profesora, samo na drugom fakultetu gdje je tada predavao, neka studentica prijavila. „Ipak, za to nisam smogla snage”, izjavila je na koncu uz napomenu kako je„…taj profesor u međuvremenu umirovljen u Hrvatskoj, ali još uvijek predaje u susjednoj državi…”

Izvor: Hrvatske vijest, facebook status