U antičkoj Grčkoj riječ muzika (mousikē) značila je umjetnost muza (muze su u grčkoj mitologiji božice umjetnosti), a ta umjetnost obuhvaćala je glazbu, ples i pjesništvo. Sve tri ove umjetnosti usko su međusobno povezane, a za ples možemo reći da je prirodni izdanak glazbe i bez nje gotovo da ne može postojati.
O počecima plesne umjetnosti znamo vrlo malo iz jednostavnog razloga što takva umjetnost ne ostavlja iza sebe nikakva traga, osobito u pradavnim vremenima. Razumno je pretpostaviti da se najraniji oblici plesa susreću kod prvih ljudskih zajednica, jer to vidimo i u današnjim plemenskim zajednicama. Plesovi u takvim zajednicama snažno izražavaju duševna stanja i usko su povezani s određenim prigodama. Često im se pridaje magična moć jer se, primjerice, pleše za uspjeh u lovu i u ratu, zatim postoje plesovi za žetvu, kao i ljubavni plesovi. Ples u tim kulturama može biti sredstvo ekstatičnog sjedinjenja s božanstvom, pa se pleše da se istjera zloduha i izliječi bolesnog.
Ples možemo promatrati kao izraz individualne volje i potrebe i kao društveni fenomen. U ovom drugom slučaju on je čvrsto povezan s društvenom sredinom i uvjetovan njezinim običajima i nazorima. Ima svoju funkcionalnu i estetsko-zabavnu stranu: prva se, primjerice, očituje u obredima nekih (obično plemenskih) religija, druga u narodnim svečanostima. Ples može biti apstraktni pokret, lišen svih pretenzija da bude simbol, izraz ili slika čega, ali isto tako može biti i obrnuto, da ples ima određeno značenje koje se želi priopćiti. U svom krajnjem obliku takav ples postaje pantomima.
U antičkoj je Grčkoj ples igrao važnu ulogu i u privatnom životu i u javnim ceremonijama. Plesalo se najčešće grupno i to uglavnom u istospolnim skupinama, premda ne isključivo. Individualni (solo) ples razvio se ponajviše na pozornici, ali također i na privatnim zabavama. Najistaknutija razlika u odnosu na moderno zapadno društvo nepostojanje je dokaza o plesanju u muško-ženskom paru. Zanimljivost je da su kasnije kroz povijest svi plesovi, bilo narodni, bilo dvorski, bili grupni, s raznovrsnim grupiranjima parova, sve do 19. stoljeća – tek tada se javlja pojedinačni ples u paru, koji prevladava i danas.
Zastoj u povijesnom razvoju plesa na Zapadu predstavlja rano kršćanstvo u kojem je Crkva iz svoje prakse odstranila ples zbog njegove povezanosti s poganskim obredima i naglašene erotičnosti. Bez obzira na to, praksa plesa kroz srednji se vijek polako razvijala pa kasnije, u 12. i 13. st., postoje jednoglasni plesni napjevi s latinskim i francuskim tekstom, kasnije i s njemačkim. Plesalo se najčešće u kolu, no ubrzo uobičajena praksa postaje miran ples u parovima nakon kojeg slijed grupni ples. Od 16. do 20. st. u raznim kulturama razvile su se brojne vrste umjetničkih i stiliziranih zabavnih plesova.
Umjetnički najdotjeranija forma plesa svakako je balet. Balet je scensko plesno djelo koje redovno prati glazba. Baleti pretežno prikazuju dramsku radnju ili pričaju neki sadržaj, ali mnogi se od njih odvijaju i bez određene radnje, s ciljem da prikažu određeni ugođaj, psihičko stanje, ili jednostavno predstavljaju apstraktni plesni pokret. Plesne predstave postoje u svim podnebljima i povijesnim razdobljima, ali baletom nazivamo samo onu vrstu plesa koja je nastala na europskoj sceni potkraj 16. stoljeća i razvijala se do danas u različitim varijantama. Balet je samostalno umjetničko djelo, ali se kroz povijest dijelom razvijao i unutar opere kao njezin sastavni dio.
Ples u čovjeku postoji kao vrsta potrebe. Čovjeku je primamljivo svako područje i djelatnost gdje je moguće samoizražavanje i kreativnost, jer su to, zapravo, njegove iskonske potrebe. Budući da je univerzum splet bezbroj pulsirajućih ritmova, čovjek kao slika univerzuma ima potrebu za izražavanjem ritmičkog sklada, i to osobito kroz tijelo, koje nam je najneposredniji ritmički splet, počevši od srca i disanja pa do ritma i frekvencija moždanih valova. Zato je ples čovjeku zamaman. On je povezan sa spontanošću i unutarnjom oslobođenošću te stoga može biti stimulativan i katarzičan.
Autor: Anto Kovačić