U nasrtajima prolazimo jedni pored drugih. Rijetko katkada zastanemo i pogledamo ljudima u oči. Krijemo se, zaboravljajući da se nigdje ne možemo sakriti od čovjekova pogleda, jer se upravo u njemu događa susret s osobnošću čovjeka. U krajičku njegova oka, događa se susret dviju osoba, dva dosada neistražena duha vremena.
Ovo vrijeme je krcato raznolikim ponudama. Zasipajući nas, razbija našu sposobnost da se vidimo u odsjaju krajička nečijih očiju, nečijih umornih pogleda. Teško je sve ono što prelama čovjeka izreći tek jednostavnim potezima pera i misli. Jer riječi treba čekati, s njima treba biti strplljiv i pokušati na njihov zov nešto iskreno napisati, reći iz sebe za druge.
Nažalost, ono što me ponajviše tišti, jesu oni koji pišu tako neosobno o tako osobnim pitanjima čovjekova duha i osobnosti. Njihove riječi nerijetko znaju proći u hiru pokraj čovjeka kao da je tek beznačajni komad drveta, jer su slijepe, gluhe i jer ne gledaju u jezgru čovjeka. Bježeći, ne susreću se s njegovim pogledom. Umjesto da ga pozivaju na razgovor, one se samo udaljavaju od njega, čineći ga uvijek neznancem. I doista, tužna je sudbina nesretnih riječi i ljudi, jer nam uvijek nanovo vrijeme trate mučeći nas i te jadne riječi. U tim mislima čovjek se nikada ne može osobno susresti. Ta hladnoća i nezainteresiranost ne čine čovjeka nego ga samo još više razotuđuju i uvjeravaju ga da tamo nema nikoga tko ga želi razumjeti, čuti i biti uz njega. A to je čovjeku najbitnije, to je njegova luka spasa i put ka njegovoj sreći i zadovoljstvu. Čovjeka ostavljamo jer, umjesto da nas znanstvena intelektualna dostignuća dovedu do vrhunca jednostavnosti, ona nas izgleda nerijetko ponesu u visine u kojima svijeta više ne vidimo, i gdje više nije bitno sebe-darje, nego jedino častohlepno uspinjanje u čeznuću za nečime, al ne i za nekime – tko bi nam bio blizak, drag, naposljetku prijatelj. Tu čovjekova osobnost biva stubokom potisnuta, razorena, jer se odvaja od temeljne misli da se sprijatelji i da svojom jednostavnošću ovaj svijet učini osobnijim i prihvatljivijim za sve ljude i naraštaje.
Svaki se priprosti čovjek vjerojatno zapita: Što ga to tjera da se tako nehajno odnosi prema nečemu što je čovjeku najbitnije, što je njegova luka spasa i put ka sreći, zadovoljstvu? Možda su tu posrijedi rane koje vrijeme ne može izliječiti, pa se čovjek u strahu prihvati pera da bi izbjegao izravan doticaj s nečijim pogledom. Ali, susret se jedino može dogoditi susretom: “Najkraći put do samoga sebe, prolazi uvijek kroz drugoga.” (E. Mounier) Toga u suvremenom svijetu ponajviše nedostaje; jer kako pisati o nečijoj razbijenosti u otužnim očima, iznemoglosti u nečijim pokretima ruke, ako to istinski nikada u zbilji nismo doživjeli. I stravična odluka da se prestanemo susretati s ljudima, zatvarajući se u svoje imaginarne svjetove, opet prekida osjećaj onih koji su patili i koji pate jer jednostavno bez obzira koliko se trudili, skoro nikada u cijelosti ne možemo razumjeti jedni druge. No, ipak da bismo voljeli osobu, moramo svaki dan nanovo nastojati pronalaziti snagu da je pokušamo razumjeti da je pokušamo poduprijeti. Patnje se čovjek uistinu može prisjećati, ali ona je jedino stvarno prisutna i razumljena kada je čovjek nanovo bez zadrške, bez računice, polazi proživljavati s drugima. Tek tada čovjek može pisati osobno, a nažalost puno je više onih koji se zatvore u svoje hermetičke mehanizme, i onda doista nije čudno što nikada ne uspijevaju pisati o ljudima, kao ljudi. Nebrojeno puta sam i sam iščitavajući te silne tekstove, članke, knjige, toliko puta bio zgražen, počevši od same plitikoće misli, bezličnih osjećaja, krutih izraza, i naprosto, bio sam toliko nesretan jer nigdje uz toliki napor nisam mogao vidjeti nutrinu tih bića koja stoje iza tih velebnih učenih imena, kojekakvih naslova i ne znam čega više ne.
Nažalost, mnogi se pokušavaju zatvoriti u riječi, čisto je onako bez boje pišući, bez zvuka skladajući, bez srca tvoreći, doista neosobno da ne može nikada u drugoj osobi polučiti nešto što će je svojedobno potresti, pozvati, susresti. Jer su i same riječi po svojoj temeljnoj naravi nešto što se uvijek upućuje prema nekome (ne nečemu), dakle prema osobi, ili biću koje to razumije. Riječi se upućuju životom životu. One uvijek čeznu, potrebuju nekoga tko će ih prihvatiti, sjediniti se s njima u njihovoj otajstvenoj jezgri i njihovu netaknutu suštinu i zvučnost, bȉt, prenositi drugima. Riječi su uvijek životvorne prirode i nastoje uvijek u svojim porukama (za)živjeti. Ne sakriti se, i izbjeći drugi život, drugu raznolikost nečije čovječnosti i zračenje osobnosti. Riječima se jednostavno ne može govoriti (kao ni vjerovati) bez misterija ljudskog života, srca! A srce uvijek traži drugoga, jer ljubav drugačije ne zna negoli ljubiti čovjeka kakav god da bio, kakav god da jest! Uvijek teži da dodirne, susretne, udomi u drugom srcu. Jer je to jedina i neisključiva njegova zadaća, da bezuvjetno ljubi čovjeka i njegov život. Na tome prijelazu od srca kao mišićnog organa do srca koje je izvor i podrijetlo svekolike čovjekove osobnosti i ujedno ulivene duhovnosti dug je i naporan put. Treba tu stoga i svačega pretrpjeti, osloboditi: „Znat ćemo što je čovjek tek kada i mi sami postajemo Čovjekom.“ (M. Zundel, Un autre regard sur l’homme (prev T. Kovač)
Susresti čovjeka osobno, mišlju, jako je teško. No, misli Vjekoslava Bajsića i Marijana Krivaka postaju u tom osobnom susretu riječi koje ne stoje kao odvojeni svjetovi sami za sebe. Ti ljudi se ne kriju iza estetsko-majstorski skovanih fraza i obrazaca, nego se srcem otvoreno čovjeka potresaju i čine ga sugovornikom za zajedničkim stolom u ovom svijetu. Osobnoga tu ima na pretek, tu slova više ne čine slova, tu riječi više ne čine tek neke riječi iz nadasve bogatoga vokabulara. Nego onako, katkada čak i poprilično provokativno pozivaju na diskusiju na žestoku raspravu, jer jednostavno suživljuju se s vremenom, pišu vremenom. Pri tome osjećajući njegovo bȉlo, razumijevaći njegove patnje, ne oglušujući se na njihova traženja i zajednički put na njihovim traganjima. To Bajsić i Krivak umiju, i doista se s pravom mogu nazvati onima koji riječ stavljaju u službu odbačenog čovjeka, pokušavajući se s njim probijati kroz sve te guste prašume i raskrinkavanja ucelofanitih političkih stranputica.
Danas doista treba skupiti hrabrosti i ponosno stati uz čovjeka. Bez srama, bez stida, dijeleći s njime sve njegove promašaje i pobijede. Shvatiti ga u njegovim traganjima i naprosto, ne biti mu dalek, stran, nego prići mu bliže, učiniti mu sebe raspoloživim, otvorenijim za susret, za mogućnost približavanja dvaju mikrosvijetova. To nažalost mnogi od nas ne čine. I zbog tih neosobnosti kako pristupamo svemu, od najbanalnijih rutinskih stvari pa sve do onih kapitalnijih, potkradaju nam se neprestano ogromni propusti. Jer ne vidimo rekoh prije, ne gledamo stvarnost i ljude oko sebe. Odviše smo zaslijepljeni svojim karijerističkim ciljevima, a premalo u biti otvaramo oči i srce za ljude kojima smo najpotrebniji u našemu ljudskom životu. Isus je uvijek nastojao biti što osobniji prijatelj i reći, prići, pogledati, poduprijeti, zaštiti, zamoliti čovjeka, uvijek se bezuvjetno zauzimajući svojim srcem za njega. A mi…?