Poljička glagoljica ili azbuknica

Frano Ivanišević pišući o svojim Poljicima (Zbornik za narodni život i običaje, Zagreb, 1904.) spominje i pismo koje on zove “glagoljica”: Poljica su na glasu poradi svog pisma, koje se zove “poljiška glagoljica” ili “poljiška azbukvica”.

U stara vrimena šta bi se god napisalo i sastavilo pisama, pogodaba, tastamenata, pa isti “Poljiški štatut”, to će reć stari zakon od knežije, sve je bilo napisano glagoljicon. Dok su vladali knezovi, nije se napisala nijedna šentencija (osuda), da nije bila napisana glagoljicon. Malo koja kuća od starog temelja, a da neće imat koju starovirsku (starinsku) kartu napisanu glagoljicon; po župskin uredin, ‘di su matice rođeni’, umrli’ i vinčani’, u crkvi libar od mrtvi’, šta se napovidaju svake nedilje sve su stari popi do nazad malo godina pisali poljiškon azbukvicon. Nalazi se u gornjin Poljicin i proglasa od poglavarstva iz Sinja na župnike i poljiška sela, pisani’ glagoljicon, jer župnici nisu bili višći drugin slovin. U puno kuća viđa se na vratnin prazin urizani ’slova glagoljski’, a tako na pločan od grobnica ili na prazin od crkav. Stari Poljičani puno su častili i ponosili se svojin pismon, užali bi reć: “Ko uz šćavsko pismo ne zna štit glagoljicu, nije pravi Poljičanin”.

Uglata glagoljica

Na ovom primjeru učenog Poljičanina vidimo kako se pismo posve pogrešno naziva glagoljica, što je inače bila praksa u narodu tog kraja u 19. i 20. stoljeću. Riječ je, dakako, o hrvatskoj ćirilici ili bosančici.

Benedikta Zelić-Bućan (Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji, Split, 2000.) upozorava kako su bosančicu na dalmatinskom području ponajviše upotrebljavali glagoljaši, pa su mnogi od njih držali je kurzivnom glagoljicom. Primjerice i Luka Jelić u svom djelu Fontes historici liturgiae glagoliti-romanae (Krk, 1906.) za mnoge hrvatske ćirilske spomenike, posebno za matične knjige, na osnovi podataka koje je dobivao od svojih suradnika župnika, kaže da su pisane glagoljicom. Imajući u rukama te knjige, Zelić-Bućan uvjerila se da nisu pisane glagoljicom, nego bosančicom.

To osebujno pismo koje se širi od 10. stoljeća s istoka, iz Bugarske, u našim se krajevima razvilo u poseban oblik, posebnu varijantu ćirilice s primjesama glagoljice i latinice.

Jezikoslovci i paleografi hrvatsku ćirilicu različito su nazivali: bosanska bukvica (Karadžić), bosanska ćirilica (Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (Kukuljević), bosansko-dalmatinska ćirilica (Jagić), bosanska azbukva (Berčić)… Fra Stjepan Zlatović i arheolog Ćiro Truhelka popularizirali su naziv bosančica ili bosanica.

Da se bosančica smatrala narodnim pismom, govori i ova naredba starješinstva franjevačke provincije donesena na zboru u Sinju 1749. godine:

Budući mi Hrvati, začudno je, da se nalaze među nami mnogi, koji ne znaju pisati našim materinskim jezikom i pismeni, što je velika nepristojnost. Zato naređivamo svim otcim učiteljim, da svoje učenike podučavaju u pisanju u istom pismu, kao i đake, koji se kod njih nalaze; jer davamo svakom na znanje, da niti će se mladići u redovnike oblačiti, niti đaci na ređenje slati, ako ne dokažu svjedočbom samostana, da su rečena pismena naučili.

Izvor: gata.hr