Zamisli da je tvoj život sveden na takvu muku. Da vučeš tuđi teret, pretežak, da moraš svakoga dana biti gdje ne želiš, raditi što ne želiš, biti stalno na izmaku snage, premoren, da trpiš nesnosnu bol, a nikome ne možeš reći, niko ne može da te razumije, iako te svako vidi niko neće da ti pomogne.
Zamisli takav život, takvu sudbinu. To je stradanje. Zamisli tu količinu tuge, tu zastrašujuću samoću u kojoj nema ničega osim bola, osim tog tuđeg tereta.
Život u zapregama, u amovima, u blatu i prašini, bez tople riječi i osmijeha, bez ikoga ko te voli. To nije život, to je stradanje. Ali koga je to briga što ti imaš osjećanja. Za njih si obična životinja.
Dok druge zovu ljudima, a to su zapravo zvijeri i , jer samo takvi uništavaju sve što je plemenito. Uništavaju šume, uništavaju životinje, rijeke, mora, uništavaju vazduh, uništavaju tuđe živote. Tebe se niko neće sjećati, a sve nas treba da je sram pred tobom, magarče.