Jedna gospođa je pitala:
“Po koliko prodaješ jaja?”
Starac je odgovorio:
“0,25 KM jedno jaje, gospođo!”
“Ako mi daš 6 jaja za 1,00 KM uzet ću, ako ne, odlazim kod drugog…”
Starac je odgovorio:
“Uzmite jaja po kojoj god cijeni hoćete, gospođo. Za mene je to dobar početak jer cijeli dan nisam prodao ni jedno jaje, a trebaju mi pare da preživim.”
Gospođa je uzela jaja po cijeni po kojoj je tražila i otišla sa osmijehom, osjećajući sreću pobjede. Sjela je u svoj skupi auto i otišla u restoran na ručak sa prijateljicom. Nakon obilnog ručka u tanjirima je ostalo još dosta hrane koje njih dvije nisu mogle pojesti. Vlasnik restorana je došao za stol da provjeri da li je sve u redu. Gospođa ga je pitala koliko sve košta, a on je odmah odgovorio 88, 00 KM. Dala mu je 100, 00 KM i rekla neka zadrži kusur.
Ova priča izgleda prilično normalna za vlasnika luksuznog restorana, ali ne i za starca koji prodaje jaja.
Pitanje je:
Zašto uvijek moramo dokazivati svoju moć kada kupujemo od siromašnih?
Zašto smo velikodušni prema onima koji i ne traže od nas da to budemo?
JEDNOM SAM ČITAO NEGDJE:
Moj otac je često namirnice uzimao od siromašnih ljudi po višoj cijeni nego su ih vrjednovali, pa čak i onda kada nije trebao te namirnice.
Ponekad ih je plaćao mnogo više.
Jednom sam ga pitao:
“Tata, zašto to radiš?”
Moj otac je odgovorio:
“Sine, to je milosrđe zamotano u dostojanstvo!”
Znam da mnogi od vas neće podijeliti ovu priču, ali ako ste jedna od osoba koja je uzela vremena da do kraja pročita ovu priču, onda ovo humaniziranje pokusano kroz poruku, već ima jedan korak dalje u pravom pravcu.
Uvijek pokušavamo biti zahvalni životu.