Promatrač iz prošlosti

Kao da je vrijeme stalo, kao da postojeći okoliš ne pripada stvarnosti, svakodnevnici iz koje se izlazi i hodi putem kojim je nekad kraljevska svita prolazila. Posjetitelj ostaje zadivljen ovim drevnim mjestom i svime što ga okružuje. Dah prošlosti, protok vremena i burnih zbivanja na mjestu, koje su pohodile mnoge okrunjene glave ili one koje su to tek trebale postati, izaziva maštu. Život tih davnih vremena naprosto osvaja, protječe putem starih kočija izvezenih i nakićenih, koje su stizale u ovaj nadasve bogati grad. Kraljica Katarina je često boravila u ovom gradu utvrdi udaljenom tek pola dana hoda od Kraljeve Sutjeske. Voljela je doći u taj visoki i ponosni kamenom klesani grad na čijim prozorima se bjelasao mjesec u vedrim noćima, a ona osluškivala šum rijeke Bukovice, snatreći o budućnosti svoje obitelji i zemlje iz koje je ponikla. A njezin muž kralj Stjepan Tomaš hodio je od plemića do plemića zagovarajući zajedništvo, ljubav prema domovini, brizi jednih za druge i solidarnosti.

Bobovcu na spomen

Jedino se tako moglo opstati pred prijetnjom koja je dolazila i obavijala granice zemlje poput tamne sjene iz koje su se stali pojavljivati zloslutni pipci pohlepe i nečasnih namjera. Kralj nije mogao predvidjeti nesretnu sudbinu svoje djece Sigismunda i Katarine. Od silnih briga i muka koje su ga snalazile gledajući svoje podanike, potkupljive i lakome, patio je u tišini. U samotnim je noćima, kraj vodenoga blaga Bobovačkoga zdenca upravljao oči k Nebu moleći za providnost i mudrost. U takvim bdijenjima stigla ga je i smrt, nenadano i bešćutno 1461. godine, predavši njegovo tijelo Bobovcu na spomen. Kao da su tople ljudske uspomene zakopane na tom mjestu, uspomene osoba za koje posjetitelj osjeća da su mu bliske dok diše isti zrak i upija pogledom tamne predjele bosanske šume.

Spremišta za vodu na samoj uzvisini grada svjedoče o budnosti i svjesnosti tadašnjega stanovništva, spremnosti na svaku opasnost, ali i o bogatstvu njihova života. Da nije bilo nesretnoga Radaka, koji je izdao grad i otvorio turskim osvajačima njegove kapije, tko zna bi li prošlost tekla stazama danas poznatim ili bismo svjedočili potpuno drugu istinu. Izdaja, pa bilo i na ruku osvajačima, biva kažnjena na isti način, jer veli sultan: „Ako si bio nevjeran svojima, kako ćeš tek meni služiti?!” I završi Radak život bačen sa zidina grada koji je nemilosrdno predao i pridonio njegovu uništenju i razoru, a s njime i nestanku jednoga kraljevstva, jedne plemićke loze, jednoga bogatstva duša i isprepletenosti sudbina.

Kapelica, jedina zgrada još uporabljiva danas, svjedok je današnjega nehata i vandalizma koji se iz dana u dan očituje na ovom području. Ovce su redoviti posjetitelji, koje pasući oko kapele čine ono što ljudi zaboravljaju, čine prostor pristupačnim ljudskim nogama. Odavno se već pokušava, istina slabo i nekako neuvjerljivo, vratiti ovom zdanju barem mrvu staroga sjaja. Međutim, niti zgrada kapele u današnjem izdanju nije izvorni ostatak jer se na izvanjskom bočnom zidu vide prvotni oblici ranije crkve koji svojim oblikom svjedoče da naši preci nikako ne bi napravili ovakvo zdanje, nego da je prava crkva ili kapelica sasvim drukčije stajala te da je gledala na sam grad i vjerojatno njime dominirala. Današnji propust sigurno se ne bi dogodio tadašnjim graditeljima, niti njihovim naručiteljima. Današnja kapela stoji na mjestu negdašnjega sakralnog objekta, u kojemu su bile kraljevske grobnice, s nadgrobnim pločama od crvenoga mramora, koje su kasnije potpuno uništene. Tadašnja kapela bila je izgrađena u gotskom stilu i oslikana freskama, kako svjedoči pokojni Pavo Anđelić, znanstvenik i istraživač, koji je prvi i započeo s iskopavanjima u Kraljevoj Sutjesci i na Bobovcu.

Ostale zgrade u Bobovcu, što se da nazrijeti iz ostataka, bile su izgrađene na tri terasaste površine. Dvorište s manjim zgradama bilo je na najnižoj terasi, predvorje u srednjoj, skupa s velikom čatrnjom za vodu, koja se i danas vidi, te velika palača. Na najvišoj terasi nalazile su se dvije palače i manje dvorište.

Upravo je neobično da nigdje nema putokaza ili nekoga drugog pokazatelja da informira neznanca da u utrobi bosanskih šuma, na vidljivoj uzvisini, leži jedan takav impozantan grad, grad koji je bio glavna utvrda bosanskoga kraljevstva, i u koji su dolazili velikaši iz drugih zemalja te se divili njegovoj ljepoti i organiziranosti. U knjigama piše da su kupatila bila normalna stvar u vrijeme kad veliki europski dvorovi nisu ni promišljali takve „nepotrebnosti”. Kad je riječ o dvorskim manirama i protokolu, sve je protjecalo u kraljevskom tonu. Povjesničari svjedoče da je pribor za  jelo bio nešto što se podrazumijevalo na bosanskom dvoru, a posuđe je bilo zlatno ili srebreno s čašama koje se i danas rijetko gdje može vidjeti.

Grad prijatelj

Druge zemlje bi iskoristile ovakvu blagodat prošlosti i na svakom koraku bi postavljale slike, reklame i ponude za posjet jednom ovakvom mjestu. Kod nas je pak, drukčije. Ovdje je jedini vjerni stanovnik ovih zidina poskok koji, iznenađen interesom rijetkih posjetitelja, šmugne u mirisno grmlje i trave koje opijaju svojom aromom i svježinom. Svi već znaju za toga čuvara zidina jer duboko skriven u zelenilo gustiša pomno prati korake koji se svojom sjenom nadvijaju nad njegov mir. Neće biti ugodno neopreznom posjetitelju ako mu noga zaluta s puta.

Ako se u ovaj grad dolazi od kanjona rijeke Bukovice, znalačko oko će primijetiti staze i stepenike zarasle u grmlje i vidjeti male zaravni unutar stijena gdje se skrivala izvidnica i pomno pratila korake nenajavljenih gostiju. Cijelim usponom do grada, bilo je više ovakvih stražarskih mjesta koja su neprimjetno uhodila tuđe, dobronamjerne ili zlonamjerne korake i posebnim znakovima davala informacije gornjim postajama o kretanju neznanaca. Ništa se nije moglo iznenada dogoditi ovom gradu koji je bio pticama i šumskim životinjama prijatelj dijeleći s njima planinske vrhunce. Orlovske oči budno su motrile zbivanja danju, a noću bi huk sove preplašio nesmotrenoga putnika potičući stražu na veću budnost.

Prosto je grijeh i neoprostiva činjenica da stanovnici Bosne i Hercegovine ne upoznaju bolje svoju prošlost i ne budu joj bliskiji. Također je neoprostivo ne uvesti posjet ovom kraljevskom gradu u planiranje školskih ekskurzija. Tu se treba održavati sat povijesti, a ne u učionicama. Tu djeci treba pokazati svakovrsno bogatstvo naše zemlje i to je mjesto na kojem se zemlja uči voljeti. Poneke škole provode ovakve programe izobrazbe, ali većina ih za Bobovac čuje iz nekih dokumentarnih emisija ili od stranaca koji bolje od njezinih stanovnika znaju povijest Bosne i Hercegovine, dakako onih koji žele nešto više naučiti o dalekoj prošlosti ove zemlje, koja i zbunjuje i očarava u  isto vrijeme. 

Kraljeva Sutjeska, koja je s Bobovcem činila sjedište dvaju bosanskih kraljeva iz dinastije Kotromanića, Tvrtka i Tomaša, također, u tišini trpi i gleda kako njezino stanovništvo odlazi i polako zaboravlja svoja stoljetna ognjišta. Tko će, za još malo vremena, nositi crne rupce za kraljicom Katarinom. Uspomena na nju ostat će samo na starim slikama jer i sjećanja koje su stanovnice ovoga mjesta brižno njegovale, nestat će skupa s njihovim fizičkim nestankom. Još jedino franjevački samostan odolijeva vremenu i stalnim zlogukim predviđanjima da ovdje nema budućnosti i da je negdje drugdje bolje. Vjerojatno će, ponukani iskustvom, ovi vjerni čuvari bosanske tradicije i prošlosti, znati umiriti nespokojne kao toliko puta dosad tijekom povijesti i dati im nade u trenucima straha i nelagode.