Zato što su početkom listopada 2018.g. bili u situaciji ” ili- ili”, odnosno izabrati da popuste globaliziranom špekulativnom kapitalu i time preuzeti otplatu gubitaka na tko zna koliko godina ili zaštititi svoje građane, gospodarstvo i državu. Danima su prosvjedovali i vršili pritisak na institucije vlasti i prisilili ih na neviđene promjene. Kao što mi je u razgovoru naglasio predsjednik parlamenta S. Sigfusson oni se tada nisu samo borili protiv stranog špekulativnog kapitala, već i protiv nemorala, korupcije i nereda u institucijama i pročistili se kao društvo.
U ministarstvu financija su nam rekli da imaju izvrstan uvid u imovinsku poziciju svakoga građanina. Do 2008.g. su imali tzv. “flat tax” pa su svi plaćati istu stopu poreza i najsiromašniji i najbogatiji. Nastupom krize to su odmah promijenili i imaju progresivno oporezivanje, što znači da što više imaš platit ćeš veći porez. Porez rijetko tko izbjegava jer vide da država kojoj plaćaju porez radi sve više u njihovu korist.
No, ako neki poduzetnik ne isplati plaću radniku onda se na noge dignu i sindikati i mediji, udruge i ostali pa takav brzo bude osramoćen i degradiran. Zaštiti radnika i rada pridaju veliku pažnju.
U sustavu zdravstva imaju praksu da svatko plaća posjet liječniku do 60 tisuća kruna, što je cca 3000 kuna. Sve što je skuplje zahtijeva operativni zahvat ili druge terapije u cijelosti snosi zdravstveni sustav u koji radnici uplaćuju. Na taj način oni su izbjegli pretvaranje bolnica u primarnu zdravstvenu zaštitu, odnosno ambulante te neviđene gužve i liste čekanja poput našeg zdravstva.
Izvoz aluminija i ribe u vanjskoj trgovinu sudjeluje sa 75%. Zbog geotermalnih izvora proizvode sve više električne energije koja u cijeni tine aluminija čini preko 80% oni su konkurentni. Očito je riječ o tome da tvornici aluminija isporučuju struju po niskoj cijeni jer je to nacionalni projekt gdje je priličan broj zaposlenih i gdje stvari moraju biti povezane da bi aluminij bio konkurentan. Kada bi elektrane tražile tržišnu cijenu po kilovatu tvornica bi trenutno propala. Tu se vidi dobar spoj tržišnog upravljanja i državne intervencije.
Viljamhur Bjarnason, donedavni zastupnik u njihovom parlamentu, koji nam je bio domaćin, jedan je od rijetko dobrih poznavatelja islandske nove povijesti a posebice krize i razdoblja nakon nje. Inicirao je projekt publiciranja raznih segmenata krize na Islandu od 2008.g. a posebice kriminala i špekualcija u bankovnom sustavu s ciljem da generacije koje dolaze imaju dobar uvid i postane dio kolektivne memorije. Kaže da Islanđani ujutro u 6.30 masovno koriste javna kupališta gdje se u geotermalnim bazenima rješavaju stresa, pripremaju se za posao u tom danu i mire s onima s kojima su bili u bilo kakvoj zavadi.
Island nam je primjer nade koja se može pretvoriti u zbilju i Hrvatsku okrenuti konačno u pravom smjeru. Očito je ključan jedan detalj, a to je da se građani konačno moraju dići na noge i shvatiti da su oni zahtijevaju i određuju promjene i to na čvrst i jasan način. Jedini je problem Hrvatske što ne može u kratkom roku tresnuti leđima ili glavom na beton kao što se to dogodilo na Islandu.
Dilema je jednostavna: trpjeti do tko zna kada ili se pokrenuti barem na svim izborima. U protivnom ćemo sve izgubiti; i državu i djecu – koja će otići u neke druge zemlje.
U Reykjaviku sam osjetio koliko su ti ljudi ponosni, socijalno osjetljivi, komuniciraju tišinom, izuzetno se brinu o okolišu i sve više dolaze na odmor u Hrvatsku. Nijedan hrvatski proizvod nisam vidio na Islandu!
O financijskoj krizi i nužnosti monetarne reforme na Islandu, Hrvatskoj ali i u svijetu, sa suradnicima ću napisati znanstveni rad u kojem će se moći naći odgovori na najvažnija pitanja i dileme.
No, za promjene poput onih na Islandu zadnju riječ daju građani.