Prema Kajsi Ekis Ekman, “sindikati seksualnog rada” koji su se pojavili u više zemalja odigrali su ključnu ulogu u ovom procesu. Izgleda da je magična riječ “sindikat” prizvala slavne vizije radnika u borbi za svoja prava. Morgane Merteuil, glasnogovornica Strassa, o tome priča ovako: “Trebamo priznanje da smo u radnom odnosu kako bismo razvili klasnu svijest” (Mouvements, 16. prosinca 2013.). Godinama su mnogi pokreti tvrdili da “govore u ime kurvi”: Coyote (akronim za Call off your old tired ethics) 1973. u SAD-u, De Rode Draad (Crvena nit) 1985. u Nizozemskoj, Global Network of Sex Work Projects 1992. na svjetskoj razini, Međunarodni sindikat seksualnih radnika (IUSW) 2000. u Ujedinjenom Kraljevstvu, Strass 2009. u Francuskoj. No iako se ove grupe nazivaju “sindikatima”, one prije svega igraju ulogu lobista i zagovaraju legalizaciju. To, uostalom, priznaje i Thierry Schaffauser, još jedan član Strassa (i kandidat Zelenih na lokalnim izborima 2014. u Parizu), kada kaže: “Dekriminalizacija je prioritet jer je ilegalnost našeg rada primarni uzrok zloupotrebe i eksploatacije” (Contretemps.eu, 22. prosinca 2011.).

Dati prostituciji auru klasne borbe znači zamaskirati njezinu poziciju unutar sustava muške dominacije. Preteča Strassa, grupica koja se nazivala “Kurve”, bila je sastavljena gotovo isključivo od muškaraca, iako su njezini članovi o sebi govorili u ženskom rodu. Argument da “postoje i muške prostitutke” čini se ispravnim, unatoč tome što se prostitucijom u najvećem dijelu bave žene i što je ona namijenjena primarno muškoj klijenteli (bilo homoseksualnoj ili heteroseksualnoj). Mnoge feministkinje koje inače brzo odbacuju prigovor “i muškarci također” kao manipulativan jer se njime diskvalificiraju drugi problemi (poput obiteljskog nasilja nad ženama), u ovom slučaju uopće ne reagiraju. Schaffauser, suosnivač Kurvi, tip je koji lako pribjegava nasilju i zastrašivanju, a da se pritom uspijeva ne kompromitirati u sredini koja je na to obično jako osjetljiva. Primjerice, u lipnju 2012. obratio se Najat Vallaud-Belkacem na Twitteru ovim riječima “Daj ostavku, prljava kurvofobkinjo. Maltretirat ćemo te tijekom cijelog mandata, sve dok ne odeš. Kriminalko!”6

Moguće je da izvor ove slabosti feminističke misli proizlazi iz jednog od neuspjeha feminističkog pokreta sedamdesetih godina. Iako su aktivistkinje u ovom periodu uspjele nametnuti legitimnost mnogih zahtjeva za jednakošću, unatoč nekim pokušajima7 nisu uspjele upisati jedno pravo u svijest ljudi, ono da su žudnja žena koje se upuštaju u seksualni odnos i njihovo zadovoljstvo jednako važni kao i oni muškaraca.

Pod krinkom progresivnosti, društvo i dalje smatra heteroseksualnu seksualnost kao namijenjenu isključivo zadovoljenju žudnje muškarca te očekuje da žene, ako je to potrebno, potisnu vlastite potrebe i stave se na raspolaganje muškarcima jer oni ne mogu ni u kojem slučaju podnijeti frustraciju. Mnogi čak vjeruju da muškarci tu frustraciju nisu psihički sposobni podnijeti. Na taj se način postojanje prostitucije opravdava kao usluga za one ružne i usamljene8, unatoč tome što je istraživanje sociologa Saïda Bouamame i zagovornice ukidanja prostitucije Claudine Legardinier pokazalo da su u Francuskoj samo trećina klijenata prostitucije samci.9U sklopu svoje gorljive kampanje za legalizaciju prostitucije, tjednik Libération napravio je reportažu s Marcelom Nussom, članom Strassa, inače teško hendikepiranim od rođenja, koji zagovara pravo na “seksualnu skrb”. Pa ipak, čovjek je imao dvije žene, a ima i djecu.10

U očima društva, muškarci imaju “pravo na seks”. U SAD-u se ovaj koncept (muško pravo, male entitlement) reaktualizirao u svibnju prošle godine, kada je Elliot Rodger (22 godine) ubio šest osoba u Santa Barbari prije nego što je počinio samoubojstvo. Iza sebe je ostavio video u kojemu se žali da nijedna djevojka nije htjela spavati s njim i najavljuje svoju namjeru da “kazni” žene zbog te, kako je on kvalificira, “nepravde” i “zločina”. Brojni komentatori reagirali su tražeći legalizaciju prostitucije kako bi se ubuduće izbjegle ovakve drame.

Nejednak tretman muške i ženske seksualnosti

Dok se pitanje muške seksualnosti rasplamsava u javnosti, ženska seksualnost nestaje iz tog prostora. Tako su ljudi po pitanju optužbi za silovanje protiv Dominiquea Straussa-Kahna11 u 2011. govorili o “puritanizmu” ili “privatnom životu”, kao da ne postoji razlika između seksualnog napastovanja i seksualnog odnosa. Ovo miješanje pojmova dovedeno je do ekstrema primjerice u slučajevima kada se od prostitutki traži da imitiraju normalan ljubavni odnos (tzv. girlfriend experience). Kajsa Ekis Ekman navodi citat jednog francuskog klijenta s online foruma na kojemu se komentira kvaliteta usluga prostitutki: “Ne volim girlfriend experience, previše je komercijalan i banalan.” Filozofkinja Elisabeth Badinter, slijepa kako na rodnu tako i na ekonomsku dominaciju12, protivi se penalizaciji klijenata, pa govori o prostituciji kao “seksualnoj aktivnosti” (“L’Etat n’a pas à légiférer sur l’activité sexuelle des individus”, LeMonde.fr, 19. studenoga 2013.).

Oni koji argumentiraju da je uzbuđenje prostitucije rješenje za bračnu dosadu pate od istog manjka razumijevanja, a to je da prostitucija strukturno služi zadovoljenju isključivo muških fantazija. U intervjuu za Technikart (prosinac 2013.), Morgane Merteuil zagovornike zabrane prostitucije optužuje za “privilegiranje ideje heteroseksualnog para koji se voli”. Ona denuncira “heteronormativni model” kao da prostitucija ne podržava taj isti model. Ako se zaista želi osporiti model heteroseksualnog para, postoji niz drugih mogućnosti da se to učini, a one bi mogle uključivati izražavanje žudnje, da ne kažemo – ljubavi, ženske, heteroseksualne, homoseksualne ili biseksualne.

Kako sada stvari stoje, žene nailaze na otpor ili neodobravanje kada se pokušaju afirmirati kao subjekt i izražavati svoju žudnju. Primjerice, isti Libération koji je sklon rubrikama poput reportaža sa sretnim call girls, okarakterizirao je priču crtačice stripa Aurélije Aurite koja u jednom svom radu opisuje ravnopravan i sretan odnos, kao “seksualnu bulimiju” u kojoj se njezin partner tretira kao “objekt” (21. veljače 2014.). Takav diskurs nije daleko od onog starog i dobro poznatog o “nimfomaniji”.

Schaffauser i Madam Nikita (pravim imenom Jean-François Poupel, isto član Strassa) tvrde da će se legalizacijom seksualnog rada poboljšati radni uvjeti prostitucije, da će ona postati “atraktivnija za muškarce” i da će žene “biti više voljne postati klijenticama”.13 Međutim, zemlje koje su se odlučile za taj put, poput Njemačke i Nizozemske, nisu osjetile takav čudotvorni prevrat, nego samo ekspanziju prostitucije, još uvijek masovno ženske, kojom dominiraju svodnici i trgovci ljudima i u kojoj nije došlo ni do kakvog poboljšanja sigurnosti onih koji se njome bave.14

Ovi dvostruki standardi muške i ženske seksualnosti proizveli su dobro poznati klišej “kurve velikog srca”, one koja ne propituje kako stvari funkcioniraju i žrtvuje se za dobrobit svojih klijenata. Merteuil tako piše da prostitutki “jedini cilj treba biti zadovoljiti svog klijenta, a to i njoj samoj predstavlja zadovoljstvo”.15Iako govori da je feministkinja, ona ovime zapravo tvrdi da je ženama namijenjen život predanosti i požrtvovnosti. Ipak, treba reći da ukidanje plaćanja za seks ne bi istovremeno značilo nametanje “zdrave” neotuđene seksualnosti, jer podčinjavanje može biti prisutno i u odnosima koji ne uključuju novčanu transakciju.

Međutim, Morgane Merteuil ne vjeruje da mogu postojati odnosi koji ne uključuju neku vrstu transakcije, već smatra da kod heteroseksualnih parova seksualnost počiva na reproduktivnom radu žena i da je seksualni odnos u svrhu uživanja ženama nemoguć. Ona ga poistovjećuje s “volontiranjem” kojim se “hrani kapitalistički stroj”. Iste argumente, dakako, propušta primijeniti na prostituciju. Na kraju se možemo samo zapitati: zar nije nužno da se istovremeno borimo i protiv prostitucije i protiv ovisnosti u kućanskoj sferi umjesto da guramo glavu u pijesak i rezignirano se mirimo s postojanjem obaju pojava?

S francuskog prevela: Jelena Miloš

Mona Chollet

*Tekst je objavljen u 21. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

1 Kajsa Ekis Ekman, L’Etre et la Marchandise. Prostitution, maternité de substitution et dissociation de soi, M Editeur, kolekcija. “Mobilisations”, Ville Mont-Royal (Québec), 2013.
2 Katha Pollitt, “Why do so many leftists want sex work to be the new normal?”, The Nation, New York, 2. travnja 2014.
3Andrée-Marie Dussault, “Portugal: poussées à se prostituer par la crise”, Le Courrier, Ženeva, 18. veljače 2014.
4Catherine Rollot, “Riches businessmen cherchent ‘French sugar babies’”, Le Monde, 26. ožujka 2014.
5 Ondine Millot i Elhame Medjahed, “Loue studette contre pipe”, Libération, Pariz, 6. veljače 2008.
6 “Vallaud-Belkacem et moi”, 19. svibnja 2013.
7 Vidi “Votre libération sexuelle n’est pas la nôtre”, u MLF. Textes premiers (grupa autora), Stock, Pariz, 2009.
8 Vidi “La maman et la putain sont de retour”, Le Monde diplomatique, srpanj 2012.
9 Saïd Bouamama i Claudine Legardinier, Les Clients de la prostitution, Presses de la Renaissance, Pariz, 2006.
10Quentin Girard, “Marcel Nuss. Touchable”, Libération, Pariz, 4. siječnja 2013.
11 Vidi “Les informulés d’une rhétorique sexiste”, La valise diplomatique, 23. svibnja 2011.
12 Mona Cholet, “L’utopie libérale du service sexuel”, monde-diplomatique.fr, rujan 2014.
13 Madam Nikita i Thierry Schaffauser, Fières d’être putes, L’Altiplano, kolekcija Agit’Prop, Pariz, 2007.
14“Unprotected: How legalizing prostitution has failed”, Spiegel Online International, 30. svibnja 2013.; Jean-Pierre Stroobants, “Les Néerlandais commencent à regretter la légalisation de la prostitution”, M le magazine du Monde, 23. prosinca 2011.
15 Morgane Merteuil, Libérez le féminisme!, L’Editeur, kolekcija Idées et controverses, Pariz, 2012.