(Nje… Njega)
Sjedim kraj prozora.
Tiho rominja.
Duga vožnja vlakom.
Sat tišine.
Pogledi s druge strane ulice.
Na prljavom staklu žalosne crte lica.
Gdje da pronađem osmijeh?
On: U Zagrebu je nenadano posivjelo nebo, ne vidim sunce, ne vidim tvoje Lice!?
Ona: Krijem se iza lišća. Što te muči? Što ima vani? Sunce nije pustilo zrake?
On: Ma samo je malo ućutalo.
Ona: Poželjelo odmora.
On: Uhvatih prve zrake jesenskog sunca. A, ti, čuješ li me? Kao daleka zvijezda. Zašto si toliko daleko? Što čekaš, ne mogu te dozvati. Dođi, samo dođi!
Ona: Kad te tražim, pitam nešto il’ mi ne kažeš istinu (bar neki trenutak) ili se braniš šutnjom. Predivna je večer, da mi je izaći vani – ploviti s mislima u tišini gradskih ulica. Tišina u mom gradu. Žao mi je što večeras moja duša nije kraj druge duše, koja joj je potrebna.
On: Tvoje mlado Lice – podsjeća me na jednu ženu.
Ona: Kada bi ti netko dao glinu u ruke ne bi znao izraditi moje lice!?
On: Ne bih… al bih iz nedostaka gline udahnuo dah života u tvoje srce.
Ona: Zanimalo bi me kakav bi to bio dah života!
On: Šutnja govori! Zar je ne čuješ?
Ona: Kako ću razumijeti tvoju šutnju. Šapni!
On: Dobro. Onda ću ti tišinom šaptati. Uuuhhhhuuuu…
Ona: Aha, čula sam, valjda će šapati tišine mjesto tebe… progovarati.
On: Ajde čuj, draga djevojko kojoj ne znam niti boje glasa, niti kako izgleda kad se ujutro probudi, ni što traži u odsjaju zrcala novi aplauz… zemlju u kojoj si se rodila!?
Ona: Tražim Njega.
On: I što ćeš s Njim kad ga nađeš? Hoćeš li voditi ljubav s njime, hoćeš li ga za pitati za Ime, za prošlost. Ne, ako ga nađeš. Ne pitaj ga ništa. Ni kako se osjeća, ni je li to on kojeg čekaš, ni zašto je došao. Ništa. Pusti ga, neka šuti, neka te gleda, miriše, ljubi po ramenu. Unese u svoja njedra. Ti, samo šuti, i prepusti se kao sjaj dana, glasovir u podnevnim satima. Ti, samo šuti.
Ona: O da, srećo Nebeska. Upravo tako želim da bude, svaka kost će da mi zadrhtati – u trenu kad osjetim njegov dah kraj sebe.
On: Reci mu. Hoćeš li ga dodirnuti u srcu il’ da možda čeka neku drugu.
Ona: Neka me odmah odvede sa sobom!
On: Gdje da te odvede? Jesi li tolika hrabra!
Ona: Jesam i čekam samo taj trenutak.
On: Reci. Čekaš li ga još… nadaš li se da ćeš čuti korake, da će ti opet srce zakucati kao na dan kad si prvi put otvorila oči, ugledala vedrinu dragog majčinog lica.
Ona: Uvijek sam osjećala. Svaki dan vjetrovi stidljivo pletu kosu. Ne sramim se, hodam, dižem glavu, osjećam… bilježim dane. Snujem tvoje ruke, kao leptire na cvijetu naslonjene na moje rame, na otkucaje djevojačkog srca.
On: Vidiš, da nisi bila hrabra provoditi dane ljubeći, a htjela si, to je čežnja tvog srca. Tvoji proplamsaji. Tvoji uzavreli mladenački hirovi. Tvoje blagom bojojm obojeno ružičasto sunce. I takvoj da ti vjerujem, da ovakav nag izlazim na sunce, među svjetinu, da se odazivam tvome mladom Licu, da te susrećem Ne. Ne.Ti bi htjela
ljubav koja izgara, koja te svakog jutro miluje, dodiruje tvoje zatitralo srce, al’ izdaje bole. Ne čujem te više, od straha se nisi stigla ni oprostiti. Eh, ti bi tražila osmijehe u polutamim vagonima, nećeš ih tamo nikada susresti. Prosiš ljubav a
što zauzvrat daješ samo ljubav. Zar misliš da je ta čarolija danas dovoljna…
Ona: Ponekad znam biti tako tužna – jer samo čekam… Čekam. Uvijek pomislim, evo, upravo je taj čas.
On: Trenuci draga moja, to su tek trenuci, ne čekaj ih. Razgoni ih oko sebe. Ne čekaj! O, ne čekaj mila moja, ne daj da te trenuci zarobe, obuzmu, trgni se, trgni. Ne stoji, ne čekaj snijeg, led na prozoru. Idi. Izađi trkom u svoja polja. Idi bosa, naga, obavij se svojim maglama. I ne čekaj me, nego trči mi u susret, prestigni me, zaobiđi, zastani i ne čekaj tog stranca. Ne prosi ljubav… otvori svoje nemire nek’ odlete kao crveni baloni nekom rasplakanom djetetu na prošćenju – kipa sveca s tek
ubranim bijelim ljiljanima.
Chat Conversation End
Dražen Zetić, scriptor
U Zagrebu gradu, dana 17. listopada 2011.