* * *
… Ljudi me uvijek pitaju što me raznijelo? A ja im uvijek odgovorim, ono što raznosi svakoga: patnje.
Nekoć su priželjkivali patnju, danas svi bježe od svakoga dodira s njome. Samo dokle izbjegavati, što će biti kada dodiri postanu stvarni. Hoće li naši glasovi postati puni prijekora i gorčine? Možemo li patnju izbjeći, ne dati joj ni da je nosi jesen, kada se ljudi onako potajice povuku u svoje kuće.
Nemiri današnjih ljudi priječe nas da bi razumjeli išta veliko od vremena. Samo stvarajući svijet, gubimo se, kao sjaj vode u vrtlozima mutnih rijeka. Nema nam baš previše pomoći, stvarnost nas sustiže, ne da joj se olako pobjeći: htjeli mi to priznati ili ne? Uostalom, koga briga više uopće za naša priznanja…
Možda bi imali više prilike, kad bi se pomirili da će uvijek netko morati gubiti, s ovakvim tajnama ne da se baš utrkivati s ovim našim i dalje samo teškim konjskim zapregama…