Rana povijest i Vučedolska golubica

Dana, 3. svibnja, kada se u kalendaru katoličke crkve slave sveti Filip i Jakov, zaštitnici grada Vukovara, slavi se i Dan grada Vukovara. Dan grada Vukovara, dan je kada je Vukovar dobio status slobodnog kraljevskog grada. Grad Vukovar, stari je barokni grad na Dunavu, najpoznatiji po strašnim razaranjima tijekom Domovinskog rata, kada su, podsjetimo, u velikosrpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile najmanje 1.739 osoba. Do danas je do neke mjere obnovljen.  Iako je u Hrvatskoj najpoznatiji po modernoj povijesti, kada je prozvan Gradom Herojem, povijest Vukovara seže mnogo dulje, u početak 13. stoljeća. U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju. Vukovar ima i svog nobelovca, Lavoslava Ružičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.

Rana povijest i Vučedolska golubica

Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta. Ovdje su značajne kulture neolitika, starčevačka, vinčanska i sopotska kultura. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, a usavršena je i proizvodnja keramike. Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje eneolitika s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.

Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedolu koji se nalazi na pet kilometara od Vukovara, nizvodno, na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju osobito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi. Vučedolska golubica je najpoznatija keramička posuda s arheoloških iskopina na Vučedolu. Modelirana u obliku golubice, postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Vukovara.Služila je kao kadionica. Tamne je boje, ukrašena bijelim ukrasima (mašnice, ogrlica, niz valovitih i cik-cak crta na krilima) u urezanom ukrasu i ornamentu nastalom žigosanim ubadanjem. Na vratu ima inkrustirana tri simbola klepsidre, odnosno dvostruke sjekire. Iako se u javnosti najčešće spominje kao Vučedolska golubica, izvorno se radi o jarebici.

U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje. Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unaprjeđivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi, što sve zajedno govori dovoljno o važnosti grada Vukovara u povijesti.

Vukovar u novijoj povijesti

U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i upravnom pogledu Vukovar se razvio u obrazovno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.  18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku Der Syrmier Bote. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se Sriemski Hrvat i Sriemske novine. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, središte kulturnih događanja u gradu.

Vukovar u Jugoslaviji

U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim ekspanzionističkim pritiskom Beograda. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje je sustavno cijepano. Intervencijama Beograda vlasti se mijenjalo sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se solunskim dobrovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Ali su doseljavani i Srbi i dijelom Hrvati iz siromašnih ruralnih krajeva Hrvatske: Like, Korduna i Dalmacije. Zapošljavanje u tvornicama vješto se koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja. Nakon 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi i šidski je kotar odvojen od hrvatskih zemalja. Ostatak Srijema, koji nije u sastavu današnje Hrvatske, izdvojen je još ranije prigodom osnivanja Banovine Hrvatske.

U skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine provedena je nacionalizacija dobara koja je pretvorena u državno vlasništvo. Dvije najbogatije vukovarske obitelji, Eltz i Paunović, ostaju bez cjelokupne imovine koju djelomice vlasnicima vraća Republika Hrvatska u novije vrijeme. Nakon 1948. godine, raskola sa SSSR-om i kretanja novim putem, državno je vlasništvo postalo društvenim (koje je de facto identično radničkom dioničarstvu, bez preciziranog vlasništva u vidu dionica). U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Nažalost, industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji, a samo 12% u poljoprivredi, u društvenom sektoru.

Neki događaji iz doba Rankovićeve strahovlade u Jugoslaviji bili su indikativni za osvajački pohod Srbije 30 godina poslije. Arhitektonski neprimjerenim zahvatom uklonjena je građevina hrvatskog atributa koju je projektirao velikan hrvatske arhitekture Aleksandar Freudenreich, Hrvatski dom u Vukovaru. Na mjestu gdje je bio definiran povijesni arhitektonski korpus kompleksa Hrvatskoga doma, koji se je održao sve do početka 1960-ih, srušen je stari klasicistički hotel “K lavu”, a nije dugo prošlo, srušeno je i barokno pročelje Hrvatskog doma. Već 1966. je godine na tom mjestu izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks “Centra za kulturu”, u koji se ulazilo s novoformiranoga “trga”, drugim riječima, uklonjen je povijesni dio hrvatskog doma te je s dunavske strane ostala kazališna dvorana u Rokoko stilu koja postoji i danas.

Domovinski rat

Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su snage HV-a i HOS-a branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih paravojnih postrojba i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca intenzivnih borbi, Vukovar je 18. studenoga 1991. godine pao u srpske ruke. U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba. Počinjeni su brojni stravični zločini nad hrvatskim braniteljima, civilima, starcima, ženama i djecom, samo zato što su bili Hrvati. Brutalno su ubijani i Srbi koji su se svrstali na stranu obrane Republike Hrvatske. Pamtimo tako stravične zločine na Ovčari, pokolj 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, granatiranje bolnice protivno svim pravilima ratovanja, mučenja, silovanja, zlostavljanja, logore… Za zločine u Vukovaru, nitko do danas nije adekvatno odgovarao.

U to se vrijeme Vukovar zauvijek upisuje u povijest hrvatskog naroda koji pamti Blagu Zadru, Marka Babića i heroje Trpinjske ceste. Pamti se herojski otpor hrvatskih branitelja i legendarna HOS-ova štafeta smrti kada je nekolicina branitelja nadljudski preživjela 12 dana i noći bez hrane i vode, teško ranjeni u minskom polju, želeći osigurati civilima siguran put, tijekom proboja prema Nuštru i Vinkovcima… Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine.

Dana 8. lipnja 1997. godine, Vlak mira stigao je iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Predsjednik Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.

Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.

Izvor: www.za-dom.com