Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (4. dio)

0

U zadnjem dijelu predavanja Obitelj naspram rodne ideologije. Sveti Ivan Pavao II.: „Budućnost čovječanstva ovisi o obitelji“, kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, jedan od najistaknutijih osoba u vrhu Katoličke Crkve (prema nekima favorit u izboru budućeg Pape), iznosi zaključne misli o posljedicama širenja ideologije o rodu po budućnost čovjeka, društva i u tom kontekstu vjere te daje smjernice kako se suprotstaviti toj ideologiji smrti.

PROČITAJTE :
Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (1. dio)
Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (2. dio)
Rodna ideologija – konačni obračun s čovjekom! (3. dio)

Diktatura kroz ideološku subverziju

Prema ideologiji o rodu, obitelj se pretvara u mjesto u kojem se pregovara o vlasti; ona više nije osnovna stanica društva, a još manje prostor ljubavi i zajedništva među osobama. Budući da je obitelj bila žarište nejednakosti, prema teoretičarima o rodu, treba izmijeniti odnose moći između muškaraca i žena, također i između dječaka i djevojčica počevši već u osnovnoj školi. Poznato je da su u brojnim zapadnjačkim državama ti ciljevi već ostvareni: tako u Francuskoj, ,,ABCD jednakosti“ jest program francuskog obrazovanja, što ga je bila predložila Najat Vallaud-Belkacem, tada ministrica za prava žena, kojemu je svrha bila borba protiv „seksizma i ustaljenih kalupa o rodu“. Program se pokusno poučavao od 2013. u gotovo šest stotina vrtića i osnovnih škola. Našavši se pred otporom koji je izazvala ta pedagoška inicijativa, Najat Vallaud-Belkacem je 25. studenoga 2014. preimenovana u ministricu Narodnog odgoja, pa je svoj „ABCD“ zamijenila djelom koje je – u glavnim crtama preuzelo njezin prethodni program.

I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: "Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti?" Mk 14,37
I dođe, nađe ih pozaspale pa reče Petru: “Šimune, spavaš? Jedan sat nisi mogao probdjeti?” Mk 14,37

Borci za ideologiju o rodu nastoje provesti politiku kojoj je zadaća oslabiti ono što oni zovu „strukturama prisile“, a to znači sve političke, kulturne i religiozne snage, koje, po njima, pogoduju ukalupljenim rodnim ulogama za žene i muškarce, ograničavajući životni izbor žena i djevojaka i obvezujući homoseksualce da prihvaćaju „heteroseksualne uloge“, koje oni inače odbijaju. Ovdje se spajaju dvije otrovne pritoke, koje tvore rijeku nazvanu „rod“: feminizam te homoseksualne i transseksualne skupine LGBT.

U svojoj knjizi, koja bi trebala izići: Religija, čas istine,[1] mons. Roland Minnerath, dižonski nadbiskup, tvrdi sljedeće: ,,Modernost je stavila sve karte na čovjeka odvojena od Boga… Ali, ako je Bog stvorio svijet i bića, onda je u njih utisnuo raspored koji proistječe iz njegove mudrosti, raspored koji nam je shvatljiv.“ Drugim riječima, ideologija o rodu klije iz relativizma, prema kojemu je sve moguće i prihvatljivo. Benedikt XVI.,[2] potom i papa Franjo[3] tvrde da se naša društva okreću prema diktaturi relativizma, koja ne priznaje ništa osim vlastito ja i njegove želje. Ta ideologija, koja je prožela društvo, zalijeće se i u Crkvu izvana, ali i iznutra. Umirovljeni čikaški nadbiskup, umro u travnju 2015., kardinal Francis George, izjavio je, 12. studenoga 2012., kako misli da će „on osobno umrijeti u svojoj postelji – što se doista i dogodilo – ali da bi se moglo dogoditi da njegov nasljednik umre u zatvoru, a onaj koji njega naslijedi da umre kao mučenik na javnom trgu, samo zato što je razotkrivao propadanje društva i svim snagama pokušavao strpljivo obnavljati civilizaciju, onako kako je Crkva često činila u povijesti čovječanstva“.[4]

Križ...
Križ…

Postoje dakle skupine za pritisak, ili „lobiji“, koji nastoje nametnuti ideologiju o rodu i moralni relativizam. A budući da je ugrožena obitelj, ugroženo je i društvo, pa također i sama vjera. Doista, biskupi (to znači i prezbiteri, njihovi suradnici) pozvani su štititi svetost braka i obitelji. Ako zanemare svoje poslanje, naša budućnost pa i budućnost čovječanstva u velikoj je pogibli, jer vjera je trajno ugrožena na dva načina: bilo nastojanjem da se promijeni nepromjenjivi nauk, bilo davanjem lošeg primjera.

Prava borba za obitelj

U naše dane prisustvujemo otvorenom i nasilnom napadu „svjetovnog duha“ na „Duha Svetoga“. Objasnit ću. U prvim vremenima Crkve, na primjer u Rimu, znamo od sv. Pavla (Rim 1) da je kulturno stanje bilo dosta slično današnjem, s raširenošću preljuba, poligamije, homoseksualnosti, pobačaja… Kršćani toga doba nisu pristajali na popuštanje, nego su ostajali vjerni Evanđelju, iako je njihovo svjedočenje teklo suprotno od tijeka vladajuće struje. Zahvaljujući njihovu vjerodostojnom primjeru, postajali su kvasac u poganskom tijestu toga vremena, onako kako je govorio Isus,[5] i to tako dobro da se, malo-pomalo, događalo obraćenje cijelih naroda. Upravo je na taj način Europa postala kršćanska te je procvjetala civilizacija prožeta kršćanstvom, u kojemu je brak, posebice dostojanstvo žene, i obitelj, uz poštovanje djece od njihova začeća, učinilo sve to očitim. Naši preci u vjeri izabrali su dakle „Duha Svetoga“, a ne „svjetovnog duha“… ne obazirući se na to koliko će ih to koštati… a cijena je uključivala ismijavanje, društvenu diskriminaciju, pa i mučeništvo. Dakle, za vrijeme najnovijih sinoda o obitelji, 2014. i 2015., u društvenom i kulturnom stanju jako sličnom onome u starom Rimu, barem što se tiče Zapada (banaliziranje i ozakonjenje rastave uzajamnim pristankom,[6] pokusnih građanskih združenja,[7] kontracepcija i pobačaj, genetska podešavanje oplodnje „in vitro“, koje uključuje i ubijanje neželjenih zametaka, legalizacija homoseksualnog „braka“[8]…), napast nagodbe sa svjetovnim duhom, koji danas prevladava, uzdignula se s pomoću stranputice jednog iskrivljenog teološko-pastoralnog opravdanja: prilagodbe crkvenog nauka stvarnostima suvremenog svijeta, ili, ako vam se više sviđa teološkiji jezik, prilagodbe crkvenog nauka posebnostima koje iziskuje pastoral. Pravo udivljenje za taj model, koje ipak nije potpuna novina (usp. zalutale teorije Hansa Künga…), razglašuje se s pomoću medija, koji mu se dive, uključujući i neke katoličke, a pridobilo je određeni broj biskupa do te mjere da je jedan od njih tu zamisao proglasio „vrelom objave“.

Narod koji prezire život, nije zavrijedio živjeti…

Zaključak

Kao uvod u ovaj zaključak, htio bih citirati izvadak iz Pisma obiteljima sv. Ivana Pavla II., od  2. veljače 1994.[9] Vidjet ćete da nije nimalo zastarjelo:

„Neka Krist, koji je isti ‘jučer, danas i uvijek’ (Hebr 13,8), bude s nama dok prigibamo koljena pred Ocem od kojega dolazi svako očinstvo, svako materinstvo i svaka ljudska obitelj (usp. Ef 3,14-15), i, s riječima one molitve koju je on uputio Ocu i koju nas je on osobno naučio, neka bi nam i ovaj put dao svjedočanstvo ljubavi s kojim nas je ‘ljubio do kraja’ (Iv 13,1)! Sa snagom njegove istine obraćam se čovjeku suvremeniku da shvati veličinu dobara kao što su brak, obitelj i život; odbijanjem da se poštuju te stvarnosti i nedostatkom uvažavanja najviših vrednota koje su temelj obitelji i ljudskog bića izazvana je velika opasnost. Neka bi nam Gospodin Isus sve to ponovio sa snagom i mudrošću križa, kako čovječanstvo ne bi podleglo napasti koju mu je namjestio ‘otac laži’ (Iv 8,44), a koja ga stalno navodi da hoda širokim i lagodnim putovima, prividno laganima i ugodnima, a zapravo ispunjenima klopkama i opasnostima! O, da bi nam bilo dano uvijek slijediti onoga koji je ‘Put, Istina i Život’ (Iv 14,6)!“

Sveti Ivan Pavao II. u više je navrata govorio: ,,Budućnost čovječanstva dolazi kroz obitelj“. Da, ako se odlučujuća bitka između Boga i kraljevstva Sotonina vodi oko braka i obitelji, trebamo biti svjesni koliko je hitno da se već sada postavimo usred te duhovne bitke o kojoj ovisi budućnost naših ljudskih društava, a znamo da je obitelj, utemeljena na braku iz ljubavi, monogamna, slobodna, vjerna i nerastavljiva, temeljna stanica društva. Naše kršćanske obitelji su poput mnogobrojnih voštanih stanica u saću, dakle krhke, koje stalno treba ojačavati; one su poput košnica u kojima je svatko pozvan da se nasiti medom Istine, a to znači spasonosnim riječima Gospodina Isusa i njegove Zaručnice, svete Crkve. U ovoj jubilarnoj godini milosrđa, potražimo utočište, po uzoru Marije, Majke Otkupiteljeve i naše Majke, u Srcu Isusovu, u njegovu Presvetom Srcu probodenom ljubavlju za nas – prije nego bude kasno.

Izvor: Hrvatsko katoličko sveučilište
Foto: freeimages.com

____________________________________________

[1] Paris, Artege, 2016.
[2] Naročito u homiliji na misi Pro eligendo Romano Pontifice, 18. travnja 2005. Usp. vat. internet.
[3] Posebno u Govoru diplomatskom zboru 22. ožujka 2013. Usp. Vat. internet.
[4] Usp. Monde et Vie, br. 868 iz prosinca 2012.
[5] Mt 13,33.
[6] U Francuskoj je jedna presuda Kasacijskog suda, od 17.prosinca 2015., zaključila da preljub nije više protivan moralu. U sporu između Patricka Devidjana i tjednika Point de Vue, kojega je narodni zastupnik tužio za nanošenje zla glasa jer je otkrio njegovu izvanbračnu vezu Kasacijski sud je zaključio da „evolucija običaja kao i moralnih poimanja ne dopušta više da se prigovor zbog bračne nevjernosti smatra takvim da bi bio napad na čast ili ugled“. Ipak, usprkos zakonu od 11. srpnja 1975., koji skida kaznu s preljuba, bračna vjernost je ostala zapisana u francuskom Građanskom zakonu (čl.212).
[7] U Francuskoj nazvan „građanski savez za solidarnost“, u Italiji „savez za građansko jedinstvo“.
[8] Ovo Je 13 europskih država (od kojih su 11 članice EU) koje priznaju homoseksualni brak: Nizozemska (od 2001.), Belgija (2003.), Španjolska (2005.), Švedska (2009., s odredbom o obvezi Crkve da nađe pastora koji će voditi obred religioznog vjenčanja), Norveška (2009.), Portugal (2010.), lsland (2010.), Danska (2012.), Francuska (2013.), Velika Britanija (Engleska i Wales 2013., Škotska 2014.), Finska (2014.), Luxemburg i Irska (2015.).
[9] Usp. vat. internet.

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.