Došlo je vrijeme, a ono je koliko vidimo vrlo kratko, kada treba otvoreno govoriti o strahoti zla i tame koja se nadvila nad ovaj svijet, vjerujem, većim djelom i zbog naše krivnje. Jer kao što jednom reče don Amorth – Rimski egzorcist; „u današnje vrijeme, đavao je u svijetu jači nego ikada prije, ali to ne znači da mu je Bog povećao moć ili dodao kakvo novo ‘naoružanje’, već da su ljudi ohladnjeli, štoviše malaksali i popustili u vjeri“.
Stoga mu i mnogobrojna vrata srdaca znaju biti, ne samo nebranjena, već i širom otvorena, pa ne čudi kako svjedočimo sve većim i težim zlima koja se dešavaju u svijetu i kako nas obmanjuju i od nas pomalo stvaraju robove, a Krist nas je svojom Pregorkom Mukom i još slavnijom Smrću na Križu, tako krasno oslobodio, da budemo slobodni, da ne robujemo; ni anđelima, ni ljudima, ni biljkama, ni životinjama, a kamoli sami sebima (nasuprot tome, sv. Ljudevit Montfortski nas poziva na sveto ropstvo ljubavi, po Mariji k Isusu).
Naprotiv, danas smo svjedoci tolikog robovanja potajno nametnutog od tzv. monstruoznih masonskih oligarha, (kojima je začetak u sotonizmu), preko novca, koji bi trebao biti JEDAN OD sredstava za život, ali na žalost, mnogima je postao cilj, pa iskorištavaju jadan narod za koji mi se čini, kao u Biblijskoj knjizi o Joni, da ponekad ne zna što je lijevo, a što desno…
„… čega nema, izbrojiti se ne može“ (Prop 1,15)
Jednom pročitah u knizi Propovjednika, najmudrijeg čovjeka na svijetu, (ne računamo li Isusa koji je i pravi Bog), ovu rečenicu: „… čega nema, izbrojiti se ne može“ (Prop 1,15) i ta rečenica me toliko zaintrigirala da sam na tu nakanu molio Gospodina da mi otkrije, što to zapravo znači, jer ako to piše, a piše i još k tome u Bibliji, svetoj Knjizi kršćana, onda to znači da je to bitno za naše spasenje, a onda to opet znači da mi ponekad (ili stalno?) nešto brojimo, a da toga nema!? Ili?
I tako u svom razmišljanju i umovanju slabašnome, kako samo čovjek može ili ne može, naletih (slučajno?) na još jedan redak u sv. Pismu koji glasi ovako: „Nemoj osiromašiti gosteći se pozajmljenim novcem, kad ništa nemaš u tobolcu svojem“ (Sir 18,33), što mi se itekako nadovezalo na prvotni redak i kao grom s vedra neba opalilo po mojoj nadutoj i oholoj naravi razmaženog derišta, koje je naviklo imati sve što mu srce poželi, još od djetinjstva, kada sam kao jedinac sam odrastao bez braće i sestara te mi je sve bilo dozvoljeno, ne razmišljajući kako je čovjek ograničen i kako ne može uvijek imati baš sve.
Tek tada shvatih svu ludost i izopačenost svog krivog razmišljanja i korištenja novcem. Čovjek poželi televizor i mora ga imati, bez obzira na to što nije u mogućnosti i što nema ni kune na računu, ali ga želi imati, (stara đavlova napast iz Rajskog vrta).
Sotonska zamka – JUST DO IT – učini to, sad i odmah, ne razmišljaj, samo daj.
I kao što jednom napisa Paulo Coelho (đavlov sluga), da ako čovjek nešto želi, tada se i čitav svijet uroti da to i dobije, tako i naš „dragi i mili“ bankarski sustav odmah priskače u pomoć, nudeći minuse na tekućem računu prvo do 1000 kn pa do 3000, pa ako ste slučajno u minusu 3100 oni odmah priskaču u pomoć pa podižu dopušteni minus na 8000, jer kao da ne bi bili u crvenom minusu i tako unedogled i tako čovjek postaje rob.
Radiš, a plaće ne vidiš, živiš, ali to više i nije tvoj život. To što napisah televizor je tako mizerno, jadno, bijedno i smješno da je ustvari za plakati, jer ljudi gomilaju minuse na tekućem računu čak i za skijanje, jer idu svi pa moram i ja, a naročito za aute, pa kad nemaš kasko (koji ti opet nudi ta ista masonsko-buržoaska mašinerija, jer „ne daj Bože da se nešto ne dogodi“), jer si zadnje novce dao za limenog „ljubimca“, a sletio si pijan od „veselja životnog“ nakon par kapljica u grabu, i cijeloga razbio, onda lijepo otplaćuješ kredit, zadužuješ se još više, a na dvorištu olupina. Poznato, zar ne!?
Bog je dao svog Sina kako bi nas oslobodio svih dugova!
I tako, kako ja to već shvatih u svom promišljanju i nadahnut Božjom milošću kako bi to ipak mogao čak biti i grijeh, jer Gospodin kaže „nemoj“, ali i ne toliko kao zapovijed, već više onako očinski kao savjet, odlučih se otići u banku pa da se riješim toga nagomilanog (ne u pozitivi već u negativi), zla. Stanem onako sav radostan pred šalter sa svojih 7000, naravno minusa i kažem kako bih želio smanjiti dopušteni minus na računu za 1000 kn, dakle, na 6000 kn.
– Povećati želite? – upita me službenica.
– Ne, želim smanjiti.
– Ah, to se ne može.
– Ali, draga gospođo, ako nešto može u jednom smjeru, onda može i u drugom, dakle, ako se može povećati, zašto se ne bi mogao i smanjiti?
– Hm, ne znam, ali znate, to još nitko nije tražio.
– Uvijek postoji prvi puta i ja vas to kao vlasnik računa tražim (jer shvatih kako čuvanjem novca kod kuće dok skupim 7ooo, nikad to neću riješiti, pa se odlučih na ovakav način)
– Oprostite, pozvat ću voditelja smjene!
I da ne duljim, nakon razno-raznih natezanja s istom pričom, ipak mi je uspjelo iz banke izići s manjim računom, ali na dobar način. Potrajalo je to više mjeseci, ali na kraju je uspjelo. Dopušteni minus – NULA.
Ako smo ja i sav moj život i svi moji i sav moj rod, otkupljeni Predragocjenom Krvlju Kristovom, zašto bih se onda zaduživao; i duhovno i materijalno? Bog, naš Dobri Otac, želi da jednoga dana s ovoga svijeta odem k Njemu, BEZ DUGOVA. I On mi pomaže u tome.
Sestro, brate, kršćanine, robuješ li ti svojim požudama (požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka (I Iv 2,16))?
Isus Krist te otkupio i učinio slobodnim, a „oni“ te izrabljuju!
Foto: freeimages.com