Ponukani dosadašnjim promatranjem sve prodornijeg utjecaja tetovaža na aktualnu stvarnost i sveukupnu ljudsku kulturu – nužno je ponajprije istaknuti sve uzroke i popratne posljedice koje simbolika tetovaža unosi u svakodnevni ljudski život i dostojanstvo čovjeka.
Danas, u 21. stoljeću, najmukotrpnija misija mladih je prvotno suočavanje sa sobom samima i problemima koja nadolazeća budućnost neprestano donosi. Ali, čovjek pri tome ne smije zaboraviti da sam od sebe ne može nikamo pobjeći. Ili kako je to već Ivon Ćuk, pišući o kršćanskim svecima iz razdoblja otačke teologije, napisao: „Kamo to čovjek može otići, a da sam sebe ne slijedi?“.
- Povijesni razvoj i današnje tumačenje tetovaža
No, vraćajući se tisućama godina unatrag – susrećemo pojavu ‘ukrašavanja’ koja je uvelike poznat još u prapovijesti. Tipični predstavnici toga razoblja su Maori (australski), koji su tetovirali cijelo lice i butine, a njihove žene samo dio lica – od usana do brade. Tijekom daljnjeg razvoja povijesti stručnjaci za tetoviranje (pogotovo u Polineziji) – bili su uvijek vrlo dobro plaćeni i cijenjeni. Danas postoje ‘Tattoo’ klubovi rašireni u brojnim europskim gradovima.
Bitno je odmah diferencirati ‘ukrašavanja’ tijela između muške i ženske populacije. Naime, muška populacija pretežno preferira: moć, agresivnost, prevlast, silu, gospodarenje; na koncu nekakve žezlo neuništivosti – te sirove snage i neutažive žeđi za jakošću i natčovječanskom superiornom snagom (samo fizičkom, ali ne i duhovnom).
Dok primjerice ženska populacija pretežno tendira prema senzibilnijem obliku izražavanja – koji se a priori ocrtava u simbolima poput: cvjetova, leptira… i vječitih dupina!
Nadalje, u tom kontekstu promišljanja, neizostavno se trebamo prisjetiti i nekadašnjih prakticiranja (obilježavanja / ukrašavanja) znakom ‘križa’, radi očuvanja hrvatskoga identiteta i konfesije u područjima koja su bila prvenstveno pod vlašću ondašnjega Osmanlijskoga carstva. Ta se praksa očigledno nastavila i poslije, negdje do polovice 20. stoljeća, poslije kojega jenjava takav način isticanja nacionalnog identiteta i vjerske pripadnosti.
No, sve u svemu, tzv. ‘ukrašavanje’ ljudskoga tijela, bez obzira s kojega aspekta bilo promatrano (antropološkog, medicinskog, religioznog), ipak na koncu ruši onu temeljnu čovjekovu odrednicu ‘kalokagatiju’ (harmoniju: tjelesnoga i duhovnoga).
Ponajviše iz tih spoznaja suvremeni kršćanin ne može prihvatiti nekakvu iracionalnu moć tetovaža jer je to a priori inkompatibilno s pozitivnom slikom čovječanstva koje je bez obzira na sve dosadašnje i buduće počinjeno barbarstvo ipak prilika za jedan humaniji i bolji svijet. I uvijek možemo učiniti nešto što će možda i za jedno zrno pijeska povećati šansu da cjelokupno čovječanstvo dosegne razinu Chardinovskim rječnikom rečeno, svestrane ‘hominizacije’, oživljavanja slobode svugdje gdje je ona onemogućena. Dakle, samo po sebi ‘ukrašavanje’ (tetoviranje i bojenje), ne pridonosi ničemu, a ponajmanje razvitku čovjekove osobnosti i ujedinjavanju snaga za humaniji i kvalitniji svijet.
Između tih raznovrsnih oblika tetovaža u prvi plan svakako se ističu životinje poput zmajeva (sirova snaga agresivnosti – u biblijskim tekstovima također se sotona prikazuje u liku zmaja Otk 12, 7-12), tigra (gospodarenje nad svojim žrtvama, zmije (strahopoštovanje), hobotnice (nagonska krvoločnost), ali i religiozni motivi poput Isusova lika i pojedinih kršćanskih svetaca.
Zatim su tu japanski i kineski simboli, kojima su se nekoć ukrašavali (tetovirali) isključivo pripadnici borilačkih vještina, ali u zadnje vrijeme sve više mladih u mnogim zemljama Europe.
I na kraju, u nekakvu provizornu treću kategoriju, svrstavali bismo skupine tisuća maloljetnika koji na prijelazu iz adolescencije u odraslu dob – prolaze svojevrsni (umnogočemu mukotrpni) stadij psihofiziološkoga razvoja te posežu za nejasnim i mističkim elementima iz drevnih religija (kineskih, tibetanskih, indijskih….).
No, privučeni tim simboličkim oblicima, mnogi zapravo nisu ni svjesni što ti elementi, oblici, skulpture, likovi, izrazi… u konkretnoj stvarnosti znače.
Tu bi se odmah mogli prisjetiti i stanovnika Markiskih otoka koji su godinama tetovirali cijelo tijelo vrlo zamršenim figurama, čiji je smisao i značenje i dandanas vrlo teško razjasniti i iznijeti na svjetlo dana.
Sve u svemu, naposljetku je zasigurno evidentna činjenica da je utjecaj tetovaža među mladima sve prošireniji i u zadnje vrijeme doživljava sve veći procvat. Tu, dakako antropološki vid ljudske osobe stubokom biva degradiran, odnosno povrijeđena je napatvorena ‘svetost’ ljudske naravi i čovječnosti.
- Katehetsko–teološki (odgojno–religiozni) razlozi – kao ‘Ne’ tetoviranju
Povrh antropološkoga aspekta svakako trebamo navesti i pokušaje promišljanja s katehetsko-teološkog (odgojno-religioznog) aspekta, kao negaciju i neprekidnu borbu za kulturu i intergritet cjelokupne čovjekove religioznosti.
Ličnost čovjeka jest zadahnuta u samim porama njegova veličanstvena duha. Čemu onda suvremeni čovjek 21. stoljeća sve destruktivnije nastoji potisnuti sebe kao ‘Gloria Dei vivens homo’, te nekakvim kozmičkim (‘astrološkim’) značenjima oskvrnuti svetost i ljepotu ljudskoga tijela? To bi se možda moglo pokušati predočiti i analogijski. Naime, kada na nekom stablu urežemo nekakav znak ili slovo, figuru ili skulpturu, to stablo kasnije obolijeva i na tom mjestu vene. Tako i ljudsko tijelo na tim prikrivenim ili pak ukrašenim mjestima, prestaje zrcaliti ljepotu svoje pojave i značenja u stvarnosti u kojoj egzistira jer jednostavno oskvrnuto vene: „Svako je tijelo ko trava, ko cvijet poljski sva mu dražest. Sahne trava, vene cvijet…“ (Iz 40, 6; ups. Ps 103, 15).
Uzroke takvom negativističkom odnosu prema tijelu možemo pronaći i u novovjekovnoj filozofiji Renéa Descartesa koji je tijelo proglasio za res extensa, što bi u biti značilo da je tijelo samo puka protežnost, bez ikakve svoje svrhe i vrijednosti.
Naime, najistaknutije mjesto tetovaže prvenstveno imaju, u zatvorenim institucijama strogih nazora i discipline te na područjima gdje vegetira umjetna sloboda i, nerijetko, bezakonje. U kontekstu toga odmah možemo navesti zoran primjer institucija poput militarističkih organizacija, raznoraznih skupina pod utjecajem anarhijske glazbe… itd.
U pogledu tih promišljanja – svakako se trebaju navesti i nestabilni obiteljski uvjeti koji umnogočemu doprinose labilnijem pribjegavanju mladih kojekakvim simbolima. Naime, ta iluzorna simbolika tetovaža mladima ulijeva samo lažnu sigurnost i cijepa njihov ionako poljuljan identitet te donekle izgrađeni pozitivni stav prema životu.
Dakle, samo poistovjećivanje s nečim takvim, neminovna je indikacija i slika otuđenoga i izgubljenoga čovjeka. Ta svojevrsna alijenacija opetovano dalje dovodi do neopravdanoga bijega i zastranjivanja u razvitku vlastite osobnosti i slobode.
- Medicinski razlozi – kao ‘Ne’ tetoviranju
Povrh katehetsko–teološkoga (odgojno–religioznoga) aspekta svakako trebamo navesti i medicinski, te mišljenje Europske komisije za zemlje članice Europske unije, te na koncu obrazložiti i utjecaj na čovjekovu mentalnu i duhovnu vitalnost.
U prvom redu, što se tiče medicinskih razloga, tetoviranje je, nažalost, nova mogućnost zaraze, ukoliko se izvodi nepravilno steriliziranim priborom. U pogledu toga Europska komisija iz Bruxellesa poručuje građanima Europske unije da se iz zdravstvenih razloga uzdržavaju od tetoviranja i ‘piercinga’. Europska vlada ističe da su takvi postupci opasni jer je tinta koja se ubacuje u ljudsku kožu zarazna otrovna kemijska tvar. Dakle, u većini tih kemikalija koje se koriste za tattoo, nalaze se industrijski pigmenti koji su u prvom redu boja za automobil ili tinta za crtanje i pisanje.
Izvješćem Europska komisija upozorava da zakoni tattoo – umjetnicima nalažu korištenje sterilnih igala, ali u biti ništa konkretno ne govore o boji koja je štetna i koja se može koristiti, a da se u prvom redu ne krši zakon.
Dok korištenje prljavih igala može stvoriti opasnost zaraze HIV- om, hepatitisom ili bakterijskim infekcijama, tattoo može prouzročiti i rak kože, toksišok pa i promijene u ponašanjima ljudi. Upravo Europska komisija u izvješću navodi da su zabilježena dva smrtna slučaja u kojima je uzrok smrti bio zaraza ‘tattoo” ili ‘body piercing’.
Nadalje, imamo tzv. ‘biotattoo’, odnosno tetoviranje biljnim bojama (biotattoo) koja s vremenom izblijedi. Osnovna razlika između ‘trajne’ i ‘biljne’ tetovaže jest što se za trajnu koriste kemijski, a za biljnu biljni pigmenti koji se dalje razgrađuju, pa samim time i nestaju. No, kao i trajna, ni biljna se ne preporuča osobama koja boluju od hepatitisa, dijabetesa, HIV –a i hemofilije. Biotetovaža iznosi 55 eura pa naviše. Trajnost biljne tetovaže je od 3 do 6 godina, a one crne boje traje od 8 do 9 godina.
Tu su također vrlo moderni znakovi kao i u trajnim tetovažama: madeži, kineska slova, znakovi za zdravlje, sreću, ljubav i uspjeh, potom ruže, trigrovi, lavovi, zmajevi i, dakako, vječiti dupini.
Zaključak
Što se tiče bojanja i tetoviranja kod američkih, australskih i crnačkih plemena kod njih predstavljaju razne simbole: dostojanstva, položaja, hrabrosti, isticanja u nečemu ili pred drugim. U pogledu toga možemo samo ukazati na činjenicu da nikakvi astrološki zodijak ili pak zaboravljeni mističko-drevni oblici tetovaža ne mogu čovjeku povratiti samopouzdanje i pružiti mu stvarnu sliku (samosvijest) o njemu samome. To stvara samo ‘pričin’ i nepobitno razara ionako poljuljani identitet mladih ljudi u svim europskim zemljama (uključujući dakako i Hrvatsku).
Stoga ovim skromnim pokušajem prvenstveno upućujem apel posebice ‘katehetama’ i, teolozima da unutar svojih odgojno-obrazovnih djelovanja potaknu mlade ljude na promišljanja i evanđeoski odnos naspram ljepote svojega tijela i života. Naime, bitno je da se organiziraju tribine, raznovrsna predavanja, seminari… Pogotovo treba protumačiti ‘poroke’ u kolotečini današnjice (tetoviranje, poronografiju, nasilje u medijima, pojave raznih sotonističkih sekti… itd); ono što ponajprije trebali učiniti o ovdje razloženoj problematici jest u prvom redu pronalaženje mogućnosti da se posredstvom medija tumače poroci vremena koje svakako nerijetko (poput tetovaža) imaju poražavajući učinak na ljudsku duhovnost i, u širim razmjerima, svakako na ljudski život. Zbog toga ubrzo moramo te pojave negdje kategorizirati, te ih intergrirati u vjeronaučnim udžbenicima u tematske cjeline s ostalim stremljenjima koje unose razdor i nesklad u ljudsku sudbinu i religioznost.
Dakle, u kontekstu svega ovdje rečenoga – svi smo neminovno pozvani angažirano pristupiti tom kompleksnom problemu i posvijestiti mladim ljudima: Što oni uistinu jesu i što bi kao odgovorni kršćani trebali biti u kolotečini današnjice 21. stoljeća… !?