Šime LJUBIĆ: DIZIONARIO BIOGRAFICO DEGLI UOMINI ILLUSTRI DELLA DALMAZIA (pretisak)
Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia povjesničara i arheologa Šime Ljubića (1822.-1896.), objavljen 1856. godine, i danas je nezaobilazni bio-bibliografski leksikon brojnih Dalmatinaca koji su svojim djelovanjem dali poseban doprinos društvu i kulturi Dalmacije u rasponu od antike do Ljubićeva doba
Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia povjesničara i arheologa Šime Ljubića (1822.-1896.), objavljen 1856. godine, i danas je nezaobilazni bio-bibliografski leksikon brojnih Dalmatinaca koji su svojim djelovanjem dali poseban doprinos društvu i kulturi Dalmacije u rasponu od antike do Ljubićeva doba
Iznimnost djelu daje činjenica da je nastalo na temelju izvornoga arhivskog gradiva koje je kasnije u velikoj mjeri nepovratno izgubljeno.
Neprolazna važnost i aktualnost Ljubićeva leksikona za suvremenog čitatelja proizlaze iz enciklopedijske sveobuhvatnosti i pouzdanosti, zahvaljujući kojima su na uzoran način okupljeni različiti elementi kompleksnoga povijesnog i kulturnog hoda višenacionalnog i višejezičnog iskustva Dalmacije. (Josip Belamarić i Arsen Duplančić)
Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia
Ljubić, Šime, hrvatski povjesničar i arheolog (Stari Grad na Hvaru, 24. V. 1822 – Stari Grad na Hvaru, 19. X. 1896). God. 1846. završio bogosloviju u Zadru, a potom slavistiku (1854) te povijest i geografiju (1857) u Beču. Za vrijeme studija, odlukom C. kr. odboraza istraživanje i očuvanje starih spomenika u Austriji, bio je upućen u Trst kao pomoćnik P. Kandleru pri istraživanju rimskih naseobina u Dalmaciji. Za boravka u Beču istraživao je u arhivima i knjižnicama građu vezanu za hrvatsku povijest. Nakon završetka studija bio je profesor u splitskoj klasičnoj gimnaziji, a od 1858. upravitelj Arheološkoga muzeja u Splitu. God. 1859. na prijedlog ministra A. Bacha započeo je istraživanje i prikupljanje građe za hrvatsku povijest u mletačkom arhivu. Od 1861. radio je u osječkoj, a 1863–67. u riječkoj gimnaziji. God. 1867. bio je izabran za redovitoga člana JAZU te je bio imenovan kustosom tadašnjeg Arkeologičkog odjela Narodnoga muzeja, a zatim ravnateljem istoga muzeja (1871), a na toj je dužnosti ostao do umirovljenja 1892. Pritom je pokrenuo izlaženje Viestnika Narodnog zemaljskog muzeja, u kojem je izdao muzejske inventare za egipatsku, prapovijesnu i numizmatičku zbirku. Utemeljio je Hrvatsko arkeologičko družtvo, a 1879–92. bio je urednik njegova glasila Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva. Među mnogobrojnim povijesnim i arheološkim radovima najpoznatija su njegova djela nastala kao plod dugogodišnjega rada u mletačkim i bečkim arhivima i knjižnicama. U nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium JAZU objelodanio je zbirku vrela Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke Republike (I–X, 1868–91), kao i zbirku vrela iz mletačkog arhiva Mletački nalozi i izvještaji (Commissiones et Relationes Venetae,I–III, 1876–80). Za seriju Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium u izdanju JAZU priredio je srednjovjekovne statute gradova Budve, Skradina i Hvara. Vrijedna su i njegova djela Biografski rječnik istaknutih osoba iz Dalmacije (Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, 1856) i Ogledalo književne povjesti jugoslavjanske (I–II, 1864–69). Pisao je radove iz antičke numizmatike, o prapovijesnim i rimskim nalazima te je sastavio Popis arkeologičkoga odjela Narodnoga zemaljskoga muzeja u Zagrebu (I–II, 1889–90). Objavljivao je radove o odnosu Dubrovnika i Venecije, o M. de Dominisu, P. Hektoroviću te vrijednu numizmatičku studiju Opis jugoslavenskih novaca (1875). Njegove rasprave, a posebno zbirke povijesnih vrela, temeljna su djela hrvatske povijesti pa ga se drži jednim od začetnika moderne hrvatske historiografije.
