Sirija, prije kaosa

Ako bi htjeli pokazati poslovični međureligijski suživot Bliskog istoka, pogotovo Sirije, onda bi izbor mogao bez sumnje pasti na Halep, i na aleju Ilije IV., grčko-pravoslavnog „patrijarha Arapa“. Na ovoj aleji, ispred Kaldejske katedrale Sv. Josipa, nalazi se velika džamija „Jedinstva“, koja pruža prema nebu svoja četiri minareta, rađena u bijelom alepskom kamenu. Oko džamije se nalaze Sirijsko-katolička crkva Sv. Efrema, Melkitsko- katolička crkva Sv. Jurja i nova Armensko-katolička crkva. S druge strane aleje, moglo se vidjeti kupole Grčko-pravoslavne crkva Sv. Ilije, u izgradnji, iza nje se naziru zvonici nove Melkitsko-katoličke crkve i Armensko-pravoslavne crkve. Netko bi možda pomislio da se nalazimo u kršćanskoj četvrti, ali bi pogriješio, to je jedna od novih četvrti u Halepu, u kojoj su zajedno, u istim zgradama, živjeli kršćani i muslimani.

Prije ovoga kaosa, moglo se posvuda u Siriji vidjeti otvorena crkvena gradilišta. Kršćanske zajednice su imale potpunu slobodu u kupovanju zemljišta i izgradnji crkava, dvorana ili drugih zajedničkih okupljališta. Država nije samo davala dozvole, nego i građevinski materijal (željezo, armirani beton, cijevi i sl.) po dogovorenim državnim cijenama. Ako se toliko crkava gradilo u Siriji, može se pretpostaviti da su kršćani imali povjerenja u budućnost. Od 1936., materijalna dobra koja pripadaju Crkvama nisu pod upravom ministarstva Vakufa – koji je upravljao ostavštinom muslimanskih zajednica, nego izravno pod upravom Savjeta ministara, drugim riječima, Crkve su slobodno raspolagale svojim dobrima, a svećenici nisu bili plaćeni državni službenici. Između ostalog, svećenici su bili oslobođeni služenja vojnog roka (tri godine) i civilnog služenja (dvije godine) od onog momenta kada završe škole i budu inkardinirani u svoje biskupije. Nisu postojale nikakve zapreke glede kateheze, koja se obavljala u crkvenim prostorijama, poslije sata vjeronauka, koji je bio obvezatni predmet u državnim školama. Negativna ocjena iz ovog predmeta, jednako je bila zapreka daljnjem školovanju kao i za bilo koji drugi predmet.

Državne institucije su dobro surađivale sa kršćanskim karitativnim organizacijama, koje su pomagale sve građane bez razlike na etničku i religijsku pripadnost. Male Isusove sestre su radile u islamskoj humanitarnoj organizaciji, a sestre Majke Tereze iz Kalkute u svome hospiciju podjednako su se brinule za starce iz obije zajednice.

Može se reći da je postojala određena cenzura kršćanskih publikacija, ali treba priznati da se ona podjednako primjenjivala na muslimanske i na kršćanske publikacije, uglavnom s ciljem očuvanja laičkog karaktera države. Jedini ozbiljni problem u odnosima države i Crkve bilo je zatvaranje kršćanskih konfesionalnih škola, koje su nacionalizirane 1967., poslije izdavanja dekreta koji je podlagao državnoj kontroli sve privatne škole. Nacionalizacija je uslijedila nakon odlučnog odbijanja dekreta od strane crkvenih vlasti. Samo je Armensko-pravoslavna crkva sačuvala svoje škole, jer je prihvatila spomenuti dekret. U njihovim školama se nastavilo poučavanje, gdje članovi zajednice imaju mogućnost učiti armenski jezik, uz sve druge uobičajene materije.

Crkva je bez sumnje napravila grešku suprotstavljajući se u tom trenutku državi, koja je tada upravo pretrpjela poraz u Šestodnevnom ratu. Trenutak je očito zahtijevao više diplomacije i taktičnosti, a svakako ne frontalni sukob. Kasnije je zakon o školstvu postao nešto „mekši“, pa su otvorene neke župne škole, ali su svakako nedovoljne da prime sve učenike. Salezijanci u Halepu otvorili su svoju školu, a neke su župe organizirale ljetne dopunske škole. Govorilo se i o otvaranju zajedničkog teološkog studija za sve kršćanske zajednice, ali do toga nije nikada došlo, vjerojatno zbog nemogućnosti dogovora između različitih crkvenih hijerarhija.

Uspoređujući stanje kršćana u drugim muslimanskim zemljama, mislim da se može objektivno ustvrditi da u Siriji, u posljednjem stoljeću, do izbijanja krize, nije bilo progona kršćana. Sloboda kulta je bila potpuna i garantirana ustavom. Božić i Uskrs bili su službeno blagdanski dani, pojedina liturgijska slavlja bila su prenošena na televiziji. Na ređenje biskupa često su dolazili državni službenici. U savjetu ministara bili su uvijek po dva-tri pripadnika kršćanskih zajednica, čija ja nazočnost bila vezana za njihovu stručnost, puno više nego za činjenicu pripadanja kršćanskoj zajednici.

Uz ovaj institucionalni aspekt, moglo bi se navesti čitav niz tekstova koji žele potvrditi kršćane u njihovim pravima, u državljanstvu, nacionalnosti i domovinskom osjećaju. Već u prvim djelima u vrijeme Nahde (arapska renesansa), muslimanski autori kao: Abd Al Rahman al Kuvakibi, Abd al-Rahman al Shahbandar, hanano, Arsouzi i drugi, htjeli su ispraviti stoljetnu nepravdu prema kršćanima. U svome djelu pon nazivom Kriteriji tiranije, al Kavakibi se obraća sirijskim kršćanima ovako:

„Zaboravimo prošlost i njegove greške, priznajmo zajedno da je religija Božja i da je domovina svačija. Vi ste prvi bili u ovoj zemlji, vi ste napredniji. Radimo zajedno na suživotu i zajedničkoj budućnosti. Vi niste gosti u ovoj zemlji, vi ste ovdje kod kuće. Vi niste gosti u ovom jeziku, ovo je i vaš jezik i vi ste za njega učinili neizmjerno“.

U pismu iz 1917., al Shahbandar piše jednoj kršćanskoj učiteljici: „Vi odgojitelji, učitelji i učiteljice u školama, morate nas spasiti od razjedinjenosti. Natopite ovu suhu zemlju svojom duhovnošću, vrednotama vaše vjere, jer poslije svega, vi ste ipak naši preci“.

Višestoljetni život u pretežno muslimanskom društvu izgradio je kod sirijskih kršćana naviku da se bore za svoje mjesto u društvu, da budu korisni za druge. Time su stekli povjerenje države i zaslužili često važne položaje. Kršćani su često bili zaposleni u javnoj službi, što im je omogućavalo da zaborave drugorazredni položaj u kojem su stoljećima bili. Broj kršćana bio je vrlo velik u raznim državnim službama: katastru, općinama, bankama, osnivali su i vodili čak i sindikate.

Priključivanje stranci Ba’th, koda je došla na vlast u Siriji, bilo je još jedno sredstvo za izlazak iz statusa manjine. Stranačko opredjeljenje Ba’th partija, koju su kršćani dobrim dijelom i formulirali, poznato je po svojim laičkim stavovima. U ovim krugovima će se lansirati i novi termin vatan (domovina), koji se danas sve rijeđe koristi među muslimanima, preferirajući izraz umma (zajednica), koja podrazumijeva muslimansku zajednicu, do te mjere da se često izbjegava koristiti izraz umma arabbia (arapska zajednica). Ipak izraz vatan opstao je i iz njega je skovan izraz muvatana (državljanstvo), koji se proširio posvuda u arapskom svijetu, i koji ne pravi razliku između muslimanskih i kršćanskih građana. Potpuno je razumljivo da su kršćani podržavali one političke opcije koje su im garantirale status ravnopravnih građana, kao u svim civiliziranim zemljama.

Boli saznanje da je u današnjoj Siriji politički islam tako u porastu, i prijeti uništenjem svih progresivnih stečevina sirijskog društva. Ponovno se pojavljuje ideja da bi kršćani trebali biti u statusu zimmija (zaštićenih), drugorazrednih građana u odnosu na muslimane koji čine zajednicu ummu. Ne čudi zato činjenica da kršćani u Siriji žive u zabrinutosti i konstantnoj tjeskobi za svoju budućnost, i nakon prestanka rata. Osjećaju potrebu da budu dodatno pravno osigurani, bolje potvrđeni u svojim temeljnim pravima, manje izgubljeni u masi (manje od jedan Sirijac od deset je kršćanin). Kršćani će sve više nastojati profitirati od svoga školovanja što su ga stekli u inozemstvu, ili od rođenja djeteta za stjecanje francuskog državljanstva ili dobivanje zelene karte u SAD-u. Ne radi se ovdje o odricanju od vlastitog identiteta, arapskih kršćana, do kojeg oni visoko drže i ponosno ga ističu.

Sirija je u posljednjih stotinjak godina predstavljala pravo utočište za mnoštvo progonjenih kršćana iz različitih zemalja Bliskog istoka, posebno Asirce i Kaldejce iz Iraka i Armene koji su preživjeli genocid u Turskoj. Za sve njih pobrinula se kršćanska zajednica (taifa), pružajući im smještaj, hranu i ljudsku toplinu i solidarnost.

Ona je i sada za sve kršćane oaza i sklonište, mjesto gdje mogu biti u potpunosti kršćani i u potpunosti Sirijci.