“U Antiohiji učenike prvi puta prozvaše kršćanima“ (Dj 11,26)
Premda je današnji turski gradić Antakya većinski muslimanski grad, a ostatci slavne rimske i kršćanske Antiohije u njemu jedva vidljivi, obredna, teološka i duhovna tradicija drevne kršćanske Antiohije u svom siro-aramejskom izdanju nastavila je živjeti u brojnim Crkvama do danas, od Bliskog Istoka do Indije. I u tome je trajna povijesna veličina ovih raspršenih i stoljećima često nemilo progonjenih Crkava. Iz drevnog antiohijskog obreda nastali su i bizantski (carigradski) i armenski obred, a i rimski i ambrozijanski na Zapadu su posuđivali iz njega. Povijest i sudbina zapadne grane siro-aramejskih kršćana, jednako je veličanstvena i tragična kao i one istočno-sirijskih Asiraca i Kaldejaca Iraka. Zapadno-sirske kršćane se često naziva siro-antiohijskim kršćanima jer su povijesno i obredno usko vezani upravo za drevnu kršćansku Antiohiju.
Kršćanska Antiohija: Još u Djelima apostolskim zapisano je da su se Isusovi učenici prvi put prozvali imenom “kršćani“ u Antiohiji, danas gradiću u južnoj Turskoj (Antakya), ali nekoć jednim od važnijih gradova istočno-rimskog carstva i sjedištem Sirije, a vrlo rano i značajnim središtem prve Crkve. U njoj je Petar, prije odlaska u Rim, bio prvim biskupom, u njoj boravi i Pavao, pa zatim njezin poznati biskup i mučenik Ignacije Antiohijski. Kao geografski najbliža, bila je usko povezana s “majkom Crkvom” u Jeruzalemu.
Ako za Aleksandriju možemo reći da je bila središtem koptskog (egipatskog) kršćanstva, za Rim latinskog, a za Carigrad bizantskog ili grčkog kršćanstva, Antiohiju i Edessu u Mezopotamiji možemo nazvati središtima siro-aramejskog kršćanstva i kulture, upravo one kojoj je pripadao sâm Isus. Skupa s Rimom, Aleksandrijom, Jeruzalemom i Carigradom bila je jednim od pet kršćanskih “patrijarhata“ – majki Crkvi apostolskog podrijetla. Antiohija je kao grad i pokrajina bila višejezična i višekulturna, što se odrazilo i na antiohijsku Crkvu. Naime, njoj su od početka dva kršćanska etnika i dvije kulture: helenistička, odn. grčka, i siro-aramejska s jakom judeo-kršćanskom podlogom. To će s vremenom u ovoj Crkvi izazvati velike i trajne crkvene podjele. Tako je antiohijska Crkva majka ranih i grčkih i sirijskih crkvenih otaca (Ignacije Antiohijski, Ivan Zlatousti, Teofil Antiohijski, Diodor iz Tarza, Teodor Mopsusetijski). U Antiohiji se vrlo rano izdignula poznata Antiohijska teološka škola koja je vršila veliki utjecaj na teologiju prve Crkve sa svojim literarnim i tipološkim pristupom biblijskim temama, za razliku od druge velike škole tzv. Aleksandrijske teološke škole u Egiptu, koja se držala alegorijskog pristupa u egzegezi.
Sjedište Sirsko-jakobitske Crkve u manastiru Saydnaya kodo Damaska
Kalcedonska i protukalcedonska Crkva
Za razliku od istočno-sirskih kršćana Asiraca i Kaldejaca, koji su se odvojili od opće Crkve nakon Efeškog sabora 431. zbog tzv. “nestorijanstva“ i razvili istočno-sirski obred na području Mezopotamije i Perzije (Irak), zapadna grana sirskog kršćanstva izrasla je iz i oko Antiohije, na području same Sirije, u dodiru s grčko-helenističkom kulturom s jedne, i tradicijom Jeruzalema i Palestine s druge strane. Tako je nastala i vlastita obredno-liturgijska tradicija koju razlikujemo od istočno-sirske kao zapadno-sirsku ili siro-antiohijsku. Dvadesetak godina poslije nestorijanskog raskola nastao je novi raskol zbog tzv. “monofizitskog“ krivovjerja kada se od opće Crkve odvaja i ova zapadna grana sirskih kršćana. Dok su “nestorijanci“ zastupali teološki stav o stvarnoj odvojenosti Kristove ljudske i božanske naravi, s naglaskom na ljudsku, sada se pojavila suprotna kristologija, koja je naglašavala Kristovu božansku narav u koju se ona ljudska gotovo apsorbirala pa bi tako Krist bio pravi Bog, ali ne i pravi, potpuni već božanski čovjek. Zbog te formulacije o jednoj naravi (grč. mia ili mono-physis) učenje je prozvano monofizitstvo. Kalcedonski sabor je 451. to osudio kao krivovjerje i proglasio dogmu o dvije nepomiješane i odvojene naravi u Kristu. Međutim, to su nisu prihvatili uglavnom siro-aramejski kršćani Antiohije kao i koptski kršćani Aleksandrije. Oni ulaze u sukobe s helenističko-grčkim kršćanima koji podržavaju Kalcedon, pa u tim patrijarhatima nastaju raskoli, a Crkva se dijeli na ortodoksnu “kalcedonsku“ i monofizitsku “protukalcedonsku“. Unatoč pokušajima carskoga dvora da i silom uvede reda i spasi Crkvu od rasapa, progoneći ponajprije monofizite, u tim patrijarhatima vrlo brzo dolazi do paralelnih hijerarhija i podjele Crkve. Tako se velika većina siro-aramejskih kršćana antiohijske Crkve na području Sirije odvaja u vlastitu “monofizitsku“ Crkvu, nasuprot “kalcedonske“ Crkve Rima-Carigrada, u kojoj ostaju uglavnom Grci i helenizirani kršćani. S vremenom su se podijeljene Crkve udaljile i u liturgijskom i kulturološkom pogledu. Dok siro-aramejci monofiziti nastavljaju s drevnim obredom antiohijske Crkve na siro-aramejskom jeziku, dotle ortodoksni kalcedonci napuštaju antiohijski obred i prelaze na bizantski obred i grčki jezik, povezujući se s bizantskom “carskom“ Crkvom, pa postaju poznati kao “pravoslavci“ ili “melkiti“, kako su ih monofiziti podrugljivo nazivali jer “melek“ na sirskom znači “car“, dakle “caristi“. Taj je naziv ostao do danas za sve kršćane bizantskoga (grčkoga) obreda – pravoslavne i grko-katolike – na Bliskome Istoku. Tako koptska i sirska, a s njima kasnije i armenska i etiopska Crkva, do danas ostaju tzv. “ne-kalcedonske“ staro-istočne Crkve, koje su u međusobnom zajedništvu, a u raskolu s asirskom, katoličkom i pravoslavnim Crkvama.
Područje gdje su povijesno živjele, a dijelom i danas žive siro-jakobitske zajednice u južnoj Turskoj i sjevernoj Siriji
Siro-jakobitska Crkva Sirije
Siro-aramejski monofiziti na području Sirije, Palestine i Libanona se unatoč progonima brzo organiziraju u vlastitu Crkvu. To im je donekle olakšala sklona im bizantska carica Tedora (497-548) i kasnije arapska okupacija tih krajeva u 7. st., što ih je odvojilo od progona i utjecaja Bizantskoga carstva i Crkve. Njihovu Crkvu je zapravo ustrojio i dao joj početni zamah biskup Jakob Baradai (+ 578.), po kojemu je dobila naziv “jakobitska“, a sirski monofiziti naziv “siro-jakobiti“. Oni sebe uvijek nazivaju Sirsko-pravoslavnom Crkvom, a njihov parijarh “patrijarhom Antiohije i cijeloga Istoka“. Jakobiti kroz povijest postoje na području Sirije kao manjina, uz većinsku Grko-pravoslavnu Crkvu Antiohije (bizantsku ili “melkitsku“) čiji poglavar također nosi naslov patrijarh Antiohije. Poput asirskih nestorijanaca u Mezopotamiji, i siro-jakobiti su razvili znatnu misionarsku djelatnost. U 6. st. oni već drže patrijaršijsku stolicu Antiohije i Jeruzalema, a s vremenom za monofizitstvo pridobivaju i kršćansku Armeniju. Siro-jakobitska Crkva, premda ne tako velika poput svoje sestrinske koptske monofizitske Crkve u Egiptu, vrlo uspješno se razvijala te razvila začuđujuće bogatu teološku aktivnost. Veliko ime ove Crkve jest Mojsije bar Hebreus (+ 1286.), teolog i erudita svjetskog glasa. Od 10. do 12. stoljeća imali su brojne teologe i prvi su među kršćanskim Crkvama razvili liturgijsku znanost, pišući brojne traktate o liturgiji. U 12. st. imaju 20 metropolija i preko 100 biskupija. Međutim, nažalost postaju dionicima tragične povijesne sudbine svojih istočno-sirskih susjeda “nestorijanaca“, pa su provalom Mongola gotovo potpuno uništeni i kasnije pod vlašću Osmanlija svedeni na vrlo malobrojnu i siromašnu zajednicu raštrkanu po sjevernoj Siriji, južnoj Turskoj i sjevernom Iraku. Zajedno s Armencima i Grcima tijekom Prvog svjetskog rata bili su izloženi genocidu od strane Turaka i Kurda, a danas zajedno s drugim kršćanima u Siriji i Iraku teško stradavaju od islamističkih terorista te masovno emigriraju u druge zemlje. Patrijarh siro-jakobita tijekom povijesti je stolovao u mnogim mjestima, ponajviše u samostanima u južnoj Turskoj koji naliče više na utvrde nego na samostane.
Prije nedavnih zbivanja s ISIS-om u Iraku i Siriji, Siro-pravoslavna Crkva (jakobitska) imala je oko 400,000 pripadnika u 11 biskupija uglavnom na području Sirije, sjevernoga Iraka, južne Turske te u Libanonu, Jordanu, Izraelu i SAD-u. Sjedište patrijarha Mor Ignacija Efrema II. je u Sidnayi kod Damaska. U okolici Mardina, Midyata i Diyarbakira (južna Turska) i u sjevernom Iraku (Mosul, Erbil) još ima i živućih povijesnih manastira, među kojima neki spadaju u najstarije postojeće kršćanske samostane uopće.
Patrijarh Sirsko-jakobitske Crkve Mor Ignacij Efrem II. sa svećenicima i đakonima slavi Qurbanu (euharistiju).
Maroniti i Siro-katolici
Jedna manja skupina siro-aramejaca ipak je ostala vjerna Kalcedonu i odbila monofizitstvo, te se predvođena pustinjakom sv. Maronom u 6. st. povukla u Libanonsko gorje. Oni su po svom predvodniku dobili naziv “maroniti“, sačuvavši siro-antiohijski obred kao i jakobiti, ali i kalcedonsko pravovjerje kao melkiti. Vremenom su se formirali u zasebnu “maronitsku“ Crkvu i naciju koja je uslijed dodira s križarima u 11. st. pristupila jedinstvu s Rimom te su svi Maroniti i danas pripadnici Maronitske katoličke Crkve. I njihov patrijarh. kardinal Bechara Rai, nosi naslov “antiohijski“. Njih oko milijun uglavnom živi u Libanonu, gdje su kompaktna i značajna zajednica koja je dobrim dijelom zaslužna za stvaranje libanonske države u 20. st. Većina ih se ipak raselila po svijetu.
Maronitski monasi Antonijanci
Među samim jakobitima je došlo do raskola pa je 1781. godine jedan jakobitski biskup priznao papu i kalcedonske dogme te s jednim brojem vjernika ušao u jedinstvo s Rimom, pa tako nastaje i Siro-katolička Crkva. I njezin poglavar patrijarh Ignacij Josip III Younan ima titulu “patrijarh antiohijski siro-katolički“, a sjedište mu je u Beirutu. Crkva ima danas ima 6 biskupija i oko 300.000 pripadnika koji žive uglavnom u Siriji, Iraku, Libanonu, Turskoj i SAD-u.
Siro-katolički patrijarh Ignacij Josip III Younan
Siro-antiohijci Indije
Kada je u 16. st. došlo do raskola među drevnim Tominim kršćanima u Indiji, koji su do tada bili pripadnici Asirske Crkve Istoka (“nestorijanci“), jedan njihov dio je ušao u Katoličku Crkvu (s nazivom siro-malabarci), ali je jedan dio pristupio zajedništvu sa Siro-jakobitskom Crkvom i prešao na zapadno-sirski obred, pa su tako nastali siro-malankarci, a drevni antiohijski obred dospio i u Indiju. Oni danas postoje kao Siro-jakobitska Crkva Indije sa sjedištem u Kottayamu u pokrajini Kerala, s oko 2 milijuna pripadnika, i u zajedništvu sa Siro-jakobitskom Crkvom. U Indiji se nazivaju “nazrani“ ili “Mar Thoma suryani nazrani“ (sirski nazarenci/kršćani sv. Tome). Paralelno postoji i Malankarska pravoslavna Crkva Indije koja je samostalna i ne priznaje vrhovnu vlast siro-jakobitskog patrijarha, a broji oko 2,5 milijuna pripadnika. Da stvar bude zanimljivija i složenija, i među ovim indijskim jakobitima je dolazilo do međusobnih raskola, pa je jedan dio pristupio uniji s Rimom čime je nastala i Siro-malankarska katolička Crkva – još jedna Crkva koja se pored već spomenutih (siro-jakobiti, maroniti, siro-katolici, siro-malankarci) služi starim siro-antiohijskim obredom. Sjedište je u Trivandrumu, a broji oko 500.000 pripadnika. Ova Crkva ima poznati samostan Kurisumala Ashram u kojem se monaški život nastoji inkulturirati u indijsku kulturu s elementima hinduizma koji su spojivi s kršćanstvom.
Siro-malankarski biskup u Indiji
Antiohija i danas živi u svom obredu
Premda je današnji turski gradić Antakya većinski muslimanski grad, a ostatci slavne rimske i kršćanske Antiohije u njemu jedva vidljivi, obredna, teološka i duhovna tradicija drevne kršćanske Antiohije u svom siro-aramejskom izdanju nastavila je živjeti u brojnim Crkvama do danas, od Bliskog Istoka do Indije. I u tome je trajna povijesna veličina ovih raspršenih i stoljećima često nemilo progonjenih Crkava.
Sve ove Crkve – bilo da su jakobitske (danas se više ne rabi termin “monofizitski“ i ne smatra ih se krivovjercima), bilo da su katoličke (sjedinjene s Rimom), bilo da se nalaze na Bliskom Istoku, bilo u Indiji ili po svijetu – imaju zajedničko siro-aramejsko i antiohijsko podrijetlo i sve se služe istim zapadno-sirskim ili siro-antiohijskim obredom, Naziva se “siro-antiohijski“ (jer je stara liturgija antiohijske Crkve ostala uglavnom samo u sirskoj verziji) ili “zapadno-sirski“ (da bi ga se razlikovalo od istočno-sirskog kod Asiraca i Kaldejaca). U njemu još i danas odzvanja Isusov aramejski jezik. Značajna mu je osobina što je sačuvao Liturgiju sv. apostola Jakova – jednu od najizvornijih kršćanskih euharistijskih liturgija uopće, a kao stari obred Antiohije izvršio veliki utjecaj na oblikovanje i rimskog, i bizantskog i armenskog obreda.
Današnji istočni kršćani na Bliskom Istoku
Izvor: krizevacka-eparhija.com