Sjaj i raskoš Katarine Velike

U bogatom postavu zagrebačke izložbe nalaze se i dragocjenosti poznatih europskih majstora draguljara.

Na dvjema etažama Galerije Klovićevi dvori izloženo je više od tisuću eksponata koji slijede kronološke sastavnice životopisa Katarine Velike, ali se razgranavaju u velikom tematskome rasponu, od povijesnoga konteksta Rusije i Europe toga razdoblja – političkoga, društvenoga, filozofskoga, kulturnoga, umjetničkoga pa sve do sasvim osobnoga. Ne treba zanemariti činjenicu da djelatnici Galerije već odavna njeguju svojevrstan narativni pristup u svojim izložbama, odnosno nastoje posjetiteljima prenijeti što više podataka i zanimljivosti o temi i protagonistima, a u ovome slučaju potpomognuti su i obogaćeni i suradnjom s Ermitažem. Treba istaknuti i da je postav koncipiran baš za Klovićeve.

Fjodor Stepanovič Rokotov, Portret carice Katarine II, 1780.
© The State Hermitage Museum, St. Petersburg, 2018.

Tko je bila Katarina Velika

Nije dakako moguće izložiti sve eksponate dostupne u peterburškome muzeju pa svjedočimo preciznome presjeku izrazito važna razdoblja ruske povijesti personificirana u carici Katarini Drugoj – zbog iznimnoga značaja i postignuća sasvim zasluženo nazvanoj i Velikom. Izložen je tako čitav niz raskošnih eksponata, od umjetničkih djela prikupljenih iz raznih izvora do caričinih osobnih predmeta, bilo da su posrijedi oni iz svakodnevnoga života ili pak vezani uz samo vladanje: raznovrsna slikarska djela, skulpture, arhitektonske crteže, grafike, dragocjenosti, oružje, pokućstvo, odjevne predmete, predmete umjetničkoga obrta u različitim materijalima i medalje.

Zanimljivo je da su povjesničari posvećeni 18. stoljeću zabilježili gotovo stotinu žena neupitna državnoga i političkoga statusa. Međutim, sasvim je jasno da u opsegu značaja i djelovanja Katarina Velika zauzima stožerno mjesto. Rođena je 1729. kao njemačka princeza Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst. Kći pruskoga generala odabrana je 1744. za ženu budućega ruskoga cara Petra III, za kojega se udala iduće godine pod imenom Jekaterina Aleksejevna. Neskladan brak dvaju različitih habitusa doveo je i do državnoga udara 1762, nakon kojega je Katarina dobila carsku titulu. Međutim tijekom tih osamnaest godina Katarina se predano posvetila proučavanju ruske povijesti, prešla je na pravoslavnu vjeru i stekla ugled koji joj je omogućio i preuzimanja krune.

Georg Christoph Grooth, Portret velike kneginje Katarine Aleksejevne,
1744.-1746.

Njezinu vladavinu obilježava puni udjel Rusije u europskoj politici, čime je nastavila zasade vladavine Petra I. Velikoga (s bratom Ivanom V. 1682–96, samostalno 1696–1725). Uspješnim ratovanjem s Osmanlijama osvojila je poluotok Krim, dok ju je sudjelovanjima u trima podjelama Poljske proširila i prema zapadu. Uspostavom prijateljskih odnosa s čestim ruskim protivnikom Pruskom i tradicionalno savezništvo s Francuskom i Austrijom učvrstili su njezin ugled u Europi. Nadahnuta idejama francuskih prosvjetitelja postala je uz suvremenike, pruskoga kralja Fridriha II. i austrijskoga Josipa II, vodećom predstavnicom prosvijećenoga apsolutizma, u kojem su vladari nastojali „vladati za dobrobit svojih podanika“, iako nisu odstupali od apsolutističke politike. Ne sasvim uspješno nastojala je reformirati rusko društvo, kao i obrazovanje. Često se navodi da je bila sklona brojnim ljubavnicima, od Grigorija Orlova, uz čiju je pomoć došla na vlast, do Grigorija Potemkina, presudna u osvajanju Krima. Usmjerena kulturi, umjetnosti i znanosti, zadužila je baštinu osnivanjem Muzeja Ermitaž 1764, impresivne kolekcije skupljenih umjetnina. Umrla je 1796, a zbog značaja i opsega postignuća, u razdoblju novoga vijeka među vladaricama uz bok joj stoje još samo engleske kraljice Elizabeta I. (vladavina 1558–1603) i Viktorija (vladavina 1837–1901).

Katarina Velika, carica svih Rusa. Iz državnog muzeja Ermitaž postaje jedan od najvažnijih kulturnih događaja ove godine, a među je najkvalitetnijim izložbama u povijesti Galerije.

Portreti i vedute

Temeljna je koncepcija izložbe naznačena već u uvodu ovoga teksta, a možemo je usporediti sa stablom bogate krošnje. Razgranavanje je navedenih tematskih sklopova zasnovano na preciznim kronološkim odrednicama. Međutim, kako bi se puko nizanje dijelova izložbe zasigurno moglo učiniti i zalihosnim, ovom ću se prigodom osvrnuti na grupiranje različitih vrsta umjetničkoga izričaja. Među slikarskim izlošcima djela su različitih žanrova: portreti, sakralni, mitološki i alegorijski motivi, pejzaži, vedute i panorame, kao i stilske mijene od baroka, preko rokokoa pa sve do ranijega razdoblja klasicizma. U razdoblju vladavine Katarine Velike portret je bio omiljeni žanr slikarstva, pa ne čudi i niz caričinih portreta – od mladosti do starosti, kao i niz portreta bliskih joj suradnika ili članova obitelji. Razni umjetnici vrlo su nadahnuto izmicali mogućoj statičnosti portretnoga slikarstva, apostrofirali psihologiju likova i njihove fizionomije te vrsnom primjenom kolorita i svjetla svoja djela učinili podatnim za percepciju gledatelja. Sakralne, mitološke i alegorijske slike jasno se odlikuju vrsnim iskazom tema, u rasponu od ugođajne mirnoće do dinamične uskovitlanosti, a potpisniku se ovih redaka posebnom poslasticom čini manji broj pejzaža i niz veduta i panoramskih slika kompozicijski i koloristički vrlo skladnih te evokativnih.

Atraktivan postav koncipiran je posebno za prostor Klovićevih dvora

Žanrovske se postavke provlače i kroz brojne grafike, ali se pritom proširuju i na grafičke rekonstrukcije važnih događaja, od primjerice Svetoga pomazanja carice Katarine II. do raznih prikaza vojnih pohoda. Zamjećujemo uporabu raznih tehnika, poglavito bakropisa i bakroreza, tek nešto manje litografije, kao i akvarele, akvatinte i mezzotinte, koji svaki na svoj način obogaćuju te većinom sjajne eksponate. Osvrnemo li se pak prema crtežima, jasna je njihova posebnost. Dok se serija od pet crteža nepoznatoga umjetnika koji prikazuju scene stupanja Katarine II. na carsko prijestolje usklađuje u težnjama za sekvencijalnim slikovnim pripovijedanjem koje je stoljeće poslije medijski odraz našle u filmu i stripu, a nekolicina crteža carske obitelji također nepoznata umjetnika tretiranjem figura kao čistih sjena usprkos gruboj anatomiji postaje višeznačnim u odnosu konteksta i stila, serija arhitektonskih crteža Charlesa-Louisa Clérisseaua zanimljiva je i po tome što se mnogi od njih tiču znamenitih djela hrvatske arhitekture, s rasponom od Pule preko Zadra i Šibenika sve do Splita. Manji je niz mramornih skulptura precizno odrazio karakternu snagu velikih ličnosti, a brončane su važne zbog neupitne dinamike odraza najvažnijega mogućeg trenutka u kretanju.

Posuđe i oružje iz vremena Katarine Velike svjedoči o visokoj razini umjetničkog obrta

Predmeti umjetničkoga obrta definirani su materijalima kao što su kamen, porculan, staklo, bjelokost, metal, zlato i srebro, a njihovo raskošno variranje svjedoči umijeće izrade, precizan rad nepoznatih majstora koji su sve znanje i iskustvo unijeli u obradu zadatih materijala. Među njima svakako se valja osvrnuti i na predmete pristigle s Dalekoga istoka, pa je usporedba s onima iz europskih krajeva poput istraživanja stilova i razdoblja, njihovih sličnosti i posebnosti. Slično je i s dragocjenostima, u raskošnoj izvedbi u zlatu, srebru i dragom kamenju. Posebnu skupinu izložaka čine kameje i medalje, većinom počasne, a u raznovrsnosti motiva ipak prevladavaju portreti i poprsja. Plitka reljefnost tih izložaka sasvim je taktilna usprkos prostornom odmaku posjetitelja i njihova je umjetnička važnost znatna usprkos tek naizgled obrtničkom predznaku.

Remek-djela iz obrtničkih radionica

Uz manji broj komada pokućstva, predmeti od tekstila i oružje čine zasebne i dragocjene segmente izložbe. Predmeti od tekstila potekli su iz viših društvenih slojeva, a moda vremena posredovana nam je dizajnom visokih vrijednosti i kvalitete. Svaki se od izložaka odlikuje detaljnom izvedbom, promišljenim stvaralačkim radom i primjeren je iskaz osobnosti i autora i pojedinaca koji su se njima služili. Razno se oružje pak odlikuje elegantnom izradom, bilo da je riječ o vatrenome ili hladnome. Sablje, mačevi i bodeži, baš kao i vojničke i lovačke puške ili pištolji, upotpunjeni su čak i dječjim pištoljima i puškama ili zanimljivim setom sitnih modela vatrenoga oružja pa se i taj asortiman izložaka – baš poput svih ostalih dostupnih na izložbi – razmatra kao upečatljiv doprinos vremenu Katarine Velike, odraz statusa ruskoga društva toga doba i njegovih mogućnosti.

Kulturna percepcija carice

Povijesni status Katarine Velike apostrofira se i u raznim djelima većega ili manjega kulturnoga značaja, djelima koja kronološki sežu od 18. stoljeća pa sve do recentnih razdoblja. Još za njezina života, mnogi su suvremenici rado pisali i govorili o njoj, afirmativno ili pak kritički intonirano. U samoj izložbi opažamo velik broj citata znamenitih povijesnih osoba, citata koji oslikavaju osobnost i djelovanje ruske carice. No ne treba zaboraviti ni da je i sama bilježila autobiografske zapise okupljene u Memoarima carice (prvo izdanje 1859) kao ni da se rado upuštala u razne književne forme, ponajviše drame ili kratke priče. Nije ju dakako zaboravila ni historiografija, no ako su pregledi povijesti novoga vijeka i školski udžbenici razmjerno šturi u ocrtavanju njezina lika i povijesnoga značaja, barem dva suvremenija historiografska djela, Katarina Velika – ruska carica (1997) Darije Olivier i Katarina Velika – portret jedne žene (2011) Roberta K. Massieja s raznih se stanovišta opsežno bave njome.

Marie-Anne Collot, Portret Katarine II, 1769.

Umjetnici dvadesetoga stoljeća bavili su se mnogo njezinom ličnošću. Među kazališnim se djelima ističe brodvejska predstava Czarina (Edward Sheldon, 1922) nastala prema mađarskoj drami Lajosa Bira i Melchiora Lengyela, a polučila je čak nekoliko filmskih adaptacija, recimo Zabranjeni raj (Ernst Lubitsch, 1924) i Kraljevski skandal (Lubitsch, Otto Preminger, 1945). Petnaestak je filmskih ostvarenja u kojima je carica središnji lik, s kronološkim odrednicama od nijemoga filma pa sve do 1990-ih i sa zavidnim geografskim rasponom raznih kinematografija, a treba navesti i pregršt televizijskih serija nastalih od 1990-ih, od kojih je primjerice Katarina Velika (Aleksandar Baranov, Ramil Sabitov s umjetničkim nadzorom Vladimira Menjšova, 2014) u deset epizoda prošle jeseni prikazana i u nas. Zapazimo li pritom obnovu kulturnih interesa za razdoblje i osobu Katarine Velike od 1990-ih, nužno je naznačiti da utjecaj te carice nije zaobišao ni popularnu glazbu. Dapače, poznati beogradski rock-sastav dičio se dvama verzijama njezina imena: Katarina II. (1982–85) i Ekatarina Velika (1985–94). Takva kulturna percepcija Katarine Velike zasigurno se neće iscrpiti ni u sljedećim godinama.

U Galeriji Klovićevi dvori netom otvorena izložba Katarina Velika, carica svih Rusa. Iz državnog muzeja Ermitaž postaje jedan od najvažnijih kulturnih događaja ove godine, a među je najkvalitetnijim izložbama u povijesti Galerije. Dapače, postaje ta izložba i važnim dijelom tumačenja povijesti umjetnosti baš kao što je i punopravni odraz širokoga raspona povijesnih izvora. Svojim postavom izložba dokida vremenski jaz od gotovo tri stoljeća i precizno predstavlja društveni, kulturni i individualni milje 18. stoljeća, a sasvim sigurno daje i potpuniju sliku života i djelovanja Katarine Velike. Dodamo li toj vrsno organiziranoj izložbi još i raskošan katalog ispunjen znalačkim tekstovima ruskih stručnjaka, kao i vrlo kompetentne vodiče, sasvim se točnim čini navod dostupan na internetskim stranicama Galerije Klovićevih dvora: „Izložba Katarina Velika nesvakidašnji je umjetnički događaj u našem gradu, državi, ali i široj regiji, koja će zasigurno privući desetke tisuća posjetitelja iz Hrvatske i inozemstva. Zbog svega toga s pravom smo uvjereni da je izložbi zajamčena puna pozornost naše stručne javnosti i najšire publike te da će njeno uprizorenje biti vrhunski umjetnički doživljaj, a uspješna kulturna suradnja i prijateljstvo između dvaju gradova na primjereni način potvrđeni.“