Stepincu su se divili, Šepera poštovali, a njega – njega su svi voljeli. Najveći sin pribićkog kraja Franjo Kuharić bio je i ostao u živom sjećanju hrvatskih vjernika kao pastir duša koji je svojim jednostavnim vjerničkim i svećeničkim životom mnoge zadobio za Krista i njegovu Crkvu. Danas, šesnaest godina nakon njegove smrti, sjećanja na život kardinala Kuharića evocira njegova nećakinja, 77-godišnja Ljerka Obrovac. Na istoj kućnoj adresi s pogledom na župnu crkvu Presvetog Trojstva u Krašiću gdje je Kuharićev predšasnik nadbiskup Stepinac proveo svoje posljednje dane sužanjstva, Ljerka živi od 1966. godine. Tada joj se, naime, po završetku gimnazije, a potom i Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, ponudio posao u mjesnoj ambulanti.
Susret s kardinalom Stepincem
Gotovo kao i njezin stric Franjo, i ona je odrastala u mnogobrojnoj obitelji u Pribiću, točnije s trinaestero braće i sestara. Bile su to teške i grube godine obilježene oskudicom, no roditeljska, bratska i sestrinska ljubav sve je to nadomještala – prisjeća se Ljerka. Svega par kilometara dalje od njezine rodne kuće, u susjednom je Krašiću svoju nepravednu kaznu izdržavao Alojzije Stepinac, kojemu je kao 11-godišnja djevojčica, zajedno sa svojom tetom, jednog jutra došla čestitati imendan. Po završetku mise ušla sam u sakristiju i čestitala nadbiskupu imendan. Stepinac mi je rekao: „Ti si mala, tebi milicija neće ništa, dođi sa mnom u farof.“ U sjećanju mi je ostao jedan veliki križ na zidu, ali i blagoslovina „Agnus Dei“ koju mi je darovao – svjedoči Ljerka kojoj je to bio prvi i jedini bliski susret sa Stepincem, premda ga je, kako kaže, znala susretati na povratku sa zagrebačkog hodočašća na Mariju Bistricu kada bi vjernici zastali u Krašiću pozdraviti svoga nadbiskupa.
„Sad bih se mogao i ispovjediti“
Njezina sjećanja na strica Franju Kuharića svježijeg su datuma, u kojima njegovo svećeništvo zauzima posebno mjesto. Nije mu bilo važno, kaže, je li on biskup ili kardinal, važno mu je bilo služiti Crkvi. Ona mu je bila iznad svega i ako je netko počeo nešto govoriti o njoj, on bi rekao: „Ne razumiješ, ne ulazi u to. Crkva je Božje djelo“. Bila mu je važna svaka duša, o čemu svjedoči anegdota za vrijeme njegova župnikovanja u Župi svetog Martina pod Okićem. Kada je jedan čovjek iz sela smrtno obolio, njegova je žena ustrajala u nastojanju da ga tadašnji župnik Kuharić pohodi i da ga ispovijedi. Župnik je više puta dolazio k njemu na vrata, no ovaj ga je svaki put otjerao, sve dok nije popustio, pozvao ga k sebi na bolesnički krevet i ispričao mu sav svoj život. Potom je rekao župniku Kuhariću: „Sad bih se mogao i ispovjediti“, na što mu je ovaj odvratio: „Upravo ste to i učinili.“
Jednom je, nastavlja, imao predavanje na fakultetu pa ga je netom prije početka dekan upitao ima li tremu govoriti pred ovoliko mladih ljudi. „Nikad nemam tremu pred mnoštvom, ali pred jednim čovjekom imam“, odgovorio mu je Kuharić, tada već zagrebački nadbiskup. Iskreno je vjerovao da je svaki čovjek jedna veličina, Božje djelo. Njegov je pogled neprestano bio usmjeren prema Nebu – ističe Ljerka.
Taj je pogled tako živo imala prilike susresti kada je, spletom okolnosti, sa svojim stricem Franjom godinu dana živjela pod istim krovom. On je bio župnik u Samoboru, a ja studentica stomatologije, a osim mene u župnoj je kući stanovala i njegova sestra. Obje smo bile sretne što možemo biti u njegovoj blizini jer kad ste s nekim tko je Božji čovjek, nemoguće je da vas ne obuzima osjećaj sreće. Bila je to teška, ali prekrasna godina tijekom koje sam gledala i upijala to njegovo svećeničko i vjerničko življenje – kaže Ljerka.
„Noćas su anđeli do kraja brevijar izmolili. Ja sam ga našao na prsima.“
Svjedoči da je Kuharić jako rano ustajao. Od 5 sati bio bi uronjen u molitvu pa sve do 7.30 kada bi slavio misu. Poslije mise – pastoral. I to biciklom, a kasnije i motociklom. Obilazio je ljude, djecu poučavao vjeronauk, a služenje bolesnima i siromašnima nastavilo se i za vrijeme njegove biskupske službe. Jednom je, govori, pitala časnu sestru u Nadbiskupskom dvoru što nadbiskupu treba za imendan. Sestra je odgovorila neka kupi košulje jer su mu svakodnevno potrebne. Nakon imendana, časna sestra upitala je nadbiskupa: „Hoćete li mi dati one košulje da Vam ih operem?“, a nadbiskup je odgovorio: „Koje košulje?“. On ih je, naime, već sve podijelio potrebitima. Ponekad bi navečer, nastavlja Ljerka, sjeo s nama i čitao nam „Bukteći oganj“, knjigu Wilhelma Hünermanna o papi Piju X. Govori da su ga slušali s velikim užitkom te da bi na kraju dana često bio premoren pa je znao moleći zaspati. Sutradan ujutro bi rekao: „Noćas su anđeli do kraja brevijar izmolili. Ja sam ga našao na prsima.“
„Pope, ubit ćemo te!“
Pastoralnu idilu narušavale su neugodnosti koje je Kuharić doživljavao od tadašnjih komunističkih vlasti. One su mu posebno zamjerale što je otvoreno branio nevinost Alojzija Stepinca i što je ustrajno promicao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Šaljem vas u krvavu kupelj – tim je riječima Stepinac 1945. 26-godišnjeg Kuharića zaredio za svećenika. Proročke riječi obistinjene su samo dvije godine poslije kada mladi kapelan Franjo u Rakovu Potoku izbjegava atentat. Prisjeća se kako je župni zvonar Kuharića upozorio da bi mu se nešto moglo dogoditi pa se ovaj nakratko sklonio u Zagreb. Vrativši se u župu, pronašao je nož zaboden u krevet, s jasnom porukom: „Pope, ubit ćemo te!“ Kasnije se doznalo kako je počinitelj tog nedjela došao Kuhariću na razgovor, ispričao se i pokajao za svoj čin. Kardinal mu je, naravno, sve oprostio – kaže Ljerka.
„S Tabora sad treba sići.“
Onda je došla 1964. i imenovanje zagrebačkim pomoćnim biskupom. Sjećam se tog dana, govori Ljerka, kada je samoborsku župu pohodio nadbiskup Šeper i Kuhariću priopćio da se sprema za biskupa. Tada sam ga vidjela da plače. Više puta mi je rekao: „Ja sam želio biti samo svećenik. Sve drugo je samo moja veća odgovornost.“
Unatoč svojoj biskupskoj službi, Kuharić nije zaboravio svoju rodnu kuću i kraj iz kojeg je potekao. Znao me nazvati i reći: „Ja bih došao doma“ – svjedoči Ljerka koja bi onda s njime i njegovim ostalim nećacima otišla u šetnju pribićkim šumama. Šetnje tijekom kojih su razgovarali o jednostavnim, svakodnevnim stvarima, često je prekidao uzrečicom: „S Tabora sad treba sići.“ Jer, čekale su ga obveze i biskupske dužnosti. Nikada nije propustio priliku da svoje nećake potakne da budu čvrsti i svoji, a Ljerka priznaje kako joj se jednom povjerio da ga najviše pogađa kada dođe na župu i vidi župnika koji se bavi svime, samo ne pastoralom.
Kuharićev je sprovod prema mnogima bio prvi veliki sprovod u 21. stoljeću. Tog se dana stalno tješila kako se ovozemaljskom smrću život čovjeku ne oduzima nego mu se mijenja. Danas mu se moli za zagovor i premda se ne usuđuje reći da je živjela sa svecem, ipak zna da je bio takav. Nije bio čovjek opterećen svojim egom. Bila je radost biti s njim, a ta njegova prisutnost živi i danas u meni – ističe Ljerka koja dio sjećanja na sveti život svoga strica danas želi prenijeti i svojim dvjema unukama, Ingrid i Leonardi.
