Slikar Mato Celestin Medović
Na današnji dan 1920. u Sarajevu je umro slikar Mato Celestin Medović
Na današnji dan 1920. u Sarajevu je umro slikar Mato Celestin Medović.
Medović, Celestin Mato, hrvatski slikar (Kuna Pelješka, 17. XI. 1857 – Sarajevo, 20. I. 1920). U samostanu Male braće u Dubrovniku školovao se za svećenika. Zapazivši njegovu darovitost, general franjevačkoga reda pozvao ga je u Rim da studira slikarstvo (1880–86). Učio je kod L. Seitza i slijedio tradiciju nazarenaca, a studij slikarstva nastavio je u Münchenu (1888–93), gdje je prihvatio dekorativno povijesno slikarstvo K. von Pilotyja. U Dubrovnik se vratio 1893; radio je u atelijeru što mu ga je M. Pucić uredio u svojem ljetnikovcu. God. 1895. zatražio je vraćanje u svjetovni stalež; nastanio se u Zagrebu i pridružio Bukovčevu krugu. Napustio je Zagreb (1907), neko vrijeme živio je u osami na Pelješcu, a potom je boravio u Beču (1912–14).
Isprva je zagasitom skalom boja slikao kompozicije kićena dekora, vješto uklopljenih detalja i teatralna zanosa (Bakanal), portrete (Portret starca) i likove svetaca (Sv. Bonaventura), koji pokazuju visoku kvalitetu realističke interpretacije bliske krugu W. Leibla. Pod utjecajem V. Bukovca, kojega je upoznao u Zagrebu 1895., paleta mu je postala svjetlija i šarenija, a tehnika slobodnija. U tzv. zagrebačkome razdoblju (1895–1907) radio je mnogobrojne slike u crkvama sjeverne Hrvatske (Križevci, Požega, Bjelovar) i oltarske slike (Pašman, Baška), te velike povijesne kompozicije za svečanu dvoranu Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu (Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskoga, Zaruke kralja Zvonimira).
Od 1901. često je boravio na Pelješcu slikajući izravno u prirodi (u pleneru) marine (Lebić, Bonaca) i pelješke krajolike (Krajolik iz Postupa) te mrtve prirode (Sardelice, Ribe i rakovi). Oko 1907. priklonio se novoj tehničkoj maniri sitno crtkanoga poentilizma. U tzv. ranome pelješkome razdoblju (1908–12) slikao je, profinjenim skladom boja, krajolike većih dimenzija (Poslije proljetne kiše, Rascvala brnistra), na kojima je poentilizam bio grafički discipliniran (Vrijes). U tzv. kasnome pelješkome razdoblju (1914–18) na manjim impresionističkim platnima gustim namazima i impulzivnim udarcima kista bilježio je dojmove iz prirode (Vrijes, Vrijes u polju, Pelješki krajolik uz more).
Premda u njegovu golemom opusu katkada ima kolebanja u kvaliteti, on je, uz V. Bukovca, najmarkantnija osobnost prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne. Slikao je prizore s povijesnom i religijskom tematikom, žanr-prizore (mnogobrojne Pompejanke), mrtve prirode i portrete, no prvi je uočio vrijednost primorskoga krajolika i njegovao ga kao samostalnu slikarsku vrstu te njime otvorio put modernomu hrvatskom pejzažnom slikarstvu.
Izvor: Hrvatska enciklopedija