Slučaj Banovina: Dali smo puste milijune, a nije izgrađena nijedna kuća. Slijedi i nova katastrofa

105 milijuna kuna i niti jedna izgrađena kuća! Nije zagonetka. Ili možda ipak jest? Jer doista, malo je čudno da uz sve te puste milijune koje ste dali vi, građani – na Banovini sve kao da i dalje stoji.

105 milijuna kuna prikupljeno je nakon potresa na Banovini. Sve te novce, dali ste upravo vi – građani. Kako danas izgleda to područje, za Provjereno donosi Barbara Majstorović Ivezić.

Dogradonačelnica Gline, Branka Bakšić Mitić kaže kako sve stoji, odnosno sporo ide. “Treba se napraviti elaborat. Pazite, elaborate za rušenje, elaborate za izradu dimnjaka koji ide do 25 tisuća kuna. Jedan dimnjak inox košta 4000 kuna. Pa sad vi recite koliko smo mi samo za elaborate mogli napraviti dimnjaka”, ističe Bakšić Mitić.

Potres kod Gline

Ponovno se zatresla Banija, podrhtavalo tlo kod Gline: “Zvuk i jako ljuljanje”, “Osjetilo se podrhtavanje kuće. Ovo je drugi u pola sata”
Dvadeset kilometara dalje Petrinja, ista tužna slika. Na pitanje znači li to da još ni jedan objekt koji ima žutu ili crvenu naljepnicu nije krenuo u obnovu, gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes odgovara kako nije prema Zakonu o obnovi. Navodi kako imaju veliki broj donacija iz stranih država, od hrvatskih tvrtki, udruga. Iz različitih izvora.

Gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček tumači kako se kad se govori o obnovi – govori se o popravcima dimnjaka, zabatnih zidova i nekim manjim popravcima krovova. “Stoga ne možemo iskontrolirati te brojke, jer obnova nije ni počela”, upozorava sisačka gradonačelnica.

Prije samo dva tjedna pokazali smo kako uglavnom stariji ljudi žive na ovim područjima.

Mještanka Zdenka Pađan kaže kako bi živjeli u nadi, samo kad bi vidjeli da se nešto događa. Tada bi im bilo lakše, poručuje, ovako ih ubijaju monotonija i neizvjesnost.

Popis stanovništva pokazat će katastrofu

Bakšić Mitić naglašava kako će popis stanovništva biti katastrofalan, pogotovo na ovom području. Ističe i da obnova treba što prije biti provedena, kako bi ljudi ostali tu.

Je li ikome obnovljena kuća od prikupljenih sredstava? Ili su to isključivo popravci na kućama u kojima su ljudi nastavili živjeti i nakon potresa?

Goran Hanžek, Državni tajnik Središnjeg ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje nastoji umiriti javnost, koja se s razlogom pita na što se zapravo troši taj novac.

Naglašava kako se to se mijenja na dnevnoj bazi s obzirom na dinamiku radova te kaže kako je realizirano 28,5 milijuna kuna ugovora. Na pitanje hoće li biti objavljeni ti troškovi, Hanžek odgovara kako su u svakom trenutku spremni pokazati te troškove.

Konkretno – podatke o trošenju doniranih sredstava, o angažmanu trtvrtki, o provedbi postupaka javne nabave, izrade projektne dokumentacije, ugovora – nismo dobili.

Državni tajnik Hanžek dodaje da u ovome trenu ima podatak o 777 kompletno dovršenih kuća.

Kad kaže kompletno dovršenih kuća, državni tajnik misli isključivo na kuće sa zelenim naljepnicama, na kojima su odrađeni popravci dimnjaka, krovišta, zabatnih zidova, što navodi i sama gradonačelnica Siska.

Što je s ostatkom od 50 tisuća prijavljenih oštećenih objekata, od kojih 16 tisuća ima crvenu ili žutu naljepnicu – odgovora nema.

Državni tajnik Hanžek kaže kako je prosječna cijena obnove 40 tisuća kuna plus PDV, dakle – prosječna cijena je 50 tisuća kuna.

Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline, tumači kako nema specifikacija. “Ljudi koji su potpisivali elaborate nisu dobili troškovnik. Mene isto zanima šta je u tom elaboratu što košta 25 tisuća kuna, koja je specifikacija materijala i radova”, pita se.

Država nije uspjela izgraditi niti jednu kuću koja je bila neadekvatna za život. Država nije. No građani jesu!

Bakšić Mitić naglašava kako su uz pomoć privatnih donacija “Ljudi za ljude”, do sada riješili 37 kuća – što drvenih kuća, što su kupili kuće koje imaju zelenu naljepnicu, a što onih koje se grade iz temelja.

Državni tajnik Hanžek navodi kako kuće koje su do sada građene nije baš vidio. “Nažalost, da su građene u sustavu ove kvalitete. Morate uzeti u obzir da mi kao javni investitori imamo propisanu provedbu Zakona o javnoj nabavi”, kaže.

Kolika je zapravo cijena obnove

Još jedna otegotna okolnost su majstori. Nema ih dovoljno, a cijene njihovih usluga i materijala su znatno porasle. Ali se proizvodnja, tvrde, ubrzala. Tomislav Prlić, građevinski poduzetnik kaže kako bi s ovom tehnologijom za godinu dana obnovili cijelu Petrinju. Navodi i da je okvirna cijena između 1000 i 1200 eura po kvadratu. Kuće koje gradi su modularne, montažne i za njihovu izgradnju i montažu treba nekoliko dana. Za dimnjake tek nekoliko sati.

Prlić naglašava kako su nakon potresa odmah proizveli dimnjake za sve moguće kombinacije. “S našom tehnologijom to je jako brzo napraviti. Otprilike je sat vremena produkcija konstrukcije dimnjaka. Ono što je najvažnije – da bi demontirali jedan dimnjaku centru grada treba kranska dizalica od 100 tona. A kod nas to dva čovjeka donesu pod rukom, dignu i u jednom danu smontiraju”, pojašnjava Prlić.

Cijena s elaboratom i nadzorom – tri do četiri puta manja od državne. Prlić govori i da je u jednom danu moguće napraviti jedan dimnjak. Ne vidi da bi to trebalo koštati trideset tisuća kuna, nego nekakvih desetak tisuća.

Stožeru civilne zaštite je za uklanjanja 415 uništenih objekata i postavljanje 2400 stambenih jedinica dosad isplaćeno 113 milijuna kuna. Tvrtki Pleter za pripremu obroka do listopada gotovo trideset milijuna kuna.

Državni tajnik Goran Hanžek navodi kako treba uzeti u obzir da su putem nacionalnog stožera nabavili gotovo 900 klima, a sada je nabavka kvalitetnih električnih radijatora, 500 komada. “Da imamo skrb o toplim obrocima, da imamo skrb o kontejnerima, da preuzimamo skrb redovitih servisa tih kontejnera kada nešto prokišnjava ili nešto je nekvalitetno.“

Situacija na terenu, čini se drugačija.

Milan Ivatović pokazuje gdje mu strop prokišnjava, pa mora stavljati posude. Danica Cimeša govori kako u škafu ugrije vodu i onda pere. Neposredno nakon potresa područja pogođena potresom dobila su pomoć iz državnog proračuna. Sisak 20 milijuna, Glina 25, Petrinja 30.

Gradonačelnica Petrinje Magdalena Komes susrela se i s problemima koje je ostavio bivši gradonačelnik. Kaže kako je određeni dio sredstava, kako je mogla vidjeti iz raznih predmeta i računa, potrošen neadekvatno, suprotno tim kriterijima. A dio je zahvata napravljen po visokim cijenama, na primjer uklanjanja. Isto tako projekti koji su se radili, elaborati koji su se radili su bili po visokim cijenama izrađivani. Stoga se još uvijek bore s tim na koji će način opravdati tih prvih 30 milijuna kuna.

Hrvatska posla, rekli bismo. Uz spomenutih 30 milijuna iz proračuna, Petrinja je dobila još 30 za izgradnju kontejnerskog poslovnog centra Novi život. Uz donacije Glasa poduzetnika i sufinanciranje grada Petrinje, iznos se popeo na 40 milijuna kuna.

Komes kaže kako je taj iznos za jedno kontejnersko naselje zaista velik.

“Zašto se nije izgradila nova zgrada, u to ne bih ulazila jer nisam sudjelovala u pregovorima u početku. Vidjela sam da taj projekt ne smijem zaustaviti jer je taj projekt Centar novog života zaista bila nova nada našim poduzetnicima koji su ostali bez prostora u centru grada”, zaključuje.

Gradnja centra je kasnila pa je otvoren tek prije nešto više od mjesec dana. Četvorni metar kontejnerskog centra stajao je više od deset tisuća kuna. U njemu je trebalo biti 55 obrtnika, a kako gornji kat još nije u funkciji, trenutno ih je tek desetak.

Državni tajnik Hanžek navodi svoja iskustva prema kojima u Švedskoj, Americi postoje kontejnerske škole koju djeca najnormalnije pohađaju. “Danas je najnormalnija stvar u Europi i na svijetu kontejnerski poslovni prostor koji se koristi na određeno vrijeme. Ja ne vidim da tu bitno odskačemo”, govori Hanžek.

U nekim drugim okolnostima bilo bi lijepo čuti da slijedimo europske i svjetske trendove. No i dalje se pitamo – što je konkretnom obnovom.

“Neki problem postoji”

Evo i odgovora Branke Bakšić Mitić: “Ja ne znam, možda se država ne može organizirati, možda ne može prikupiti te ponude. Ja zapravo ne znam u čemu je stvar. Za godinu dana Skopje je bilo obnovljeno, tako je bila i Banja Luka, evo Turska. Njemačka poslije onog nevremena. Ja ne znam jesmo mi neorganizirani, neki problem je.”

Gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček naglašava kako je najgore što su to najteži stradalnici koji žive u kontejnerskim naseljima, koji su apsolutno bez ikakve informacije kada bi mogli očekivati obnovu. Grad Sisak je specifičan po tom pitanju, imaju jednu zgradu u kojoj je 146 stanova neupotrebljivo. Na koji način će se zgrade obnavljati, hoće li ići zamjenska gradnja, hoće li se popravljati, kao i tko je za to nadležan – nitko od tih ljudi koji žive u tim stanovima nema tu informaciju.

Cijela priča o pomoći Banovini krenula je optimistično. Ganuli su nas prizori rijeke ljudi koja se slivala na pogođena područja noseći sve što su uspjeli skupiti, prevozeći donirane kamp-kućice, otkidajući od vlastitih usta da bi uplatili onima koji su ostali bez svega. Sjetimo se kuhara iz cijele Hrvatske koji su se sami organizirali, volontera koji su popravljali krovove i donosili grijalice. Godinu dana iza toga, potrošeni milijuni i niti jedna izgrađena kuća.

 

Izvor: dnevnik.hr