Prema mišljenju njezina prvaka Vatroslava Jagića, vezan je za hrvatsko glagoljaštvo i nastao je prije 130 godina. Riječ je o misalu iz 1893. koji je priredio dostojan nasljednik drevnih krčkih glagoljaških pregaoca i jedan od najvećih novovjekovnih glagoljaša – Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.).
Nakon više od dva stoljeća provođenja ekumenizmom nadahnute istočnoslavenizacije hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga pod nadzorom rimskoga Zbora za širenje vjere, Parčićev je misal, uz blagoslov pape Lava XIII., bio povratak na izvornu hrvatsku crkvenoslavensku jezičnu koncepciju.
Priprema misala nije tekla glatko. Tomu je, primjerice, pridonio i inače veliki poštovatelj glagoljaštva don Frane Bulić koji je smatrao da misal treba biti tiskan na latinici.
Na kraju se ipak ostvarila Parčićeva nakana, tj. misal je otisnut na glagoljici. Bio je to primjeren znak poštovanja prema višestoljetnoj hrvatskoglagoljskoj tradiciji i njezinim bitnim odrednicama.