Zapeo sam u jarku. Jaka kiša preplavljuje ceste. Nije se dalo stići do mosta. Vratih se do ceste, susretoh štrajkaše. Transparenti, bučni glasovi. Vika, strka, metež. To je bilo davno, prije nekih dvadesetak godina… Nekada su ih bile pune novine, dnevne vijesti… gradske ulice. Danas, ako bi se i sakupili negdje, na obližnjem školskome igralištu, prvi bi ih jači pljusak rastjerao. Zašto? Poradi boljega parkirnog mjesta, skupljih sunčanih naočala, ljepših tkanina na prozorima… Važnije nam je kakav će biti okus kave ujutro, hoće li cvijeće iz vaze procvjetati, ribice u akvariju imati dva ili tri kamenčića, izrezbarene školjke, zelenkaste alge, ima li vani na povaljanoj travi skakavaca… negoli stati uz čovjeka.
Dražen Zetić