Stipo Mlinarić Ćipe: O Robertu Zadri – heroju Domovinskog rata

Evo me opet oko tri decenije nazad. Moj život je nekakav vremeplov u kojem se svako malo klatim, i sad malo odlazim k svojoj obitelji, svojoj ženi i sinovima, prijateljima, hobijima, i svojem laganom starenju, pa sam sad opet u povratku u godine početka rata. Ovih dana kad se ne smije putovati daleko zbog karantena i izolacija, dobro dođe kad možete putovati kroz vrijeme…

Pa tako, svratih ja opet u moje devedesete… S jednim osobitom razlogom vezanim za današnji dan.

Mirni moj Vukovar tih godina, kao da ga sad vidim. Škole, društvo, ulice… Komunizam je sve trovao, ali život mladih ljudi koji je bujao, nekako je prkosio tom mrskom bešćutnom tupom komunizmu, i već je smrdio na trulež i kraj. Pred igrom mladića i dječaka, činio se kao nervozni starac koji očajno ali nemoćno gubi i bitku i sve utakmice – upravo od djece protiv kojih se borio. Ta, tko je još dobio utakmicu protiv djece? Stasali smo, i probili se kroz sve barikade one tuposti, i provukli sve svoje ideale kroz školu koja bi sve dala da toga nije bilo. Ali jest. Bilo je:

U tom komunističkom gradu koji je slovio za pojam uspješnog jugoslavenstva, iza parola, defilea, štafeta, i drugih jalovih prenemaganja od laganja, odrastali su domoljubi, katolici, svoji na svome, nezatucani… izrasli na plećima snage i uvjerenja svojih roditelja koji su herojske borbe podnijeli provlačeći svoju vjeru kroz kombinate, ove ili one, odbore, sastanke… skoro neokrznuti, osobito neki. Neki, kao što je to bio Blago Zadro. Po meni najveći sin Domovinskog rata. Kako sam ga samo volio, kako sam mu samo vjerovao. Kako smo ga samo svi poštivali, i divili mu se, i kako nam je samo srca osvajao, onom dobrotom, pravdom, poštenjem, a osobito hrabrošću. Ja sam ga istinski volio, i doista ne vidim kako sam mogao drugačije.

Ovo je stoga priča o jednim velikom jablanu, hrastu mladom slavonskom. O Zadri. Ali, ne o Blagi.

Nego o Robertu. Ili, Robiju, kako smo ga zvali. O sinu ovog gorostasa silnog…

Danas je 10.4. Te datume nisam pamtio, i nisam se vezao za njih. Ne sjećam se ni jednog 10.4 iz srednje škole, a nisam siguran ni da je to zamjećivao i Robo. Bili smo isti razred, igrali se, natjecali, zafrkavali, učili… i dijelili poneke tajne. Da smo Hrvati, ponešto o Stepincu, vjeri, ministriranju… djevojkama, moru, sportu… Puno nas je iz te generacije dugo ostalo zajedno. Vjerujem, duže nego i jedna generacija prije. Nekad smo dijelili knjige i lopte, a onda smo dijelili odore, puške i položaje. Rane, granatiranja, rovove…

Po završetke naše škole, počele su demokratske promjene. Robert ode u MUP, te ubrzo prelazi u ATJ lučko. Bio je kršan, snažan, spretan, odlučan, mentalno jak. Tek kad je otišao shvatio sam da je Robo drugačiji. I da se uvijek u njemu skrivao taj specijalac, pa sam se sramio kako ga prije nisam prepoznao. Onda je kod nas krenulo. Robo se odmah vratio, i sa svojim prijateljima iz postrojbe, među kojima i s Božom Bjondom, rođenim Slunjaninom – koji je postao žrtva u Borovom Naselju, 25. 08. 1991.

Bili smo hrabra i prkosna generacija. Sav onaj entuzijazam i mladenačko sanjarenje o herojstvima prenijeli smo u stvarnost i suprotstavili smo se tisuću puta jačemu neprijatelju. Nismo se bavili procjenama kolike su nam šanse. Naš kriterij je bio prkos i borba za svoje po svaku cijenu, i prijezir bahate bande koja nas je napadala. Tako nastade i legendarni Turbo vod– 14. 09. 1991. kojega je činilo od osamnaest mladića u rasponu od 18. do 25. godina. To je bio interventni vod koji je stavljao glavu tamo gdje drugi nisu smjeli postaviti ni svoju nogu.

Možda se stječe dojam da je Turbo vod po inerciji funkcionirao na karizmi i liderstvu pokojnoga Blage. No, nije bilo tako, niti bi to bilo moguće. Veličina Blage Zadre je upravo bila u tome što je znao upravljati i davati teške uloge drugima, i prepoznavati sposobnosti drugih. I prepoznao je da Robo ima ono što je i sam nosio u sebi. On je trebao, ne samo poslušnika, nego nekoga tko zna voditi. Lidera. A Robo je to bio.

Mladić od 22 godine koji se postavlja odgovorno, brine o ostalima, procjenjuje stvari objektivno, zadržava mirnoću, prenosi motivaciju, brine u suborcima, preuzima odgovornost. Šteta je što se snaga i veličina ovog heroja teško probija do javnosti. Osobito se sjećam jednog događaja koji to izrazito ocrtava, zaprepašćujuće.

Bilo je to na 16. 10. 1991. Jedna naizgled manje opasna akcija završila je tragično za zapovjednika obrane Borova naselja. Poginuo je Blago Zadro. Obrana Vukovara je stajala na obrani Borova naselja, a nju je nosio Blago. Nama je bio uzor, prijatelj, pouzdanje, zapovjednik i heroj već u ono vrijeme. Ali, jednome od nas bio je još više od tog. Robertu je on bio i otac.

Brzo smo se organizirali, neutralizirali mitraljesko gnijezdo i izvlačili tijelo svoga zapovjednika. Uvijek mi, kad pričam o ovom događaju, misli skreću i na Zvonka Mlinarića Špekija koji je u toj akciji i sam poginuo. Život dati za tijelo svoga zapovjednika! Može se činiti nepromišljeno i suludo, ali vi ne možete shvatiti koliko je to za nas bilo egzistencijalno važno. Tu nije bilo druge opcije. Na koncu tijelo uspijeva izvući Ivan Mažar. Na žalost ni njega danas nema. I sam je poginuo par dana kasnije i svoj život položio na onoj slavonskoj ravnici. Ginuli su nam suborci i prije. Vijest o pogibiji nekog branitelja u Vukovaru već dugo nije bila vijest. No, Pogibija blage bi trebala biti ne vijest nego potres do temelja svakome od nas. Takav lik, takav lider, a tako iznenada.

Branitelji ipak očvrsnu, prebace misli na bitku, pa se nekako s pogibijama nose. Puno puta sam pomislio i na svoju moguću pogibiju, bratovu, drugih suboraca. Ali Blago u mojim mislima nije smio poginuti. A u Robertovim?

Stajali smo tako te večeri pored odra, ni sami ne znajući kojem osjećaju se prepustiti ili othrvati. Svaki čovjek je čovjek, i naša ljudskost i ranjivost prije ili kasnije izbija ispod naših zanimanja, bitaka, odora i ratova. Tako se, nakon teške bitke, sakupismo u zapovjedništvu, pored lijesa Blage Zadre. Onaj koji je bio najuspravniji i najjači, sad je ležao nepomično, zauvijek. pomolili smo se i oprostili, tako ti ide. Tužna scena od koje se i sad stresem kad je se sjetim. i bit će tako do kraja života. Ni ne smijem se u nju puno udubljivati, jer je ne mogu prežaliti. I Robert je tu stajao pored nas.

Bolno lice, bez riječi. Onda je ipak nešto rekao:

„Idemo dalje u borbu, bit će vremena za plakanje kad završi ovaj rat.“

Te riječi kao da su odagnale sve dvojbe oko toga što trebamo osjećati. Ideja važnosti i uzvišenosti ove bitke, ponovno nas je ispunila smislom, snagom, vedrinom. I osjetio sam, tada osobito, kako opet imamo Blagu. Robo se nije osvrtao, i nije stao misliti očevom glavom, nego svojom. On je odlučnost, odgovornost i odvažnost upio prije. Ta, u stajanju pored lijesa, bilo bi prekasno.

Ovaj događaj i gard viteza Robe, duboko me dotaknuo. I nekako sva ta veličina i snaga duha, stalno mi je pred očima, i dolaze mi misli: svijet naš braniteljski i Hrvatska, nepravedno zapostavljaju ovog velikog ratnika i junaka. Premalo ocrtavamo i naslućujemo kako je veliko srce imao, istinski i vlastitu ljubav prema Domovini i moralna načela. Podsjećao je na Blagu, ali nije mu bio kopija. On je bio svoj, i kad je otac otišao, njemu se svijet nije srušio. Jer njegov svijet je ostao: Hrvatska! Njegov narod, borba za slobodu.

To su već bili posljednji dani obrane Vukovara. Trebali smo izabrati novoga zapovjednika obrane Borova naselja, pa se nametnulo ime Roberta Zadre. No, on je mislio na daleko već tada: Neću! Radi pokojnoga oca neću da bude zapisano da je Zadro predao grad. Ja ću se boriti s dečkima dok budemo mogli, ali grad predati neću.“

I nije. niti se predao. Valjda je i to u sebi ponavljao: Ne smije se dogoditi da četnici zarobe i ponižavaju sina heroja Blage Zadre. Nije to činio zbog sebe, nego je bio svjestan baštine jednog heroja, koju hrvatski narod ima u liku njegovoga oca. Zadnjih dana kad je grad padao, svima nama je bila opcija proboj i izvlačenje. Mnogi su izginuli, neki zaboravljeni kao i ja osobno, a neki su uspjeli u tome. I Robo.

Za njega je rat mogao biti gotov. Izgubio je grad, izgubio prijatelje, izgubio oca. Sad je moglo biti vrijeme za povlačenje, kako bi se spasio rod Zadrinih. No, Robo nije mogao tako misliti. On je imao svoje srce, i svoju ljubav prema Domovinu, koja ga je i dalje dozivala. A sad osobito njegova Hercegovina, očevina njegova. Čuo je taj zov, i krenuo, s jednom skupinom suboraca. Srce ga je vuklo i bio je spreman položiti svoj život za Domovinu.

Oltar njegovog polaganja života bijaše Kupreška visoravan, na današnji dan. 10.4. On rođeni Vukovarac, a u srcu Hercegovac, položio je život u svojoj očevini. A njegov otac, rođeni Hercegovac, u Vukovaru.

Dragi zapovjedniče, ovo je moj mali dug tebi. Neka ti nebo plati!

 

Tvoj Stipo Ćipe Mlinarić…