Sudjelujući u molitvenoj inicijativi 40 dana za Život imala sam priliku promatrati ljude kako dolaze i odlaze iz bolnice. Vjerujem, pod utiskom nakana na koje smo molili, pogled mi se najviše zadržavao baš na trudnicama i ženama koje su dolazile s djecom.
Gledam majke kako užurbano hitaju sa svojom dječicom raznih dobnih skupina… Najmanji bivaju nošeni u toplim rukama majčinim; drugi, malo veći, drže se za ruke, a oni treći tinejdžerske dobi, onako lijepi i odrasli, koračaju uz svoju roditeljicu, onu koja se odlučila odazvati BOŽJEM POZIVU I DAROVATI IM ŽIVOT!
Čitajući dio iz sv. Pisma “Gospodin je blagoslovi i ona pokloni život jednom sinu!” (Ruta 4,13), prvi put shvatih zašto za ženu kažu da je u blagoslovljenom stanju kada nosi djetešce u sebi. Da, to je blagoslov, blagoslov kojim Bog ne pečati samo taj dan začeća, nego ga svjestan zahtjevnosti misije koja je pred nama, izljeva na sve dane našeg življenja!
Ne bih htjela pisati o onome kada se žene ne odazovu pozivu darovateljice života, željela bih pisati o onoj savršenoj ulozi majke, stražarice i ratnice. Njima posvećujem ovaj tekst s ljubavlju koju im Bog Otac želi prenijeti, jer ja drugog naziva ne nalazim za one koje se odazovu ovom Božjem blagoslovu. One, koje po milosnom daru Boga živoga imaju u sebi utisnut taj pečat uzvišenosti misije u koju su pozvane zajedno sa glavom svoje obitelji, ocem djeteta.
Dok sam tako stajala i promatrala prolaznike, pažnju mi je na neki osobit način privukla jedna slučajna prolaznica – mama, koja je držala za ruku svoju kćerku i to što me na osobit način dotaklo bilo je držanje te žene! Njezin stav je odavao ženu s punom sviješću o onome što je primila od Boga. Stav neustrašive “stražarice”, stražarice koja je svojeg blaga i svoje uloge bila i te kako svjesna jer njezino ponosno držanje, mili i zaštitnički pogled kojim je obuhvaćala svoju djevojčicu, otkrivao je baš to!
Tada mi je po prvi puta bilo jasno da žene uslijed svojega vječito pretrpanog radnog dana, obaveza i jurnjave, gube pojam o važnosti uloge koju imaju, a ta uloga tako je uzvišena i jedinstvena da je onoj zloj strani i te kako bitno da žena to ne spozna!
Zašto nas to tako malo danas spoznaje?
Vjerujem da je tomu kriv stil života koji se danas promovira. Stil koji veliča ispraznost i nameće svima nama iskrivljene norme ponašanja, težnji, bivanja koje nas nikada ne mogu ispuniti, nego nas naprotiv čine nezadovoljnim iz jednostavnog razloga što čovjeka Bog koji je savršen nije stvorio nekako polovičnim, nego je u čovjeka stavio sve elemente koji ga čine vrlo sličnim Njemu samom!
Ono što nam svima treba je svojevrsno BUĐENJE, svijest o važnosti onoga što nam Bog daje kako bi to zauzelo u našem životu mjesto koje mu pripada. Pa tako otac i majka koji su stavljeni u ulogu darovatelja života, da se tako prema tom životu i odnose.
Da u svakom muškom i ženskom srcu uskipi onaj sveti plam ljubavi, ponosa i zaštite pri spoznaji o dolasku novog bića u njihovu zajednicu. Da u njima naraste ushit pri pomisli kako je to malo biće koje dolazi tijelo njihovog tijela, krv njihove krvi i kako bi u slučaju nasilnog otkidanja tog blaga od majke činili gore nego bi pootkidali vlastite udove…
Vrati nam Gospodin one emocije koje je modernizam tako surovo pobrisao iz nas! Probudi nas da kao lavice i lavovi bdijemo nad svojim potomstvom, ulijevajući u nas sve veću odvažnost i svijest o uzvišenosti svete uloge kojom si nas počastio…
Kako bi bilo lijepo imati mamu koju sretoh toga dana… mamu koja bi poput bojnih kola stala pred one koji joj žele oduzeti milo biće; mamu koja bi već pri spoznaji o začeću uz muža s nježnošću tepala ljubljenom biću: “Radosti našeg života, blagoslove naš, ponosu srca očevog i majčinog, cvijetiću nježni s ljubavlju po BOŽJOJ MILOSTI DARUJU TI TVOJI RODITELJI ŽIVOT!”
Kako je lijepa zaštita pod stražom neustrašivog srca maminog…
Budi i ti takva mama!
Foto: www.cathopic.com