Razgovor s akademikom Ivanom Golubom
Spectrumovo uredništvo je uvijek bilo «stvar» nekolicine. Je li Spectrum doista list koji će imati svijetlu i perspektivnu budućnost? Počeci Spectruma, ogleda i prinosa studenata teologije, mogu se nazrijeti 1964. godine. Spritus movens, idejni začetnik i utemeljitelj Spectruma cijenjeni je i uvaženi prof. dr. sc. Ivan Golub. Pod njegovim budnom okom otvaraju se vrata listu koji će u mnogočemu promijeniti i poboljšati intelektualno i duhovno ozračje studenata na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.
Spectrum: Jednom ste prilikom napomenuli da svaki časopis ima svoju misiju i da mora organski rasti, korak po korak. Možete li nam reći iz današnje perspektive je li Spectrum kao izraz vremena ispunio tu svoju prvotnu misiju?
Spectrum je izdanak jednog posebnog vremena Drugog naime Vatikanskog koncila (1962.-1965.). Spectrum ide u red onih prvih koraka koji su napravljeni na tragu Koncila. Bio sam student u Rimu u vrijeme Koncila, njegova trajanja i otvaranja – za Ivana XXIII. koji ga je sazvao i Pavla VI. koji ga je zaključio. I upio sam kao spužva novi duh koji je danas teško prepoznatljiv naraštajima koji nisu iskusili razdoblje prije Koncila niti vidjeli kako je prije bilo. Ali za nas koji smo vidjeli taj, više-manje tridentski oblik crkvenog života, i zatim doživjeli s Koncilom prekretnicu, bio je to čas ushita. S tim sam se nabojem vratio iz Rima 1964. i jednoga dana na predavanjima, bez ikakvih posebnih priprema, gledajući mlade ljude pred sobom, upitao sam ih, kao ono u Evanđelju: «Što stojite sav dan besposleni?» Nakon što su mi objasnili da ih nitko ništa nije pitao, jednostavno sam izrekao riječi: «Treba pokrenuti časopis. Mora ovaj fakultet imati studentski časopis. Pokrećemo časopis. Ja sam tu.» I tako je krenulo. Zanimljivo je da je to vrlo slično, ako se uopće mogu male stvari usporediti s velikima, sazivu Koncila. Ivan XXIII. veli da nije razmišljao o sazivu Koncila. Jednoga dana državni tajnik kardinal Tardini mu je nabrajao što bi sve trebalo učiniti. Ivan XXIII. je na to jednostavno rekao ono što mu je palo na um: «Treba sazvati ekumenski koncil». U, dakako, skromnom razmjeru, učinilo mi se, da treba dok još traje Koncil pokrenuti časopis studenata teologije. Časopis, kako samo ime kaže, treba biti pisanje časa, i to koncilskog časa. Tada je posijano gorušičino zrno koje treba polako rasti. I trebalo je vremena do pojavljenja prvog broja «Spectruma» – 1967. To znači da zrno mora jedno vrijeme biti u zemlji pa ga ne vidimo, ali onda iznikne.
Spectrum: Kao što ste rekli, svaki početak ima svoje zapreke koje se moraju savladati. Tako je i sam Spectrum bivao herojem i žrtvom svojih čitatelja. Gdje se po Vama nalaze izvori volje koji su Spectrumu omogućili 40. godina života?
U korijenima. Držim da je bilo važno, kao kod gradnje svake zgrade i nastajanja svakog organskog bića, zasaditi i njegovati korijene, odnosno dobro postaviti temelje. Rječita je i biblijska slika o kući koja je građena na pijesku pa kad dođu vjetrovi obore je, a kad je građena na stijeni odolijeva oluji. Zato je i dugo razdoblje priprema bilo zapravo temeljito postavljanje temelja časopisa «»Spectrum.» No, časopis – to su ljudi. Prema tome, nema časopisa ako nema ljudi. Redovito to nije puno ljudi. To je uvijek manja skupina, ali koja sa časopisom liježe i ustaje. Samo takvi, a to je ovdje bio slučaj, počevši od mene kao utemeljitelja i prvog urednika, koji su sa Spectrumom lijegali i ustajali, mogli su sebe ugraditi u Spectrum i graditi ga. Naravno, slijedeći pri tome zakon vremena odnosno zakon svakoga živog bića. A Spectrum je živo biće, jer časopis to su ljudi, živi ljudi. Ono što časopis kazuje i pokazuje zapravo je život koji se odrazuje. Za svako živo biće, tako i za časopis, vrijedi zakon rasta i tu se ne da ništa iznuditi.
Ivan Golub, Običan čovjek, Ljevak, 2013., 864 str.
Izražavam udivljenje naraštajima mladih ljudi, studenata, koji se mijenjaju od onog prvog naraštaja pa sve do vas ovdje. I uvijek osjećam osobito počitanje prema svakome naraštaju kroz ovih nekoliko «Spectrumovih» desetljeća. Bilo je vjetrovitih i jako burnih razdoblja, koja su mogla Spectrum pomesti, međutim to se ipak nije dogodilo.
Spectrum: Možete li nam reći kako izgleda i funkcionira koncept rada na Gregoriani? Kakva su Vaša iskustva i što je konkretno primijenjeno na nekoć «glavnu skupštinu» Spectruma?
Na Gregoriani je, dok sam bio student, postojao časopis Papinskog sveučilišta Gregoriana koji se zvao «Vita nostra» («Naš život»). Makar sam bio kratko tamo, smjesta sam se uključio u časopis. Vidio sam kako je list poveznica na Sveučilištu, koje je tada imalo oko 3 000 studenata iz osamdesetak zemalja, te spoznao da je časopis važna veza koja povezuje studente. Učinilo mi se da bi i kod nas trebalo utemeljiti časopis. On naprosto treba biti časopis studenata teologije kod nas. To znači ne tek zagrebačkih, nego svih naših teologija. Zato je jedan broj Spectruma bio uređivan u Zadru, a tamo je bilo tada i sjedište uredništva. Uvijek je se Spectrum postavljalo tako široko da članovi uredništva kao i suradnici budu i iz drugih bogoslovija u domovini, kao i iz inozemnih zavoda u kojima su boravili naši studenti teologije kao što je Germanicum, Hrvatski zavod sv. Jeronima… U počecima «Spectruma» , u vremenu kad je Spectrum bio nježna biljka, bilo mi je jasno da kao profesor i predavač trebam biti dobrano unutra i zaštititi to nježno biće da ne postrada. No, onog časa kad sam spoznao da je dovoljno poniklo i poraslo, povukao sam se i rekao studentima da ga sad sami preuzmu jer više ne trebam ja biti ni glavni ni odgovorni urednik. Neka to budu studenti. Još sam nastojao vezati tada Spectrum uz stabilnu instituciju, a to je Fakultet. Fakultetsko Vijeće je odredilo jednog profesora kao vezu između studenata i Vijeća, sačinjen je Statut i Pravilnik Spectruma. Uspostavljena je Statutom skupština. A Skupština je skup. Na koji su pozvani svi studenti, naravno. Ali, držim da je bilo mudro urediti da riječ imaju oni koji se na Skupštinu odazovu jer inače Spectrum ne bi mogao djelovati. Odlučuju oni koji su došli na Skupštinu. Nekada je to bio veći broj, nekada manji broj. Statutarno je to sretno postavljeno radi funkcioniranja.
Spectrum: Poznata je činjenica da Spectrum izlazi 2 puta godišnje. Mislite li da bi trebao izlaziti češće?
Gledajte, Spectrum je časopis. A časopis je pisanje časa. Prema tomu on mora biti odraz trenutka. Neki trenutci životnog tijeka idu kao tiha rijeka, a drugi kao brzaci. Naše vrijeme je obilježeno hitrošću. Ako se hoće držati korak s vremenom, očito je potreban hitriji korak, a to u ovom konkretnom slučaju znači i češće izlaženje časopisa. Spectrum je časopis studenata teologije i kao takav treba biti neka vrsta zrcala njihovog života. I to nas je stajalo, uključujući i mene, stanovitih tegoba. Tako je u prvom razdoblju Spectrum bio na oštrom udaru dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji se jako razgnjevio što su studenti u jednom intervjuu kritički progovorili o fakultetu i odnosima s profesorima. On je rekao: «Velikim slovima ću potpisati da se sudionike intervjua otpusti s fakulteta». Tada još nisam bio član Fakultetskog Vijeća, ali sam prof. dr. Janka Oberškoga koji je bio član Vijeća, zamolio ovo: «Neka se ukor, koji se sprema, usmjeri na mene kao urednika i odgovornog urednika, a studente neka se poštedi.» Dobio sam doista od Fakultetskog Vijeća prijekor, koji je u arhivu negdje, gdje se kaže da kao član Profesorskog zbora trebam štititi Zbor, a ne dopustiti da studenti samo tako pišu svoje kritike. No moj je odgovor bio kratak: «Pa to su mladići koji neće sada sa svojih 25 godina pisati kao da imaju 40 godina. Moraju pisati onako kako je njima vlastito». Prema tome, bio sam nepopustljiv u tome da se studentima nametne da pišu ono i onako što nije izraz njih, onih i onakvih kakvi su u toj životnoj dobi.
Spectrum: Kako gledate na povećanje angažmana laika u crkvenim strukturama pa tako i u Spectrumu?
Lijepo. I to je znak da se ide u korak s vremenom. Inače, kad toga ne bi bilo, zbilo bi se usko klerikalno zatvaranje. A fakultet, ne zaboravimo, nije sjemenište. Imali smo tegoba, kad se htjelo Spectrum svesti na to da bude uglavnom sjemenišna publikacija, osobito jer je sjemenište davalo prostor. Rekli smo: «Ne». Spectrum je unutar Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji je, de iure, pravno bio vazda dio Sveučilišta, samo je de facto, činjenično bio isključen iz Sveučilišta. Zato je i Hrvatski sabor prije petnaestak godina upravo i proglasio – da je Katolički bogoslovni fakultet vazda bio članica Sveučilišta u Zagrebu. Prisutnost laika i klerika na Fakultetu donosi obostrana obogaćenja – klerika laicima i laika klericima. Ima jedan časopis koji su pokrenuli katolički intelektualci – «Nova prisutnost». Mene su molili da budem u to uključen. Premda jako podupirem časopis, rekao sam im ovo: «To mora biti laički časopis. Klerika treba biti što manje u njemu. I ja, kako god me pozivate, ne odazivam se, ne zato što ne cijenim časopis, pače, ali bih htio da unutra bude što manje crkvenih osoba. Stvarno mislim da su u vrh glave jedan ili dva klerika u uredništvu». Omjer studenata laika i studenata klerika na Bogoslovnom fakultetu treba se odraziti i na Spectrumu.
Spectrumu: Na KBF-u je smještena i Spectrumova biblioteka osnovana 1971 godine. Naime, sve se više uviđa potreba za povećanjem njezinog fonda. Imate li ideju kako to ostvariti i na koji način stimulirati?
Spectrumova biblioteka je nastajala poglavito time što Spectrum kao časopis ima svoju popratnu biblioteku poput nekih važnih domaćih i svjetskih časopisa koji uz to što su časopisi, objavljuju i knjige. Da bi i Spectrum mogao pokrenuti popratnu biblioteku, dao sam dva svoja rada Spectrumu da ih tiska u svojoj biblioteci. Nisam ih podastro negdje drugdje gdje bi ih rado tiskali. To je bio rukopis «Na putu po bogoslovijama Europe». Na hrptu knjige je pisalo: «I. Golub, Na putu.» U šali su studenti govorili: «Sve je na putu, pa i golub». Daljnji je rukopis «Najprije čovjek» koji je prije dvije godine doživio šesto prošireno izdanje. I na knjizi je otisnuto: «Biblioteka ‘Spectrum’» Spectrumu sam predložio da se prevede i u Spectrumovoj biblioteci objavi knjiga Ignaca Leppa «Psihologija prijateljstva» i knjiga «Psihologija ljubavi.» Obje knjige su doživjele ponovljena izdanja. I neki dan sam jednu od njih vidio u knjižari. Nisam pogledao koje je to izdanje.
Ponavljao sam više puta i predlagao ne jedanput, kad već nisam bio urednik, jer se osvrnem na gotovo svaki broj Spectruma pismom, da se izabrani radovi studenata, objavljivani u Spectrumu, tiskaju kao knjiga. Tih radova ima uglavnom dvije vrste: znanstveni radovi (teološki ili granični) i umjetnički radovi (literarni). Svaka bi od tih vrsta bila vrijedna da se skupi u knjigu osobito stoga što je, recimo, među radovima objavljenim u prvim brojevima Spectruma bilo i nagrađenih. Već samo kad bi se tiskali radovi nagrađeni od Fakultetskog Vijeća, a koji su izašli u Spectrumu, bio bi to po mom predmnijevanju lijep svezak. A čuo sam da je u pripremi za objavljivanje svezak književnih radova. To me veoma raduje. Vanjski sam suradnik Hrvatske književne enciklopedije u Leksikografskom zavodu «Miroslav Krleža.» Kad su mi dali abecedarij Hrvatske književne enciklopedije, da predložim što bi trebalo još u nju ući a što nije ušlo predložio sam razne natuknice, a jedna od njih je natuknica Spectrum.[1] Bio sam znatiželjan što će reći uredništvo. Prijedlog je prihvaćen. Spectrum ulazi u Hrvatsku književnu enciklopediju. Obrazložio sam da je gotovo svaki broj Spectruma imao i književne prinose. Radujem se što će svi književni prilozi iz Spectruma izaći u knjizi i da ću u natuknici «Spectrum» moći to navesti u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. Zanimanje za umjetnost što se očituje u Spectrumu mi je tim draže što, premda osobno nisam ni prorok ni proročki sin, držim da je budućnost teologije u pomicanju granica prema estetici. Evangelizacija je u prvim razdobljima kršćanstva stupala u razgovor poglavito s logikom i etikom, stajala je na prag logike i etike. Ne ostavljajući i ne zapostavljajući te pragova, da se naime stane s Evanđeljem na prag logike pa se prikazuje evanđeoska poruka kao istinita i na prag etike pa se evanđeoska poruka pokazuje kao dobra, danas je vrijeme da se stane i na prag estetike i da se evanđeosku poruku prikazuje napose kao lijepu. Sluh za lijepo prisutan je i u samome Spectrumu. Jako me raduje, osobito što vidim kako su se pojedini nekadašnji «spectrumaši» razvili u dobre književnike. Ja sam u poziciji vanjskog suradnika Hrvatske književne enciklopedije sve njih odnosno svakog od njih predložio da ga se unese poimence u Hrvatsku književnu enciklopediju.
Spectrum: Doista bi bilo nepravedno ne spomenuti i ne istaknuti bogoslovske tribine koje su pokrenute 1976. i tečajeve stranih jezika pokrenute iste godine. Nažalost, danas te tribine ne funkcioniraju. Što bi bio uzrok slabe zainteresiranosti studenata za takve događaje, zbivanja i susrete?
Tribine su nikle kao nasušna potreba onoga trenutka. Treba naime znati da se tada živjelo u komunizmu gdje nije postajala nikakva mogućnost javnoga crkvenoga izražavanja. U ono prvo doba postojalo je u Hrvatskoj samo jedno vjersko glasilo «Gore srca» na svega dva lista. I to je mogao uređivati bivši profesor našeg Bogoslovnog fakulteta dr. Pavao Lončar, kojega je Ante Pavelić, poglavnik osudio na smrt, a nažalost tužio ga je jedan student bogoslov (Bila je riječ o tome da je prof. Lončar rekao za poglavnika Pavelića da je siromah duhom.) I pokojni profesor Bakšić, moj dični predšasnik, rekao je studentu bogoslovu: «Pa recite da niste dobro čuli». Međutim, student je na sudu, dobro zakopčan s reverendom i pedalj visokim kolarom, rekao što je čuo od prof. Lončara, i zacijelo saslušao smrtnu osudu svojega profesora zbog uvrede poglavara države. Međutim, nakon žalbe prof. Lončar je osuđen na doživotnu robiju. Kad su došli partizani (komunističke) vlasti, oslobodile su ga. Njemu, koji je bio žrtva Pavelića i ustaškog sustava, dopustili su da uređuje list «Gore srca» u kojem sam kao student bogoslov objavio prvi svoj tekst «Mladić Mariji» 1950. godine. (2000. godine mi je izašla knjiga «Lice prijatelja» gdje sam sve male radove skupio u svojoj 70. godini na 770 stranica. Na početku dolazi upravo tekst «Mladić Mariji».)
U ono doba postojala je glad za pisanom i za govorenom riječi. Osobito za govorenom riječi. Svi su željeli doznati što se zbiva. Zato su tribine, koje su bitno bile koncilske, bile dragocjene. Postojala je «Koncilska tribina» koja se održavala u zagrebačkoj katedrali. Mi smo mislili da treba stvoriti i jednu bogoslovsku tribinu, tribinu za mladi svijet. «Bogoslovska tribina» je okupljala mnoge. Dvorana «Vijenac» na Kaptolu 29, gdje se održavala, bila je nekad tijesna. Slušatelji su «visjeli» na vratima. Izašla su dva sveska predavanja održanih na «Bogoslovskoj tribini»: «Mi, Crkva i drugo« i «Jeke jednoga Koncila.» Pozivalo se predavače po mjerilu što ljudi žele ili trebaju ovoga časa čuti. Na Bogoslovsku tribinu bio je pozvan Zlatko Frid, predsjednik državne «Vjerske komisije» (kojoj je u naziv «Vjerska» crkveni povjesničar profesor dr. Antun Ivandija na početak stavio slovo «Z») kao što je bio pozvan i Tomislav J. Šagi-Bunić, koncilski teolog koncilskog oca zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera ili Vjekoslav Bajsić, znalac graničnih pitanja. Svezak «Mi, Crkva i drugo» bio je na stolu na sjednici Centralnog Komiteta Komunističke partije Hrvatske jer je sadržavao neke teme koje su bile predmet sporenja. Tužno mi je sada čuti da je djelatnost Bogoslovske tribine jenjala. Na sve strane se nude tribine, samo se ne čuje jedna od najstarijih tribina «Bogoslovska tribina.» Držim da Spectrum mora uvijek sačuvati svoju posebnost i u tom smislu držati tribine. Mi smo, sjećam se, za održavanje tribina povremeno pravili ankete među studentima o tome što ih zanima. Tribine mogu odabirati vrlo vruće teme. Kada dođu prave teme, nije nikada poteškoća da se ljudi skupe. Ne treba bojati se i neugodnih tema. Možda bi trebalo oživjeti Tribinu. Ne bi valjalo da Bogoslovska tribina odumre ako je već malo zastala. Tribina je imala uvijek svojega voditelja koji je pronalazio teme i osobe. Mi smo išli isto za tim da se pristojno nagrađivalo – honoriralo «vanjske osobe» koje se pozivalo. Tražilo se načina kako da se dođe do novca. Tko je rekao da ne želi ništa kao nagradu, u redu. No, nikada nismo bili, ajde da tako rečemo, «na otpadu». Ne dao Bog da bi govorio na Tribini bilo tko samo da za badava govori. Ne, pozivali smo najnadležnije, najpozvanije ljude za pojedinu temu. Nastupala su, može se i danas prolistati, u kronici Bogoslovske tribine, vrlo ugledna imena. Bili smo utemeljili i «Tečajeve stranih jezika». Držali su ih osposobljeni predavači. Posjetitelji tečajeva su uplaćivali tečaj. Tim su bili potaknuti da u ono u što su uložili novac ulože i trud.
Spectrum: Poznato je da je ustrojstvo časopisa Spectrum takvo da se oslikava u mnoštvu rubrika od kojih neke danas čine nosive stupove samoga časopisa. One su do dandanas glavne paradigme ondašnjih i današnjih ogleda i prinosa studenata teologije. Smatrate li da je danas neophodno eventualno nešto mijenjati i korigirati u pogledu toga?
Potrebno je održati kontinuitet i očuvati identitet. Bilo je trenutaka kada je na čelo Spectruma došlo takvo uredništvo da je postojala opasnost da Spectrum izgubi svoj identitet. Držao sam se stava da se ne uplićem u rad Spectruma. Spectrum mi je naravno uvijek u duši. U presudnim sam trenutcima kao utemeljitelj Spectruma, kao njegov prijatelj smatrao za potrebno da zamolim da se sazove Skupština i da na Skupštini kažem nekoliko riječi o identitetu Spectruma, da upozorim na predgovor u prvom broju Spectruma gdje se određuje, definira što Spectrum jest, što želi biti i ostati. Spectrum donosi «Oglede i prinose studenata teologije». On je ogledalo studenata teologije. I bilo bi pogubno da se Spectrum iskrivi i u nešto drugo preobliči odnosno izobliči, da izgubi svoju istovjetnost, identitet. Rubrike koje su se ustalile u časopisu također omogućuju očuvanje identiteta. Međutim, časopis raste i zato kada vrijeme traži koju novu rubriku i novi sloj, i tome treba otvoriti vrata čuvajući s druge strane identitet i razmjer. Veliki sam prijatelj književnosti, a i sam književnik. I pazio sam da književni prinosi budu prisutni u Spectrumu ali sam isto tako uvijek pazio da književnost bude razmjerno zastupljena. Spectrum naime nije časopis studenata književnosti nego časopis studenata teologije. Dakle, ne može cijeli prostor ili veći dio prostora zauzeti književnost ili koja druga grana. U Spectrumu moraju biti glavninom prilozi posve teološki, ali isto tako ne smiju teološka pitanja izgurati književnu tematiku, kao ni tematiku graničnih pitanja s drugim znanostima prirodoznanstvenim, filozofskim, povijesnim, likovnim… Umjetnost je, osobito književnost teološko mjesto. Na moj prijedlog je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu uveden predmet «Umjetnost kao locus theologicus» .
Spectrum: Samim formranjem i oblikovanjem Spectrum je imao tešku ulogu u probijanje leda što je često rezultiralo pozivanjem na odgovornost njegovog vodstva. Možete liam malo prikazati uvjete rada u ondašnjem komunističkom režimu. Kako se to odrazilo na rad, stanje i situaciju Spectruma i kako ste uspijevali uvijek iznaći načina da to prebrodite?
Teškoće su dolazile, kao što ono sv. Pavao govori, od ovih i od onih. Pa i od lažne braće. Spectrum je počeo izlaziti ciklostilom, dakle vrlo skromnom tehnikom i u maloj nakladi. Takav skromni časopis nije puno uzbuđivao komunističke vlasti koje nisu smatrale da jedan poligrafirani bogoslovski časopis vrši kakav utjecaj. Međutim, vršio ga je jer su ga studenti nosili nedjeljama u crkve da se tamo prodaje i tako i tamo nađe svoje mjesto. Ono što je više uzbuđivalo vlasti bila je Bogoslovska tribina čije se održavanje oglašavalo po svim crkvama. Na nju su dolazili ne samo bogoslovi, na njoj su nastupali najrazličitiji ljudi i dosta odvažno govorili o stvarima koje su onog časa bile važne. Što se tiče crkvenih ljudi bilo je teškoća. Prva teškoća, odmah na početku, bio je onaj već spomenuti prijekor meni. Ali, bio je uzburkao ustajale vode jedan broj Spectruma, gdje su Splitski bogoslovi kritički progovorili o Splitskoj crkvi. Splitski je nadbiskup oštro prosvjedovao kod Spectruma, kod mene kao tadašnjeg odgovornog urednika Spectruma. Na zasjedanju Biskupske konferencije svakom biskupu je na stolac stavio sporni odnosno osporavani broj Spectruma koji je bio predmet rasprave.
Zanimljivo, «Mi, Crkva i drugo», zbornik predavanja s Bogoslovske tribine bio je na sjednici Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske), a Spectrum je bio na sjednici Biskupske konferencije Jugoslavije. Spectrum je očito bio živ, prisutan u životu, uznemirivao duhove. Govorio sam da je to znak života i da je to dobro, ali i da se ne smijemo zaletavati. Sporni je broj bio puno tražen. Govorili su mi u knjižari kako dolaze biskupi, jedan po jedan, i traže broj. Zbog potražnje morali smo ga tiskati još jedanput, ali sam rekao »Ne smije se tiskati kao II. izdanje jer će izazvati bijes». Izazvalo je ljutnju prvo izdanje i sad još da tiskamo drugo. Tako da smo tiskali II. izdanje bez naznake da je to II. izdanje. Bila je tolika potražnja da joj nismo mogli više odoljeti. Poslije, kad su se ljudi smirili, vidjeli su da je to u biti dobro. Nakon nekog vremena došlo se na ono što su upravo ti mladi ljudi bili rekli. Znam da su i kasnije urednici Spectruma imali određenih okapanja i teškoća u sjemeništu i drugdje kad ja nisam bio više urednik. Spectrum se i selio. Osobitu pohvalu treba ovdje izreći Franjevcima trećoredcima koji su na neko vrijeme bili udomili Spectrum u samostanu na Ksaveru. Zamislite koji se paradoks dogodio. Spectrum je imao u Nadbiskupskom bogoslovskom sjemeništu krasan i najbolji smještaj. Dr. Janko Penić, rektor dao je dvije velike dvorane za Spectrum. Međutim, valjda su ga nagovorili, i tako je on meni napisao pismo rukom, u arhivu Spectruma postoji, da od jeseni Spectrum ne može više imati sjedište u sjemeništu. To je on potpisao negdje u lipnju, a u rujnu (1969) sam ja imenovan njegovim nasljednikom, rektorom Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa. Tako da on, rektor, piše svomu budućem nasljedniku, osnivaču Spectruma, da uskraćuje gostoprimstvo Spectrumu. A ja mu dolazim za koji mjesec za nasljednika na rektorskoj stolici. Bog izvodi rado duhovitosti. Deus ludens. Deus ridens.
Spectrum: Konačno dolazimo do lica današnjega, već stasaloga Spectruma. Četrdeset godina postojanja dovoljno govori samo za sebe. Kako se na početku financirao Spectrum? Danas Spectrum financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. No, opet treba reći da su financije kod nas, kao i drugdje, stanoviti i počesto nerješivi problem. Kako osigurati dostatna sredstva za normalan rad?
Reći ću Vam kako smo mi to rješavali u ona vremena. Ima jedna stara prokušana metoda, prastara tamo od rimskih vremena, a to je mecenatstvo. Danas su to preobličili i zovu sponzorstvo. Spectrum se na svojim početcima uglavnom oslanjao na pripomoć svećenika. Ponajprije se tražilo kanonike Prvostolnog Kaptola zagrebačkoga pa i prebendare da daju nešto za časopis. Jednostavno se išlo od vrata do vrata, ponijelo jedan broj, dalo ga se i zamolilo za novčanu pomoć. Kako se radilo o mladim ljudima, koji hoće imati svoj časopis, Tribinu, oni na čija su vrata pokucali uvijek bi razriješili kesu i dali svoj doprinos. Spectrum možda nisu ni otvorili ili su ga samo malo prelistali. Razmišljanje da treba mlade ljude poduprijeti, uvijek je prevladavalo. Zatim, kad su se u siječnju održavali svećenički Teološko-pastoralni tečajevi, nakon blagoslova kuća kad župnici nisu u oskudici («Imaju novaca kao pas buha» netko reče), Spectrumaši su se dovinjavali kako dobiti od njih novčanu potporu za časopis. Sjećam se duhovitih natpisa i šala: «Kupite Spectrum, ne morate čitati». Živo su bili založeni i studenti bogoslovi Mađari kao Lajos Solymosi, Janos Penzes (sadašnji biskup subotički). Pozivalo se svećenike da se pretplate na Spectrum I oni su to rado činili, što iz zanimanja za sadržaj časopisa, da vide što mladi misle, što iz plemenitosti, da podupru studente bogoslove u njihovom pothvatu. Poslije se to promijenilo. Držim da se ne bi trebalo napustiti ove stare i prokušane mecenatske metode, a i vidio sam u inozemstvu neke časopise koji su tako zasnovani. Nekada su ljudi sretni da mogu nešto dobro poduprijeti, a nitko ih to ne traži. Neki imaju otkuda pripomoći, a nisu traženi. (Kad sam postao rektorom Zagrebačke bogoslovije, prošao sam sve prostorije od podruma do tavana i utvrdio da časne sestre kuharice gule krumpir na ruke, da moraju vrlo rano ustati da bi za onih 300 ljudi, 230 pitomaca i 70-ak u vojsci, krumpira nagulile. Praonica rublja je bila na drva. Trebala bi nova kuhinja, nova praonica rublja. Kako doći do novaca. Država ne da ništa, biskupija nema. I onda mi je palo na pamet gdje tražiti novac. Ondje gdje ga nitko ne traži. Gdje? Otišao sam u Austriju velikim izdavačkim kućama i rekao da molim novčanu pomoć za izgradnju praonice i kuhinje u Zagrebačkom bogoslovskom sjemeništu. I u dva sam dana isprosio modernu kuhinju i modernu praonicu. Treba se domisliti na koja vrata pokucati.)
Spectrum: Nepravedno bi bilo ne spomenuti angažman studenata teologije primjerice u pogledu razvijanja interesa za bibliografije. Pogotovo valja naglasiti 1987. u povodu 20 godina i 1997. u povodu 30 godina pod vodstvom dr. Vlade Košića i dr. Petra Bašića. Tu je i bilten iz 1977. Možete li u pogledu toga štogod reći: bi li bilo poželjno da studenti teologije i instituta i dalje nastave razvijati interes za takav način izražavanja?
Zanimljivo kako je nastala zamisao o pokretanju kršćanske bibliografije. Došla mi je ideja u tramvaju i napisao sam na tramvajsku kartu (bile su onda tramvajske karte kao dlan i otraga prazne) «Hrvatska kršćanska bibliografija» i utaknuo je u džepić. Kod prvog susreta Spectrumovih djelatnosti sam iznio zamisao. Mi, Spectrum, naime sastajali smo se svakog tjedna. I to svakog tjedna održavao se odijeljeno sastanak časopisa «Spectrum», Hrvatske kršćanske bibliografije, Bogoslovske tribine i Tečaja stranih jezika. Sve moje vrijeme, izuzevši spremanje predavanja, odlazilo je na Spectrum. Smatrao sam da Spectrumu, u vrijeme kad su se postavljali temelji, treba posvetiti sve vrijeme. Što se tiče bibliografije, ona je veoma važna. Bibliografija je osnovno i polazišno pomagalo za svaki znanstveni rad dandanas. Ako tko hoće istraživati i u medicini, mora najprije znati što je na tom području učinjeno da bi mogao učiniti korak naprijed. U povijesti također, riječju u svakoj znanosti… Bez bibliografije ni u jednoj struci nema napretka. Zašto? Zato jer nam ona omogućuje da saznamo dokle se u toj stvari došlo i što predstoji. Bavio sam se dosta našim ljudima: Jurjem Križanićem, Julijem Klovićem, Ivanom Paštrićem, Bartolom Kašićem, Markom Antunom de Dominisom… I svagdje i svagda utvrdio bibliografiju o predmetu, proučio zahvaljujući enciklopedijama i bibliografiji što se o predmetu do sada znade i onda poduzeo daljnje korake. Upoznao sam pojedine radove koji nisu građeni na cjelovitom poznavanju bibliografije. Ti radovi kad su se «rodili» već su bili «stari». U njih naime nije bilo uključeno što se je prije znalo o stvari ili su otkrivali «ponovno Ameriku». Raditi bez poznavanja bibliografije redovito znači raditi uzalud. Vođen svim time utemeljio sam kao Spectrumovu djelatnost «Hrvatsku kršćansku bibliografiju». Otišao sam u Leksikografski zavod («Miroslav Krleža») da se upoznam sa sustavom njihovog rada oko bibliografije. Rekli da su silno radosni da se pokrenulo Hrvatsku kršćansku bibliografiju, je ona nedostaje sred raznih specijaliziranih bibliografija koje oni rade. Savjetovali su, tko je god vrstan student i ima dara i od kojega bi nešto moglo biti, neka se svakako uključi u rad oko bibliografije jer mu je to ponajbolja polazišna škola da se spremi za budući znanstveni rad. Bibliografiju sam vodio, izradio upute za bilježenje bibliografije. Studenti su predano prionuli uz rad. Neki od njih su danas vaši profesori na Fakultetu. Poslije se u rad oko bibliografije zdušno ugradio neprežaljeni Marko Mišerda koji je bio urednik. Bibliografija je proširena «dijaloški» na sveukupno religijsko područje pod imenom «Bibliographia sacra croatica». Mišerda je u razmaku između završetka pisanja i obrane disertacije umro u 35. godini života. Nastavio je rad oko Bibliografije njegov subrat dr. Petar Bašić. Postoji Institut za ekumensku teologiju i dijalog «Juraj Križanić» i u njemu Odjel za hrvatsku sakralnu bibliografiju. I prof. dr. Aldo Starić, dok je bio kako–tako zdrav, sa studentima je radio bibliografiju te su izašle dvije, tri knjige bibliografije i kao prilog Bogoslovskoj smotri. Prva knjiga obuhvatila je zbivanja od jednog prekretničkog vremena. Leksikografski zavod je kao «polazišnu među» za bibliografiju uzeo 1945. kao povijesni datum. A mi smo htjeli uzeti kao polazišnu među povijesni crkveni događaj. I odredili 1959., godinu saziva II. Vatikanskog Koncila, kao polazišnu godinu. Počeli smo bilježiti knjige i periodičke publikacije kršćanske tematike od 1959. Kad je izašla kao knjiga «Hrvatska kršćanska bibliografija 1959» Sveučilišna i nacionalna biblioteka u Zagrebu, koja ima sve (obavezne) primjerke što u Hrvatskoj izlaze, obratila nam se s molbom za suradnju, jer za niz publikacija koje je Spectrumova bibliografija pobilježila, Sveučilišna uopće nije niti znala da postoje niti ih u ovom ili onom obliku ima. Vlado Pavlinić, koji je tada bio glavni urednik Glasa Koncila, napisao je u Glasu Koncila članako Hrvatskoj kršćanskoj bibliografiji u kojem veli da je utemeljenje i pojavljenje Hrvatske kršćanske bibliografije veliki događaj u hrvatskoj kulturi i u hrvatskoj Crkvi. Naravno, bibliografija je temelj za svaki znanstveni rad. Razlozi za rad studenata na bibliografiji stoje i danas kao i nekad. Najbolji poznavalac hrvatske sakralne bibliografije je prof. dr. Petar Bašić, koji je naslijedio msgr. dr. Vladu Košića na mjestu pročelnika Odjela za hrvatsku sakralnu bibliografiju Instituta za ekumensku teologiju i dijalog «Juraj Križanić» Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Valjalo bi da se Spectrum s njime glede bibliografije stavi u dodir i oživi rad na bibliografiji.
Spectrum: Koja je poruka, utemeljitelja i nekoć glavnog i odgovornog urednika, suvremenim spectrumašima? Što, gdje, kako i kuda?
Moja je poruka svakomu naraštaju Spectruma, svakom glavnom uredniku bila: «Vodite kroniku Spectruma». Svaka je Spectrumova djelatnost imala svoju kroniku: Bibliografija, Tribina… U tim kronikama se danas može dokumentirano vidjeti kako je urednik Spectruma bio Ivan Miklenić, danas urednik Glasa Koncila, kako je Tribinu vodio Nedjeljko Pintarić, danas ravnatelj Glasa Koncila i da ne nabrajam sadašnje profesore Đuru Zalara, pomoćnog urednika, Nikolu Hohnjeca, bibliografa, Antona Tamaruta, člana uredništva, biskupa Vladu Košića, voditelja Bibliografije…
Što je kronika? Kronika se razlikuje od arhiva. Arhiv donosi dokumente proizašle iz djelatnosti ustanove. A kroniku pak piše urednik odnosno voditelj djelatnosti onako kako je vidi, onako kao što bi pisao osobni dnevnik. Kao urednik unosi u kroniku pojedinosti, što se događalo, kakvo je bilo ozračje, što se po hodnicima pripovijedalo, kakve su se, hajde da rečemo, događale spletke ili podmetanja, kako je to bilo primljeno kad se pojavio novi broj Spectruma, kakvi su odjeci na održanu tribinu… Kroničar donosi vlastita promišljanja – što misli u časovima umora, kako mu sve skupa dodija i kako bi bacio k jarcu sve skupa, bilježi časove ushita. Dok je pismohrana – arhiv objektivan zapis, kronika je subjektivan. Kronika je kao i arhiv dragocjen izvor za ono što bi trebalo napraviti, a to je povijest Spectruma. O Spectrumu je napravljen jedan diplomski rad na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Možda bi ga i trebalo objaviti. Osim toga, kronika se rado čita jer bilježi i ozračje događanja, ono što nam arhivski dokumenti sami ne mogu dočarati. Sjećam se uređivanja raznih brojeva Spectruma kao i priloga koje nakon sjednica i rasprava nismo objavili. Ako bismo ih objavili, riskirali bismo da Spectrum bude ukinut. Zaključili smo da je važnije sačuvati Spectrum, nego ispaliti jedan članak koji će onda sve razoriti i doći će do eksplozije. Vrijedilo bi držim u pojedinim brojevima Spectruma donositi izvatke iz kronike pojedinih razdoblja odnosno načiniti knjigu izvoda iz kronike. Na kraju moglo bi se objaviti cijelu kroniku kroz četrdeset godina. Bilo bi to zanimljivo i vrijedno svjedočanstvo o prijemu II Vatikanskoga Koncila kod mladih naraštaja u Hrvatskoj. Objavljena je tako drevna «Kronika Franjevačkog samostana Broda na Savi« (1995…)
Kronika se piše na jednoj stranici zato da tinta ne bi pregrizla papir a i zato što se čovjek uvijek nečega prisjeti pa onda ima priliku da to pribilježi na čistoj neispisanoj stranici. Kronika se ne piše retrospektivno, nego kurentno, odmah u vrijeme događanja. Znači, odmah onoga dana kad se ima nešto zapisati, to se zapiše. Samo tako zapis nosi biljeg doživljajnosti, doista ocrtava ozračje zbivanja i pripomaže da se odčita čas. Ako se piše retrospektivno, unazad, zapis donosi samo obrise i nema onu svježinu koju pruža neposredno bilježenje.
Ponosan sam i radostan što sam, ima tome lijepih ljeta, utemeljio Spectrum. Posijao gorušičino zrno. I gorušičino zrno se razgranalo u razne djelatnosti Spectruma: časopis, Bogoslovska tribina, Bibliografija, Tečaj stranih jezika. Zadovoljan sam što sam svoje snage i vrijeme po povratku sa studija iz Rima, kao mladi profesor i skromni lučonoša duha II. Vatikanskog Koncila, posvetio Spectrumu, zapravo ondašnjim naraštajima studenata teologije, budućim lučonošama Koncila. Izričem udivljenje prema prvom naraštaju spectrumaša, i prema svim susljednim naraštajima. Čestitam svim urednicima, vama sadašnji uredniče, i svim voditeljima spectrumovih djelatnosti. Svima koji su se ugradili u Spectrum. Spectrumu je četrdeset godina. Zrele godine. Spectrumu želim još mnoga ljeta. Svima hvala. Bogu hvala.
Razgovor s utemeljiteljem Spectruma akademikom Ivanom Golubom vodio odgovorni urednik Spectruma Dražen Zetić u uredništvu Spectruma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ovo je prijepis snimke razgovora s audio-vizualnog zapisa.
[1] Usp. A. REBIĆ (ur.), Opći religijski leksikon, Zagreb 2002., str. 882. pod natuknica Spectrum (opaska D. Z.)
https://www.youtube.com/watch?v=MfArA305j_c
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=MfArA305j_c