U profinjenoj atmosferi baroka i uljanih platna s patinom prošlosti, u pravom „da camera“ prostoru Muzeja Mimare, odzvanjala je u prošlu srijedu glazba dvaju suvremenika, koji su obilježili svoj skladateljski opus povodom 75. godine života. Novi zvuci u starom okviru! Netko je rekao da suvremenu glazbu ne slušaju suvremenici, nego tek njihovi nasljednici, ali to se ovom prilikom nikako nije moglo reći, jer je puna dvorana muzičkih sladokusaca i umjetničkih poznavalaca, s oduševljenjem pozdravila ovu efektnu autorsku soiree musical.
Prof. Brkanović, program večeri bio je svojevrstan kratki presjek Vašeg stvaralaštva. Već ste na početku simbolički iskazali svoja muzička traženja u naslovima klavirskih preludija od „Dodekafonskog“ do „Uskog preludija (koji) hoće biti široki“ Do koje ste širine došli, je li ona zaokružena, ili Vam istraživački duh i dalje ne da mira.
Stvaralački duh nikad nema mira. Sasvim sigurno da nastojim zadržati neke elemente tradicionalne forme, ali pokušavam unijeti i nešto novo. U ovoj kompoziciji istraživao sam neke elemente klavirske tehnike koje sam želio opisno dočarati nastojeći da forma u potpunosti prati glazbeni tok. Efekt postižem izmjenjujući grupacije crnih i bijelih tipki s time da su ruke istovremeno postavljene u pozicijama crnih nasuprot bijelih i obratno. Dakle,u svakoj kompoziciji želim pronaći neki bitni element kojeg ću na svojstven način obraditi.
Foto: pixabay.com
Kada ste otkrili „muzičku žicu“ u sebi i opredjelili se za glazbu kao životni poziv. Jeli to bilo očevo usmjerenje ili zov gena bokeljskih Brkanovića?
Sigurno su posrijedi genetski naslijeđene osobine, kao možda i „geni“ kraja, u kojem je i malo mjesto kao što su Škaljari imalo je veliki tamburaški orkestar. Ali je moj otac mnogo utjecao na odabir moga zvanja. Još u ranom djetinjstvu bio sam izložen neprekidnom zvuku tonova slušajući glazbu u kući prilikom očevog komponiranja za klavirom, ili na konceratima na koje su me roditelji često vodili. Klavir je bila neprekidna opsesija moga oca. On je inzistirao na mom učenju klavira kao glavne okosnice svih mojih glazbenih zbivanja u budućnosti. Smatrao je da je dobro poznavanje klavira važno za sve glazbene pravce kojim bih se mogao baviti u budućnosti. Nije pogriješio.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=avCh3n058ow
Počeli ste studij klavira kod legendarnog zagrebačkog pedagoga prof. Svetislava Stančića i diplomirali s odličnim uspjehom 1962.god. Kako to da se niste priključili plejadi njegovih uspješnih solista, nego ste 1976. god. upisali studij kompozicije i diplomirali 1980 godine? Stvaralački impuls je očito bio jači. Ali nije bilo jednostavno izboriti se za vlastiti identitet na polju na kojem je ime Brkanović već imalo etabliranu reputaciju? Ipak, stekli ste svoje prepoznatljivo ime. Uspjeh i visoka priznanja su Vas brzo stigla. Nagrada Josip Slavenski za Koncert za glasovir i orkestar 1982., diskografska nagrada Porin za najbolju skladbu 1999., Vladimir Nazor za postignuća u glazbenoj umjetnosti 2002., i odlikovanje Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marućića za zasluge u kulturi 1999. godine, najbolji su dokaz uspješnosti i vrijednosti! Iskazali ste se i na drugim poljima glazbenog djelovanja. U čemu mislite da je ključ Vašeg uspjeha?
Klavir je postao glavni predmet mojih ranih razmišljanja i za vrijeme studija imao sam zapaženih nastupa, ali moj interes je postajao sve kompleksniji. Klavir sam čuo kao orkestar.To je moj prof. Stančić prepoznao i nije inzistirao da se posvetim solističkoj karijeri. Počeo sam raditi što me interesiralo; korepetirao sam u operi, dirigirao sam sa zborovima, vodio razne ansamble, dirigirao u operi i sa simfonijskim orkestrom. To me u svakom pogledu više ispunjavalo. Komponirat sam počeo mnogo kasnije, negdje polovinom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Naprosto sam smatrao da je dovoljno jedan kompozitor u kući Brkanovića. Sve se dogodilo sasvim slučajno kad sam, za potrebe radija, trebao pisati popratnu glazbu za neke radio drame, pošto sam u to vrijeme radio u umjetničkom programu Radio Zagreba. Taj posao postao je sve učestaliji i tek tada sam se odlučio napisati samostalno glazbeno djelo. Bio je to moj prvi gudački kvartet. Sjećam se reakcije moga oca, koji je vidjevši partituru rekao da bi se ispod nje on rado potpisao. To mi je posebno dalo samopouzdanje i počeo sam intenzivnije komponirati uz ostale moje djelatnosti.Tako se moj rad svodio na više glazbenih područja, ali najvažnije nagrade dobivao sam za ostvarena djela.
Tajna uspjeha je intenzivan rad, a ako se to spoji s nekim drugim karakteristikama poput talenta, onda je uspjeh neminovan.
Umjetničku atmosferu, a sigurno i podršku, ste imali i u kući, obzirom da Vam je sin Vedran diplomirao violinu, supruga profesorica klavira, a i kčerka otišla u umjetničke vode?
Svakako je kućni ambijent, sa svojim pozitivitetom i s međusobnim razumijevanjem u profesionalnom pogledu, svima od pomoći. Vedran je imao solističke koncerte i u Kotoru, kćerka se posvetila filmskoj režiji u Njemačkoj, a supruga je upravo otvorila privatnu glazbenu školu „Brkanović“ s pravom javnosti u Zagrebu.
Foto: pixabay.com
Do 2008. godine bili ste 4 godine predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Čime ste se tad bavili? I Vi i prof. Ivo Josipović, koji je tada bio tajnik društva, a sada predsjednik Republike?
Hrvatsko društvo skladatelja, s prvim predsjednikom Ivom Tijardovićem, od 1946.godine do danas je razvilo niz aktivnosti, organizacijske, izdavačke, diskografske. Kao predsjednik društva trudio sam se što više omogućiti izvedbe domaćih kompozitora. Zahvaljujući raznim asocijacijama te međunarodnim skupovima Hrvatsko društvo skladatelja je omogućilo izvođenje naših djela diljem svijeta, koje su izvodili i naši i strani umjetnici
U tom razdoblju svakako je značajno i rješavanje Prava intelektualnog vlasništva, koje je pokrenuo kolega Josipović, današnji predsjednik države. Glazbu netko stvara i netko je izvodi, a njeno konzumiranje je postala tržišna kategorija, kao što je to uglavnom u svim zapadnoevropskim zemljama. Uže predsjedništvo i svi članovi društva su to aklamacijom prihvatili.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=PdDooHJuw1I
Od 1983. godine imate i značajnu pedagošku aktivnost u Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Godine 1995. postali ste redovni profesor kompozicije i teoretskih predmeta, a od 2000. godine ste redovni profesor u trajnom zvanju, pa ste u tom svojstvu još aktivni i nakon umirovljenja 2007. godine. U jednom periodu ste bili angažirani i u Crnoj Gori? Kojom je to prilikom bilo i kakva su Vam sjećanja?
Prilikom utemeljenja Muzičke akademije u Titogradu bio sam pozvan da predajem teoretske predmete kao gost profesor. Tada je nova Muzička akademija bila osnovana u prvom redu radi doškolovanja nastavničkog kadra, koji su predavali po školama u Crnoj Gori. Kasnije se akademija proširila i na redovne studente, koji u većini slučajeva nisu trebali odlaziti u druge republičke centre. Kako su se potrebe studija proširile i na kompoziciju kao glavni predmet, bio sam angažiran za predavanje kompozicije, te su u mojoj klasi mnogi diplomirali, od kojih su neki danas poznati glazbenici, kao Senad Gačević u Podgorici i Liljana Jovanović u Americi. Volio sam ta putovanja avionom preko Sarajeva s povratkom autobusom preko lovčenskih serpentina do Škaljara,gdje me čekala tetkina topla janjeća juha i domaće ćakule.
Vaša profesionalna povezanost s Crnom Gorom obnovila se u povijesnom trenutku ponovnog osnivanja samostalne crnogorske države, u izboru nacionalne himne. U kojem svojstvu ste bili angažirani?
Bila mi je čast da budem pozvan od Ministarstva kulture Crne Gore da sudjelujem u prosudbenom vijeću s još nekim glazbenim stručnjacima iz zemalja bivše Jugoslavije. Pregledan je cijeli natječajni materijal i izabrana današnja himna, koja se prema odluci izvodi u dvije verzije, zborskoj i orkestralnoj.
Foto: pixabay.com
Rođeni ste u Zagrebu 20.12.1937.godine, na pola puta između maminog Beča i tatine Boke kotorske. Koliko je to utjecalo na Vas i na vaše djetinjstvo? Koliko ste imali prilike doživjeti Boku, Škaljare i upoznati obiteljsko okruženje?
Činjenica je da sam se rodio na pola puta između Beča i Škaljara. Majčina familija je bila visoko rangirana u tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji dok su očevi roditelji bili zemljoradnici. Taj jaz je bio nepremostiv, pogotovo kad smo se 1939.godine, nakon nakon Hitlerove aneksije Austrije, iz Beča doselili direktno u Škaljare. Tamo smo jedno vrijeme živjeli moja majka Elizabeta-Lili, baba Anđe i đede Mato i ja, dok je otac kao stipendist bio u Parizu na studijskom boravku. To rano razdoblje moga boravka u Boki ne pamtim puno, osim nekih detalja, te dobrotu i toplinu očevih roditelja. Međutim pravi doživljaj Boke je uslijedio kasnije kad smo svake godine moj mlađi brat i ja tamo provodili ljetne ferije. U početku smo boravili na Prčanju kod očeve sestre Jozice udate Kondanari, jer je naša kuća bila zauzeta. Kasnije, kad su se njezini stanari iselili, dolazili smo u Škaljare. Nastavili smo dolazili poslije i sa svojim familijama, sve do potresa. Potres je kuću totalno devastirao i više nije bilo moguće tamo ljetovati.
Foto: pixabay.com
Rodna kuća Vašeg tate Ivana Brkanovića temeljito je obnovljena i njemu u čast je postavljena spomen ploča, uz veiki angažman Vašeg brata Miroslava, liječnika, psihijatra, koji s obitelji živi i radi daleko u Njemačkoj. Ljubav prelazi sve daljine, a i Vaše bratske veze su čvrste. Hoće li se obnoviti i život u starom roditeljskom domu?
Mislim da se na neki način i život obnovio. U kuću nastojimo dolaziti kad god je to moguće. Brat i ja smo penzioneri, ali još uvijek u prilično intenzivnom radnom odnosu. Tako dolazimo kad smo slobodni, bez obzira na godišnje doba . Svakako brat je češći gost. Kako živi daleko na sjeveru Njemačke, oslanja se uglavnom na prijevoz avionom. Jedva čeka da koristi kakav slobodan trenutak, da uživa u tom zemaljskom raju. Ja sam češće u mojoj vikend kući u blizini Crikvenice, jer mi je ona mnogo bliža.
Koliko Vaši bokeljski korijeni uspijevaju biti prisutni u Vašoj intimi i u Vašem stvaralaštvu u moru obveza koje imate? Napisali ste „Bokeljski scherzo“ za dječji zbor i glasovir, čija je praizvedba bila u Kotoru 1986. pod ravnanjem Nikše Čučića, i „Zahvalnica sv. Leopolda“ za muški zbor. Boka nije samo inspiracija slikarima i pjesnicima, u njoj odjekuju i zvuci valova, udari bure i tramontane, jeke planinskih masiva, odjeci davnina i pomorskih drama. Stvaralački impuls nikad ne zamire, pa se možda nađu još neki bokeljski motivi, neki bokeljski ekvinocij? Pitanje, koje zvuči i kao poticajna provokacija.
Sigurno je da sam često tražio inspiraciju u Boki. To dokazuju i nabrojana djela, ali i druga, gdje me more, brda, drevna povijest i povijest ljudi prije i danas inspiriraju. Prije tridesetak godina obradio sam i izveo Misu br. 2 Jeronima Fiorelija, Kotorskog kompozitora koji je živio, skladao i bavio se pedagoškim radom prije punih dvjesto pedeset godina.To djelo pisano je za soliste muški zbor i orkestar. Djelo je dokaz muzičke kulture, koja je odavno postojala na tim prostorima. Kako se radi o svečanoj Misi s tako velikim aparatom, predpostavlja se da se izvodila pred katedralom na dan sv. Tripuna. To dokazuju potpisi muzičara na svojim dionicama s datumom i mjestom izvedbe. Svakako Boka je inspiracija u svakom smislu.
I još jedno provokativno pitanje. Kotor i Boka imaju bogatu kulturnu povijest, glazbeni život je uvijek bio živ i širok, a uspješni ljetni muzički programi okupljaju svake godine značajne umjetnike i brojnu publiku. To je prilika da se vrijedna i zanimljiva umjetnička djela Ivana i Željka Brkanovića, poznata i izvan Hrvatske, prezentiraju i u svom zavičaju, jer glazba ne poznaje granice. Imate li kakvih planova u tom smislu?
Planovi svakako postoje. Jedan dio njih je i uspješno ostvaren. Tako je 27.12.2011., za 105. godišnjicu rođenja moga oca, izveden cjelovečernji koncert u organizaciji Muzičke škole u Kotoru, isključivo s djelima Ivana Brkanovića. U okviru Međunarodnog muzičkog festivala 4. i 5.04. 2011. izvedena su moja djela u Kotoru i Podgorici. U planu su još i izvedbe Concertina za gudače Ivana Brkanovića, kao i moj I gudački kvartet. Nadam se da će se i ti projekti uspješno realizirati.
Foto: pixabay.com
Vidim da ste u izvrsnoj fizičkoj kondiciji i još u punoj stvaralačkoj snazi. Imali ste i praizvedbu Klavirskog kvinteta, 25.9.2010., kao jedini pozvani stranac na internacionalnom festivalu „Westfalen Classics“ u Njemačkoj. Po ničemu se ne vidi da ste otišli u penziju.
Intelektualci, znanstvenici i umjetnici umirovljenjem ne prestaju ni misliti, niti prestaju stvarati. To je možda i najzrelije doba, kad su ispunjeni znanjem i iskustvom, i šteta je za društvo da to ne koristi, pogotovo u nekim traženim profesijama. Jer, dobro je rečeno da „na mladima svijet ostaje, a na starima on obstaje“. Kompozitori odlaze u penziju tek kad im nestane inspiracija.
Zahvaljujem se na zanimljivom razgovoru i vidim da ćemo imati još razloga za nastaviti uspješne priče o istaknutim bokeljskim glazbenim bardovima, ocu i sinu Brkanović.
(Razgovor vodio Jozo Gjurović, 25.4.2012.)