SVETA ELIZABETA UGARSKA
Koju danas slavimo, zaštitnica je siromaha, bolesnika, napuštenih, Franjevačkog svjetovnog reda i suzaštnica naše župe - u njenu je čast kao suzaštinici posvećena i najstarija crkva na Mulu, sv. Kuzme i Damjana. Kao zaštitnicu njihova zanimanja zazivaju je i pekari
Koju danas slavimo, zaštitnica je siromaha, bolesnika, napuštenih, Franjevačkog svjetovnog reda i suzaštnica naše župe – u njenu je čast kao suzaštinici posvećena i najstarija crkva na Mulu, sv. Kuzme i Damjana. Kao zaštitnicu njihova zanimanja zazivaju je i pekari.
Elizabeta je kći ugarskog kralja Andrije, rodila se 1207. godine. Još kao posve mlada bila je zaručena i sa 14 godina udala se za turinškog grofa Ludovika, kome je kasnije rodila tri sina. Poslije iznenadne smrti muža, nepravedno su joj oteli njezino imanje. Duboko vjerna Bogu i odana razmišljanju o nebeskim stvarima prigrlila je siromaštvo te osnovala bolnicu u kojoj je sama njegovala najteže bolesnike. Umrla je 1231. godine u Marburgu, u dobi od 24 godine, na glasu svetosti. Samo pet godina nakon njezine smrti papa Grgur IX proglasio ju je svetom.
IZ PISMA ŠTO GA NAPISA KONRAD MARBURŠKI, DUHOVNI VOĐA SVETE ELIZABETE
Elizabeta je sve više obilovala krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe, a sada se potpuno posvetila tome da hrani gladne. Naredila je da se sagradi gostinjac u koji je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svog muža gotovo sasvim potrošila pa je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća.
Imala je običaj da dvaput na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one među njima koji izazivahu najveće gađenje. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža, blage uspomene, nije se našla nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svog muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim prositi od vrata do vrata.
Na sam Veliki petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila, videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževa života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol.
Osim tih dobrih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli, kad je dolazila iz osame na molitvu, kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi. Potom je, najpobožnije preporučivši Bogu sve koji su sjedili uz nju, izdahnula kao da je blago usnula.