Sveti Karlo Boromejski
Milanski nadbiskup i crkvni reformator, posebno omiljen kod vjernika zbog nesebičnog zalaganja i brige za siomašne i bolesne.
Sv. Karlo Boromejski bio je čudo radišnosti i izdržljivosti. Rođen je 2. listopada 1538. godine u grofovskoj obitelji u talijanskom gradu Aroni. Od najranijeg djetinjstva bila su mu otvorena vrata iza kojih je vladao kruti zakon staleža i privilegija. No Karlo se nije time služio, već je odabrao put skromnosti, odricanja i brige za bolesne i siromašne.
U Paviji se Karlo pokazao kao izvrstan student prava. Kada je imao 21 godinu, njegov ujak je postao papa Pio IV., koji je jedno vrijeme bio i dubrovački nadbiskup, kao nadbiskup nije stolovao u Dubrovniku, već je po tadašnjem običaju mjesto njega poslove nadbiskupije vodio njegov vikar. Iako Karlo nije studirao teologiju ni bio zaređen za svećenika, ujak ga je pozvao u Rim, imenovao kardinalom i državnim tajnikom s poslugom od 150 dvorjanika. Karlo je svoju zadaću ozbiljno shvatio. Otpustio je veliki dio svoje dvorske pratnje i posvetio se molitvi i pokorničkom životu, nije se više predavao nikakvim ispraznostima. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri.
Radio je za dobro Crkve, boreći se za njezinu neovisnost od svjetovne vlasti. Bio je čovjek snažna duha i veliki crkveni reformator. Zapažena su bila njegova nastojanja oko završetka Tridentinskog sabora i provođenja saborskih odredbi. U Vatikanskim vrtovima okupljao je učene teologe i filozofe te kroz rasprave nastojao nadomjestiti nedostatak svoga teološkog obrazovanja.
Smrt starijeg brata posve ga je obratila. Zaređen je za svećenika i biskupa i počeo je isposnički živjeti. Postavši milanskim nadbiskupom marljivo je radio na duhovnoj obnovi klera i puka. Postao je posebno omiljen kod vjernika zbog svojeg nesebičnog zalaganja i brige za bolesnike u vrijeme velike kužne pošasti u Milanu (1576). Pomagali su mu oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i sam je osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i pomoću katehista. Na njegov poziv javilo se dvije tisuće muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštinu kršćanskoga nauka i napisao im priručnik, remek-djelo odgojne mudrosti. Njegova ostavština ima više od 35 tisuća pisama.
Karlo Boromejski umro je za vrijeme velike kuge u Milanu 1584. godine, u 46. godini života. Svetim ga je proglasio papa Pavao V. 1610. godine. Put svetosti, kojim je odano pošao, savjetovao je i drugima ovim riječima: „Tko želi napredovati u službi Božjoj, svaki dan mora započinjati živjeti Božji život novim žarom, stajati u prisutnosti Božjoj koliko je više moguće i u svojem djelovanju imati za cilj samo slavu Božju. Zaštitnik je Milana i brojnih gradova u Italiji; zagovornik protiv zaraznih bolesti.
Priloga o sv. Karlu Boromejskom i crtica iz Autobiografije Ivana Pavla II., čije je krsno ime bilo Karol: ‘Krstili su me imenom koje sa sobom nosim kroz cijeli život, ime mi je Karol. Dajući mi to ime, roditelji su me htjeli preporučiti zaštiti sv. Karla Boromejskoga. Crkva se svake godine, 4. studenoga, spominje sv. Karla Boromejskoga, biskupa i ispovjedaoca. Dan 4. studenoga nekako je najstariji, prvi. Potom ga slijede drugi dani koji se s njim vrlo usko isprepliću. Tu je prije svega dan 1. studenoga, dan svećeničkog ređenja – godina 1946. Potom dan biskupskoga ređenja. Konačno, prije toliko godina, dan 16. listopada, izbor na Petrovu stolicu. Svi se ti dani povezuju i mislim kako je njihov korijen veoma duboko u onom prvom, u danu svetog krštenja; u našem životu sve proistječe iz te milosti, iz tog sakramenta. Svetac čije ime dobivamo svakoga od nas stalno uvjerava u ovo Božje sinovstvo kojega smo postali dionicima.’
Izvor: hkm.hr