Ovaj tekst napisan je nakon zagrebačkog prosvjeda protiv HDZ-ove ratifikacije Istanbulske konvencije. Hrvatsko proljeće se budi. Zime nema, barem kad je u pitanju održani prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. S druge strane, agitpropovska politika opet je pokušala svojim konfuznim metodama…
Sve države koje se odupiru prionuti uz tu ideologiju odreda se kažnjavaju i izlažu silnim pritiscima kako bi se pod prisilom obvezale da je ugrade u svoj program razvitka.
Nekada je ime bilo znakom svoga nositelja, nadijevalo se u vjeri dobrih običaja koji su u imenu vidjeli način očuvanja identiteta, pripadanja svome rodu i njime se nerijetko častilo svetca zaštitnika. U patrijarhalnom okruženju, ime se obiteljski nasljedovalo i njime…
Ta nemilosrdna kultura smrti provodi se pod krinkom nečega što bi trebalo donijeti dobro čovjeku: pobačaj se smatra borbom za pravo na slobodan odabir žene, eutanazija je postala izgovor za olakšavanje smrtne muke starijih ljudi, a rodna ideologija sinonim za oslobođenje od represivnih normi i kulturoloških stereotipa, te od društvenih konstrukta radi tobožnje jednakosti muškaraca i žena. Kako možemo zaštititi obitelj od takve zbrke i od lažnih proroka?
Prema ideologiji o rodu, obitelj se pretvara u mjesto u kojem se pregovara o vlasti; ona više nije osnovna stanica društva, a još manje prostor ljubavi i zajedništva među osobama. Budući da je obitelj bila žarište nejednakosti, prema teoretičarima o rodu, treba izmijeniti odnose moći između muškaraca i žena, također i između dječaka i djevojčica počevši već u osnovnoj školi.
Nakon Konferencije u Pekingu, ono što se radilo prikriveno nastavilo se raditi sve javnije. Tijela OUN-a su se prihvatila definiranja „roda“. Te takozvane definicije ostajale su dugačke i neodređene; one se nezaustavljivo mijenjaju, ali i omogućuju tumačenje koje uključuje spolno usmjerenje i identitet roda.
Povijest nam obilno pokazuje da je deizam otkočio postupak koji je poveo zapadnu civilizaciju, to jest židovsko-kršćansku civilizaciju, od mrtvog Boga i nihilizma XIX. stoljeća, do smrti čovjeka tijekom XX. stoljeća, da bi dogurao do besprimjernog sunovrata obiteljske ustanove, vektora ljudske osobe, u drugoj polovici XX. stoljeća.
