Izvor: pixabay.com Te noći pisah sjedeć posve mirno, Da ne bih majci u susjednoj sobi Škripanjem stolca u san dirnuo. A kad mi koja ustrebala knjiga,  Sasvim sam tiho išao po sagu. U svakoj kretnji bila mi je briga…

  Kapa ti bazgin sok s kuhinjskoga stola. Zašto se vrijeđaš? Progovorio sam samo o kapima bazgina soka! Smiri se. Izuj cipele. Umorna si danas… znam, imaš oči upaljene. Hoćeš da idem suncu zaprijetiti vani? Želiš li, reci… Mrmljaš? Pila…

      Foto: pixabay  

Iako sad mojeg tate nije bilo uz mene da me drži za ruku, osjećao sam da je tu. Da sjedi na suvozačkom mjestu i da me smješkajući mi se, gleda. Opet onako mlad, pun snage, ali bez grča na licu kao onog jesenskog jutra. On je sad sa svojim Prijateljem, kako je nazivao Isusa, a mene čeka još puno mostova koje moram prijeći prije nego prijeđem i zadnjega gdje ćemo se, nadam se, opet sresti. Bit će to jednoga dana kada zaspim poput svog oca, korak dublje od sna…

U životu kršćanina, sve je utemeljeno na Isusovoj riječi: „Prijeđimo prijeko!“ To nije samo poziv, već i Božja riječ da će se ostvariti što on kaže. U Pismu, “valovi” su znak smrti. Pa, učenici dolaze na brod kako bi postali…

…. probijam se kroz zamagljena sjećanja. Sijevaju šamari studeni. Zaleđeni put. Otkucaji sna. Rastjerana djeca. Nesretna ostaju po kazni, u ćošku prvih razreda. Bez igre, i crvena potpisa Učitelja u raspalom bukvaru od sto dinara. Ne’ko je jednom do’šo, začarao…